Dimitrije Boarov: Atinska berza u Beogradu?

12. August 2021.
Poznato je, naravno, da je već tranzicionim rešenjima o Beogradskoj berzi ona kod nas skrajnuta sa područja glavnih investicionih odluka. Prema tim rešenjima, na primer, naša akcionarska preduzeća u državnom vlasništvu nisu dužna da svoj kapital stave na berzansku vagu, pa je tako oko polovine kapitala u Srbiji ostalo pod direktnom rukom vlade i vlasti, a ta preduzeća su lišena svake poslovne autonomije, kao i “vlasničke kontrole” nekih novih “privatnih akcionara”.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov

Na prvi pogled stigla je jedna vest koja bi se mogla shvatiti kao znak da Beogradska berza nije potpuno zamrla i da postoji nada da će se trgnuti iz dugogodišnje letargije. Naime, kako piše Danas (od 9. avgusta), sticajem okolnosti, nakon stečaja jedne brokerske kuće, Atinska berza je kupila iz njene stečajne mase 426 akcija Beogradske berze, koje su činile 10,24 odsto kapitala naše nominalno glavne finansijske institucije. Navodno je taj paket plaćen 13 miliona dinara (oko 110.000 evra), pa pošto ostali akcionari Beogradske berze nisu pokazali interes da preko prava preče kupovine prošire svoje suvlasništvo po nominalnoj ceni akcija, Komisija za hartije od vrednosti je registrovala Atinsku berzu kao novog suvlasnika ovog marginalizovanog tržišta kapitala u Srbiji.

Sreću u ovoj priči kvari okolnost da gornja vest stiže posle pet nedelja obustave poslovanja na Atinskoj berzi, što je usledilo nakon što je Grčka vlada uvela kontrolu trgovanja kapitalom (26. juna) radi sprečavanja odliva finansijskih sredstava iz zemlje. I tek što je početkom avgusta Atinska berza ponovo otvorila svoja vrata, njen glavni indeks je pokazao gubitak od čak 23 odsto, a akcije vodećih grčkih banaka pale su i za 30 odsto. No, sve to sigurno nije posledica okolnosti da je Atinska berza kupila 10, 24 odsto Beogradske berze već mnogih drugih faktora. Ipak, reč je o berzi možda i najvažnijoj na Balkanu, pa Beogradsku berzu ne treba mnogo da brine što je joj je novi suvlasnik u teškoćama, kad je ona sama toliko irelevantna.

Poznato je, naravno, da je već tranzicionim rešenjima o Beogradskoj berzi ona kod nas skrajnuta sa područja glavnih investicionih odluka. Prema tim rešenjima, na primer, naša akcionarska preduzeća u državnom vlasništvu nisu dužna da svoj kapital stave na berzansku vagu, pa je tako oko polovine kapitala u Srbiji ostalo pod direktnom rukom vlade i vlasti, a ta preduzeća su lišena svake poslovne autonomije, kao i “vlasničke kontrole” nekih novih “privatnih akcionara”. Pri tome i svi drugi pravni subjekti u Srbiji, koji nisu bili radi da njihovi poslovni rezultati budu potpuno transparentni u berzanskim izveštajima, nisu bili motivisani da dodatni kapital traže na Beogradskoj berzi. Pri svemu tome, čini se da je nekoliko krupnijih kompanija koje su ušle na berzu već prvih godina njenog obnovljenog rada (početkom 21. veka) zloupotrebilo svoju dominaciju na Beogradskoj berzi da bi određenim finansijskim vratolomijama opljačkali male učesnike u berzanskoj igri, što je veoma brzo rasteralo sve potencijalne investitore od pokušaja da na tom tržištu obezbede pristojne prinose na svoje ušteđevine ili odnekud stečen kapital. Tako je Beogradska berza ostala malo i nebitno tržište kapitala čak i u odnosu na druge berze u regionu i kao da niko zbog toga nije zažalio.

Nije samo državna elita u Srbiji večito zazirala od berze, to su činili i njeni prvi liberali još u drugoj polovini 19. veka. Čuven je u tom smislu stav Vladimira Jovanovića (oca još čuvenijeg profesora i političara Slobodana Jovanovića). On negde 1870. godine, još pre prvog srpskog zakona o berzama 1886. godine, piše: “Igra na berzi ima žalosna uticaja na javni moral i na javnu imovinu. Ona izmamljuje gramzivu želju za velikim dobicima koji se za malo vremena, bez rada i muke postižu; time ona odbija ljude od privredne i poštene radnje. Računeći na slučaj i slepu sreću, ona meće na kocku pošteno stečenu imovinu za uobražena blaga; trudno sabrane zaštede izčezavaju sa prevarenim nadama; a što nekolicina slučajno dobije, to se plaća skupim žrtvama mnogih. Đavo doneo, đavo odneo, veli srbska poslovica; i zaista, ono što se igrom na berzi dobije, ponajviše se lakoumno i raskošno poarči.

Igre na berzi biće dokle-god bude raskošnih vlada, koje ne mogu da se nauzimaju zajma, žrtvujući budućnost sadašnjosti. Neka se uvede red i štednja u državnim blagajnama, pa će nestati predmeta za igru i podpore za igrače na berzi. Berza će tek tada moći biti ono što treba da bude, a to je trgovački sastanak: na kome će prodavac prodavati ono što ima, a izdavati ono što proda; a kupac kupovati ono što platiti može, i primati što je kupio i platio”.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click