Dejvid Vujić: Srbija ima potencijala za svemirski program

3. March 2022.
Američka trka u osvajanju svemira i Kenedijeva administracija koja je postavila spuštanje čoveka na Mesec za svoj tehnološko-politički cilj u jeku Hladnog rata obeležiće život Dejvida Vujića, svedoka vremena i učesnika jedne od najvećih epizoda svetske istorije 20. veka.
luca-vFrhuBvI-hI-unsplash
Ilustracija. Foto: Luca / Unsplash

Razgovarala: Gordana Bekčić, Novi magazin

Rođeni Amerikanac, potomak srpskih emigranata koji su na američko tlo stupili pre Prvog svetskog rata, Dejvid Vujić, poslednji živi član čuvene srpske Apolo sedmorke, s ponosom priča o svom poreklu. Rođen je i odrastao u Pensilvaniji, gde je njegov otac, oficir srpske vojske u Balkanskim ratovima, potražio bolji život za sebe i svoju porodicu. Sa očeve strane Slavonac iz Okučana, Dejvid po majci potiče iz porodice Todorovića iz Gline – i ne zaboravlja korene. Njegovi roditelji emigrirali su u Sjedinjene Države pre izbijanja Prvog svetskog rata, prvo u Ohajo, a potom u Midlend u Pensilvaniji.

“Nakon doseljavanja otac je prvo bio zaposlen kao radnik u rudnicima uglja i fabrikama za proizvodnju čelika, sve dok se teški uslovi nisu odrazili na njegovo zdravlje. Tada će postati registrovani berberin, a kasnije, nakon što je uštedeo nešto novca, otvoriće malu kafanu koja je bila utočište brojnim srpskim i istočnoevropskim doseljenicima. Iako strog čovek koji je je voleo disciplinu, otac je bio ljubazan i harizmatičan gospodin. S pažnjom je brinuo o porodici i rodbini, pomažući i tek pridošlim zemljacima, kojima je često nalazio posao u čeličanama. Naša je kuća često bila i prvo sklonište novim emigrantima koji su živeli kod nas kao ‘borderi’”, kaže Vujić u ekskluzivnom intervjuu za Novi magazin.

Njegovo rođenje u SAD 1935. godine bila je na mnogo načina prednost koje su i njegovi roditelji bili veoma svesni, a naročito otac, koji ga je često podsećao na to koliko je srećan što je rođeni Amerikanac sa srpskim srcem.

Odgajen u pravoslavnoj veri, učen da poštuje tradiciju predaka, Dejvid Vujić će na roditeljskom primeru veoma rano razumeti značaj dobročinstva, filantropije i rada za interes zajednice, što će ga kasnije, pored svih profesionalnih postignuća, odrediti i kao nekoga ko je značajan deo života posvetio borbi za one kojima je potrebna pomoć.

“Roditelji su me gajili u duhu našeg kulturnog i verskog nasleđa, na čemu sam im večno zahvalan. Otac je bio jedan od prvih dobrotvora naše crkve Svetog Đorđa, Lazarice, još od faze planiranja i izgradnje, pa do njenog završetka i osvećenja. Majka je, kroz članstvo u Kolu srpskih sestara i organizaciji Srpske vile, bila veoma aktivna u crkvi. Odgojen u pravoslavnoj veri, bio sam jedan od prvih dečaka koji je služio u oltaru naše crkve i mnogo puta pomagao parohu ocu Miloradu Dobroti u osvećenju brojnih srpskih domova koji su slavili slave. Ovo iskustvo pružilo mi je priliku da dublje razumem značaj Srpske pravoslavne crkve kao nedvojivog dela srpske porodice”, objašnjava Vujić.

OD BUBNJA DO NASE: Porodično vaspitanje usmeriće ga od rane mladosti na to da bude aktivan u srpskoj zajednici u Americi. Članstvo u omladinskim organizacijama, poput Srpske nacionalne federacije i organizacije Jedinstvo, pružalo je priliku za susrete s mladim zemljacima širom Amerike. Sportske igre i koncerti s nezaobilaznom narodnom muzikom i kolom održavali su se u mnogim američkim gradovima tokom cele godine.

U sličnom okruženju muzike, sporta i planinarenja završiće i srednju školu, nakon koje se opredeljuje za studije muzike: “Moj prvi učitelj udaraljki u srednjoj školi bio je direktor našeg benda i ujedno glavni perkusionista Simfonijskog orkestra iz Pitsburga. Na fakultetu sam se posvetio muzici, klasičnoj kompoziciji sa akcentom na udaraljkama, učeći od najboljih profesora i nastavnika udaraljki. Imao sam sreću da nastupam s mnogim sjajnim klasičnim i džez muzičarima i simfonijskim orkestrima pre i posle službe u vojsci.”

Vojska će, međutim, biti životna i profesionalna prekretnica. Obuka za pilota koju je prošao za vreme služenja vojnog roka u američkom vazduhoplovstvu bila je kamen temeljac njegovog profesionalnog i životnog usmerenja ka avio-industriji, a onda i svemirskom programu.

“Uzbudljivo okruženje nepovratno me je okrenulo u drugom smeru od muzike. Nakon što sam napustio vojsku, jedan kolega poziva me da mu se pridružim u avio-kompaniji sa sedištem u Kaliforniji (North American Aviation) i prijavim se za program korporativnog upravljanja u njihovom Odeljenju za elektroniku. Nakon položenih testova sposobnosti primljen sam u program, raspoređen u odeljenje koja je radilo na praćenju testiranja i evaluacije štampanih kola za različite aplikacije u avijaciji, brodovima i sistemima za navođenje projektila kao Reliability Engineering Group”, kaže Vujić.

Nakon uspešnog završetka Programa korporativnog upravljanja, postaje menadžer podugovora za različite avionske sisteme. Kasnije će, tokom rada na Apolo programu, završiti i studije poslovne administracije na Univerzitetu Kalifornije. U ovoj kompaniji upoznaće drugog budućeg člana Apolo sedmorke, svog prezimenjaka Sema Vujića: “Sem je bio doseljenik iz sela Fenja kod Pančeva u Banatu. Prepoznavši poreklo mog prezimena na pločici koja je stajala na vratima moje kancelarije, ušao je i predstavio se kao inženjer elektrotehnike i zemljak. Iako istog prezimena, ustanovili smo da nismo u porodičnom srodstvu, ali smo, bez obzira na to, postali veoma bliski prijatelji i kolege. Kasnije smo se i okumili, pošto sam ja krstio njegovu prvorođenu kćer.”

VUJIĆI U SEDMORKI APOLA: Američka trka u osvajanju svemira i Kenedijeva administracija koja je postavila spuštanje čoveka na Mesec za svoj tehnološko-politički cilj u jeku Hladnog rata obeležiće život Dejvida Vujića kao svedoka vremena i učesnika jedne od najvećih epizoda svetske istorije 20. veka.

“Moj ulazak u NASA program za istraživanje svemira – NASA Space Exploration Program – bio je neočekivan, ali dobrodošao preokret. Postao sam menadžer za praćenje i izveštavanje o statusu kritičnih materijala, komponenti, podsistema i sistema dizajniranih da ispune stroge zahteve komandnog modula. Apolo timu dodeljen je i Sem Vujić, kao inženjer za testiranje i evaluaciju avionskih sistema” objašnjava Dejvid Vujić.

Zahtevan posao podrazumevao je sprovođenje brojnih analiza i pregleda dizajna. Kroz stroge procedure proveravale su se performanse materijala i komponenti koje je trebalo da uđu u sastav letelice, kako bi se utvrdilo mogu li da rade u nepoznatom orbitalnom okruženju tokom dužeg perioda: “Obavili smo hiljade sati testiranja i evaluacije koje su rezultirale brojnim kvarovima koji su zahtevali veliki redizajn ili zamenu u najbržem mogućem vremenu. Na nedeljnom nivou imao sam brifinge s našim inženjerima i menadžerskim timom. Izveštavao sam predstavnike NASA-e i astronaute o trenutnom statusu različitih problema, dostupnosti kritičnih komponenti i hardvera kako bismo mogli da odredimo moguće alternativne preporuke. U moj delokrug rada spadala je i svojevrsna Analiza rizika i koristi – Cost Benefit Risk Analysis za različite kritične prekretnice programa.”

Tokom rada u Apolo timu dolazi do susreta buduće čuvene srpske Apolo sedmorke, koja će postati deo američke, ali i srpske istorije.

Od milja su ih, kaže, nazvali “Srpskih sedam” i svi su radili u različitim odeljenjima kompanije Rokvel (North America Rockwell): “Bili smo na visokim pozicijama i radili na odgovornim poslovima – istraživanju, razvoju, testiranju i evaluaciji komandnog modula Apolo, kao i na programu raketnog motora Saturn ll.”

Saradnja Srpske sedmorke u Apolo programu biće intenzivna, zasnovana na profesionalnom i ličnom uvažavanju. Složenost Apolo programa usmeravala ih je jedne na druge, pa se često dešavalo da se sedmorica kolega konsultuju i direktno rade na rešavanju brojnih pitanja u vezi s programom. Sva sedmorica značajno su doprinela uspehu programa, ali Dejvid Vujić posebno ističe dvojicu kolega.

Majk Vučelić je bio direktor sistemskog inženjering i tima za lansiranje. Nosilac je Predsedničke medalje slobode koju mu je dodelio Ričard Nikson za doprinos spasavanju oštećenog Apola 13, čime su spaseni životi tri astronauta. Nakon Apola, Majk Vučelić postaje korporativni potpredsednik za međunarodnu trgovinu u Rokvel Internešnel (Rockwell International). Sa druge strane, Danilo Bojić zaslužan je za redizajn otvora za spasavanje na svemirskoj letelici Apolo nakon požara koji se dogodio na Apolu 1, kada mu je trebalo 90 sekundi da se otvori. Tada su stradala naša tri astronauta. Danilo je modifikovao dizajn vrata i smanjio vreme njihovog otvaranja na samo tri sekunde. Za ovu inovaciju dobio je najviše NASA odlikovanje. Nas sedmorica dobili smo nagradu za izuzetan doprinos uspehu Apolo programa koju dodeljuje NASA.

POSLE APOLA: U svemirskom programu Vujić ostaje do lansiranja Apola 14, nakon čega je trebalo da pređe u Odeljenje za istraživanje i razvoj spejs-šatl programa. Iskustvo u vojnom vazduhoplovstvu presudilo je drugačije, pa Vujić u Rokvelu počinje da radi na razvoju novog aviona dugog dometa. Ubrzo postaje izvršni direktor za odnose s javnošću i vladinim institucijama (Public and Government Affairs), odgovoran za izveštavanje o potrebi vazduhoplovstva da se stare letelice zamene novim i tako poboljša nivo američke nacionalne bezbednosti: “Moj posao je bio da u Vašingtonu izveštavam članove Kongresa i odgovarajuće komitete i pododbore kako bi podržali program. Program je nakon njegovog završetka otkazala administracija predsednika Kartera i projektu je obustavljeno svako finansiranje i podrška.”

U to vreme upisuje i studije biznisa i industrije na Univerzitetu Južne Kalifornije, koje će mu biti dragocene u domenu uvođenja kompjuterskog projektovanja avio-letelica (strukture krila, trupa i ostalih delova). A onda dolazi epizoda Sejbrlajner (Sabreliner), kada ga Rokvel postavlja za direktora međunarodne trgovine i razvoja ovog odeljenja, sa zadatkom da se posveti marketingu vojnog multioperativnog i komercijalnog transporta.

“Bio sam ključna osoba u u prodaji Sabre 75 Upravi za civilno vazduhoplovstvo Hrvatske i aktivno sam učestvovao u modifikaciji Sabre 75 kao kandidata za pomorski nadzor za američku Obalsku stražu i pomorske organizacije širom sveta”, kaže Vujić.

Nakon odluke kompanije da se odeljenje Sejbrlajner ponudi zainteresovanim kupcima, Vujića kontaktira Majk Vučelić, tada već potpredsednik Rokvela u Pitsburgu, s predlogom da pripremi brifing o performansama Sejbrlajnera za predstavljanje rukovodiocima Zrakoplovstva SOKO Mostar u bivšoj SFRJ.

“Hteli smo da sa jugoslovenskom fabrikom SOKO iz Mostara potpišemo ugovor o koproizvodnji i da SOKO postane glavni centar za finalno sklapanje aviona, sa ovlašćenjem za prodaju širom Evrope, Bliskog istoka i Afrike. Naša delegacija se u nekoliko navrata sastala s rukovodiocima u Mostaru, obišla proizvodne pogone i avione koje su razvili jugoslovenski inženjeri. Bili smo impresionirani sposobnostima i stručnošću koje smo tamo videli i prepoznali smo SOKO kao savršenog partnera za projekat zajedničke proizvodnje Sejbrlajnera. Na naše veliko iznenađenje, SOKO je odbio predlog saradnje i do danas nije jasno zašto su doneli takvu odluku”, dodaje naš sagovornik.

Nakon toga prelazi u Pan-Am kao direktor zajedničkog poduhvata sa francuskom kompanijom Marsel Deso (Avions Marsel Dassault) u Vašingtonu. Francuski Deso dizajnirao je vojne, multioperativne i komercijalne avione, a potom prelazi u kanadski Ekair na mesto potpredsednika za poslovni razvoj, sa sedištem u Montrealu. Nakon izvesnog vremena vraća se u SAD i počinje da radi u njujorškoj avio-kompaniji Ferčajld Ripablik (Fairchild-Republic).

U PUPINOVOJ FIRMI: Za razliku od Srbije, lobiranje je u SAD uređena oblast koja pruža velike karijerne mogućnosti. Uspešan lobista je stručnjak u određenoj oblasti, dubinski poznaje zakonodavni okvir i prirodu političkih procesa, ima dobre veze među donosiocima odluka. On deluje u ime klijenta, kroz komunikaciju sa svim zainteresovanim stranama, naročito s kreatorima javnih politika, trudeći se da se interesi klijenta u najvećem stepenu u perspektivi podudare sa aktuelnim političkim procesima i odlukama. Lobista se paralelno suočava sa interesima suprotnim interesima njegovog klijenta, pa je njegov zadatak i da sa oponentima pregovara o kompromisu i alternativnim rešenjima kako bi zaštitio interese svog klijenta. Bilo da se radi o korporativnom lobiranju ili zagovaranju za određene političke interese, lobiranje je složena i zahtevna umetnost mogućeg i podrazumeva veštine, znanje i upornost: “Kao direktor za vladine poslove u Ferčajldu uspostavljao sam direktne veze s ključnim članovima Kongresa, sa odborima koji su odobravali izdvajanja za odbranu i finansiranje novih borbenih i školskih letelica koje bi zahtevale američke vazduhoplovne snage.”

Nedostatak sredstava za dva velika programa aviona primorao je Ferčajld Ripablik da napusti ovaj projekat, pa naš sagovornik odatle na poziv odlazi u Kongres SAD, preuzevši 1992. godine poziciju stručnog člana tima u Komitetu koji se bavio nabavkom opreme i usluga za različita odeljenja vojske SAD (House Defense Appropriations Committee for Military Construction).

“Učestvovao sam na brojnim saslušanjima Komiteta, bio na brifinzima mnogih generala i admirala na kojima su zastupali svoje potrebe i zahteve. Rad u ovom telu Kongresa bio je za mene neprocenjivo lično i profesionalno iskustvo, koje me je osposobilo da u budućnosti postanem registrovani lobista nakon napuštanja Komiteta”, kaže Vujić.

Nakon Komiteta odlazi u Merilend, koji će ga opet dovesti u vezu s maticom: “U trenutku kad sam već počeo da razmišljam o penziji, obratila mi se grupacija koja se bavila telekomunikacijama u vazduhoplovstvu poznata kao ARINC (Radio Incorporated), koja je obezbeđivala namensku komunikacionu opremu za avio-industriju koju je, inače, prvobitno razvio Mihailo Pupin. Kao njen direktor za vladine poslove u cilju podrške njihovoj obuci i proizvodima i uslugama sistema municije i kao direktor za razvoj međunarodne trgovine, imamo sam priliku da pregovaram s nadležnima za nabavku opreme za odbranu u bivšoj SFRJ.”

Po završetku mandata u ARINC-u Vujić se opredeljuje za posao nezavisnog lobiste, pružajući podršku klijentima u oblastima poput vazduhoplovstva, životne sredine, energetike, informacionih tehnologija i industrije bezbednosti, kao njihov predstavnik na Kapitol Hilu. Na primeru Srbije lako se uočava kako je lobiranje za određene interese na Balkanu podrilo reputaciju i poziciju Srbije u Vašingtonu.

“Brojni su slučajevi da su prolazili akti uvredljivi po Srbiju i građane Srbije zahvaljujući podršci dobro finansiranih lobističkih organizacija, kao posledica nedostatka profesionalnog predstavljanja Srbije preko iskusnih lobista i osoblja iskusnog u vladinim poslovima, profesionalaca koji poznaju političke procese i ključne teme koje brinu Srbiju”, uveren je Vujić, koji na pitanje kako bi pozicija Srbije mogla u budućnosti da se unapredi, odgovara: “Možda bi Vlada Srbije trebalo da razmisli o ozbiljnom pristupu lobiranju, u Vladinim krugovima, ali i kroz aktivnosti u oblasti komunikacije i medija kako bi se na Kapitol Hilu uspostavio snažan glas koji će se u perspektivi suprotstaviti oponentima da bi se izbegle neopravdane posledice u budućnosti.”

OD LJUBAVI DO MRŽNJE: Kao izraziti patriota, Amerikanac po rođenju, ali Srbin po poreklu, Dejvid Vujić je upoznat s kontekstom bilateralnih odnosa svoje dve zemlje, naročito u poslednjih 30 godina tokom kojih je intenzivno radio na održanju i unapređenju veza tokom najsloženije faze u istoriji tih odnosa. Mišljenja je da Srbija nije miljenica savremene istorije, budući nepravedno optužena za podsticanje Prvog svetskog rata, krize u Republici Srpskoj i na Kosovu, koju smatra svetom srpskom zemljom: “Optužbe za genocid i etničko čišćenje bile su deo dobro orkestriranog ‘akcionog plana dezinformisanja’ koji vode profesionalno organizovani i finansirani krugovi koji ostvaruju svoje ciljeve sa naglaskom na demonizaciji Srbije. Odgovarajuće lobističke organizacije uključene su u taj proces, sastajući se sa članovima Kongresa, komitetima, potkomitetima i medijima kako bi dobili podršku za svoju poziciju. Ove su organizacije legalno registrovane u Kongresu i imaju privilegiju da daju velike količine novca članovima Kongresa i srodnim grupama koje pristaju da podrže njihove ciljeve.”

Od početka devedesetih sve do danas traje ta negativna kampanja i permanentno podrivanje reputacije i imidža Srbije u međunarodnoj javnosti, pre svega u Vašingtonu, ostavljajući značajne posledice koje je teško sanirati, budući da odgovor iz Srbije na negativnu kampanju nije bio dovoljno snažan ni kontinuiran.

“Delimičan razlog tome je i u činjenici da su sve snage u matici bile usmerene na saniranje ogromne štete na infrastrukturi i na ljudske žrtve tokom i nakon bombardovanja 1999. Istovremeno, čini se da je Srbija bila potpuno zatečena činjenicom da je doživela agresiju od svojih nekadašnjih saveznika u dva svetska rata. Bilo je sa ove strane Atlantika pokušaja da se po ovom pitanju organizuje američko-srpska dijaspora, međutim, nekoliko inicijativa nije moglo biti legalno registrovano, a nekoliko nije uspelo da se registruje kao grupa za političko zastupanje”, kaže Vujić, koga najviše brine “to što stvarni agresor tokom nesrećnog sukoba 90-ih nikada nije pominjan niti identifikovan u SAD: “Nažalost, bili smo sputani postupcima administracije odgovorne za ovu dilemu koja je prekršila brojne međunarodne zakone i nikada nismo krivce priveli Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine.”

Ipak, treba se okrenuti budućnosti. Ona, smatra Vujić, i pored svih izazova u poslednje tri decenije ima perspektivu. Kako ističe, vidljiva su značajna unapređenja.

“Očigledna je rešenost Vlade Srbije da unapredi bilateralne odnose. Aktuelni ambasador Srbije u Vašingtonu imao je ozbiljne razgovore sa Srpsko-američkom glasačkom alijansom – Komitetom političke akcije (SAVA-PAC), koja pruža podršku kampanjama za odabir članova Kongresa. Cilj SAVA-PAC je da se američko-srpska zajednica upozna s političkim procesom i načinom izbora kandidata koji su dobronamerni prema srpskim interesima. Takođe, da se poveća članstvo Srpsko-američkog kongresnog kokusa kako bi se unapredio i povećao naš pristup ključnim članovima Kongresa, odgovarajućim komitetima i potkomitetima koji bi mogli da pruže podršku srpskim ciljevima i tako poboljšaju odnose između SAD i Srbije”, smatra Vujić.

Na pitanje kako komentariše činjenicu da još nema jasne strategije kojom bi se makar u nekom obliku okupila naša dijaspora širom sveta, Vujić ističe značaj komunikacije i opsežne kampanje upravljanja reputacijom: “​Kriza tokom 90-ih prouzrokovala je u svojevrsnu negativnu krizu identiteta koja je pogodila Srbiju, a koju je sprovela dobro organizovana i finansirana opozicija na Kapitolu koja je osmislila, razvila i uspešno sprovela kampanju dezinformisanja, etiketirajući Srbe kao varvare, ubice i agresore. Programi demonizacije bili su veoma efikasni kako u medijima tako i u Kongresu i filmskoj industriji, prikazujući Srbe kao čudovišta i zlikovce. Sve to imalo je veoma negativan uticaj kako na maticu tako i na njenu dijasporu. Zaista bih se radovao da Vlada Srbije razume koliko je važno upoznati američku javnost sa Srbijom, njenom istorijom i kulturom. Potrebno je komunicirati naša dostignuća, kao i doprinos američkih Srba nauci, biznisu, vazduhoplovstvu, kosmičkoj tehnologiji i privredi. Tesla, Pupin i Srpska Apolo sedmorka samo su neki od mnogih. Dobro osmišljen i orkestriran komunikacioni plan mogao bi da bude deo rešenja.”

Reklo bi se, dodaje, kako je trenutno u toku nekoliko programa s ciljem unapređenja odnosa između SAD i Srbije: “U jednom sam imao čast da lično učestvujem. U pitanju je kampanja ‘Vi ste svet’. Kao jedini preostali član Srpske Apolo sedmorke pozvan sam da tokom obeležavanja 50. godišnjice sletanja na Mesec predstavim Apolo program u Srbiji. Držao sam predavanja na Beogradskom univerzitetu, u SANU, Astronomskom institutu, u Petnici, dajući izjave za medije. Posebna tema tokom ovih susreta bila je priča o doprinosu sedam američko-srpskih naučnika. U završnom obraćanju brojnoj publici rekao sam: “Rođen sam i ponosan što sam američki Srbin. Mi u SAD vas nismo zaboravili kao deo naše porodice, vas, draga braćo i sestre, koji ste pretrpeli posledice nedavnih previranja. Ovim prilikom vas molim da postignuća Srpske Apolo sedmorke razumete i prigrlite kao svoja.”

Kako na najbolji način iskoristiti ogroman ljudski kapital koji ima srpska zajednica u SAD za unapređenje međunarodnog ugleda matice? Kako okupiti sve te uspešne pojedince našeg porekla aktivne na univerzitetima, u biznisu, kreativnim industrijama i javnom sektoru?

“Kroz saradnju s kolegama u Srbiji, možda kroz konferencije, forume, sastanke svih vrsta. Potrebno je utvrditi tačke spajanja na kojima bi mogla da se gradi tehnička razmena, zajednička istraživanja, koproizvodnja robe i usluga, kao i kroz naučnu i univerzitetsku razmenu kolega i saradnika. Predstavljanje tehničke i naučne ekspertize Srbije moglo bi, recimo, rezultirati i pozivom da Srbija uzme značajnu ulogu u budućim programima istraživanja svemira”, ističe Dejvid Vujić.

U dubinskom poboljšanju odnosa potrebno je da obe strane prepoznaju i prihvate vrednosti poštovanja, priznanja i razumevanja u ostvarivanju ciljeva koji su u obostranom interesu. A da bi se postavljeni ciljevi i ostvarili, možda će, prema njegovim rečima, biti potrebna periodična saradnja ključnih donosilaca odluka i predstavnika intelektualne zajednice Srbije sa američkim kolegama. Srbija trenutno traži poslovne mogućnosti preko Američke finansijske korporacije za međunarodni razvoj koja je nedavno otvorila kancelariju u Beogradu i koja je angažovana u programu Partneri za mir u saradnji s Nacionalnom gardom Ohaja, što ukazuje na ozbiljne napore u pravcu poboljšanja odnosa koji bi mogli da uključe i ulaganje mnogih američkih firmi iz privatnog sektora.

Autorka je direktorka NVO Kancelarija za kulturnu diplomatiju

Dijaspora kao neprocenjivi ljudski kapital

Srbija je u prethodnim decenijama činila brojne korake da uspostavi bliže veze sa dijasporom. Bila je, međutim, konstantno suočena s neočekivanim ograničenjima raznih frakcija koje su emigrirale u SAD tokom poslednjih 30 i više godina, a koje nastavljaju da izražavaju nezadovoljstvo prema administracijama u Beogradu. One, po njihovom mišljenju, ne predstavljaju sinergično interese većine biračkog tela u Srbiji. Najveći deo poslednjeg talasa emigracije u SAD čine visokoobrazovani građani Srbije, stručnjaci u raznim oblastima, a njihovim odlaskom Srbiju je pogodio višedecenijski odliv mozgova koji, prema Vujićevom mišljenju, Srbija sebi ne može da priušti.

Treba strateški razmisliti o povratku ovih ljudi. Njihovo američko iskustvo je vrednost i važan detalj za dalje unapređivanje odnosa naše dve zemlje, kaže Dejvid Vujić: “Trenutno sarađujem s jednim beogradskim kolegom, kao i sa bivšim komandantom američkog spejs-šatla na izradi predloga, s ciljem da se program istraživanja svemira ubaci u srpske visokotehnološke industrije, univerzitete, istraživačke laboratorije, tehničke škole, da utvrde interes za učešće u takvim naučnim poduhvatima. Plan je da se organizuje i realizuje niz sastanaka, foruma, konferencija kako bi se bolje upoznali s primenljivim srpskim naukama, tehnologijom i srodnim proizvodima i uslugama koje Srbija možda želi da stavi na raspolaganje programima istraživanja svemira budućnosti. Srbija ima veoma talentovan kadar iskusnih profesionalaca u oblasti nauke, avijacije, vazuhoplovstva, mašinstva i elektronike, astrofizike, informacionih tehnologija. U pitanju su kvalifikovani profesionalci sposobni da ispune rigorozne zahteve koje istraživanje svemira podrazumeva. Ovaj program takođe predstavlja potencijalno pozitivan uticaj na privredu Srbije povećanjem njene tehnološke baze, uvođenjem najsavremenijih mogućnosti svemirske tehnologije koja će na kraju biti prepoznata kao Silicijumska dolina Evrope. Ovo može biti pomalo nerazumno, međutim, Srbija ima iskusne ljudske resurse “za koje je potrebna posvećenost i kultivacija da bi postala član Globalnog tima za istraživanje svemira budućnosti.”

Kenedijevo zaveštanje

Džon Ficdžerald Kenedi u obraćanju američkom Kongresu 25. maja 1965, Specijalno obraćanje Kongresu o hitnim potrebama nacije

Verujem da ova nacija treba da se obaveže samoj sebi da pre kraja ove decenije postigne cilj – da odvede čoveka na Mesec i bezbedno ga vrati na Zemlju. Nijedan svemirski projekat u ovom periodu neće biti tako impresivan za čovečanstvo niti važniji u dugom istraživanju svemira; i nijedan neće biti tako težak ili skup da se ostvari. Ovo je doba kada Amerika treba da preuzme vodeću ulogu u istraživanju svemira, što bi moglo da je vodi i ka vodećoj ulozi na Zemlji. Verujem da mi imamo sve potrebne talente i resurse za tu misiju.

Filantropija kao životni princip i opredeljenje

Biografija Dejvida Vujića obeležena je dobrotvornim radom na koji je ponosan. Učestvovao je u mnogim inicijativama za podršku srpskim crkvama u Americi, dobrotvornim organizacijama, kulturnim i sportskim manifestacijama. Kao slobodni zidar i pripadnik Škotskog reda, aktivan je u humanitarnom radu organizacije kroz inicijative i udruženja koja počivaju na istim principima integriteta, poštenja i pravičnosti kao i masonska organizacija. Širok je spektar humanitarnog rada, od obezbeđivanja doma za stare preko stomatoloških usluga za decu sa posebnim potrebama, stipendiranja dece, poremećaja govora poput disleksije i afazije, pa do prikupljanja sredstava za istraživanje Alchajmerove bolesti i raka.

Kao volonter radio je u jednoj od 30 bolnica koje su takođe deo slobodnozidarskih dobrotvornih inicijativa (Shriner’s Hospitals), koje obezbeđuju bolničko i hirurško zbrinjavanje dece sa određenim ortopedskim oboljenjima, teškim opekotinama, povredama kičmene moždine, rascepljenim nepcem. Intervencije se vrše bez finansijskih troškova za porodicu. Kao član odbora “Letnjeg operskog teatra” i Opere Kamarate” iz Vašingtona učestvovao je u organizaciji brojnih nastupa poznatih operskih kompozitora u raznim ambasadama širom američke prestonice, a u cilju prikupljanja sredstava za nastavu klasične opere za mlade koji žele da se školuju u operskoj umetnosti.

Sa suprugom Džindžer osnivač je i član upravnog odbora organizacije Preživećemo rak, koja se brine o socijalno ugroženim porodicama koje imaju člana obolelog od ove zloćudne bolesti. Udruženje prikuplja sredstva za podršku porodici, obezbeđuje prevoz za pacijenta do i iz bolnice, nabavlja odeću i obezbeđuje dnevni boravak za njihovu decu, kao i prigodne poklone tokom praznika koje porodica sebi ne može da priušti. Više od 15 godina član je filantropske organizacije Red pukovnika iz Kentakija (The Order of the Kentucky Colonels) sa sedištem u Luisvilu, koje pruža podršku socijalno ugroženim porodicama, zdravstvenu i stomatološku negu ljudima u ruralnim područjima, kao i pomoć u slučaju katastrofa. Jedan od najvećih događaja prikupljanja sredstava je godišnji popularni događaj konjskih trka, poznat pod nazivom Kentaki derbi, kojem prisustvuje veliki broj posetilaca.

Teslina naučna fondacija

Jedan je utemeljivača i počasni predsednik Tesline naučne fondacije, osnovane 2004. u cilju promocije Teslinog nasleđa. Od svog osnivanja organizacija je uspostavila brojne veze širom sveta s poštovaocima Teslinog dela i sprovela brojne projekte i inicijative.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click