U vrtovima Širaza zaboravljaš i Pariz

8. September 2019.
Iran, izazov drevne civilizacije Iranci su jednostavno takvi, goste tretiraju sa ogromnim poštovanjem i uvažavanjem. Voljni su da pomognu, ponude besplatan obrok, vožnju, smeštaj, a ne traže ništa zauzvrat
Iran Nova ekonomija
Fotografija preuzeta sa portala Nova ekonomija

Reportaža Dragan Milivojević
Iran, izazov drevne civilizacije

Iranci su jednostavno takvi, goste tretiraju sa ogromnim poštovanjem i uvažavanjem. Voljni su da pomognu, ponude besplatan obrok, vožnju, smeštaj, a ne traže ništa zauzvrat

Verovatno vam Iran na prvu pomisao deluje malo odbojno i nebezbedno, ali sve više turista – Španaca, Italijana, Francuza, Nemaca, Slovaka, Čeha, Kineza, Japanaca, pa i nas Srba svedoči suprotno. U momentu kada se ceo svet okrenuo ka Iranu s pažnjom prateći izlazak SAD iz nuklearnog sporazuma shvatio sam da je poslednji momenat da odem u podneblje koje je dalo i Hafiza, Sadija, Rumija… Da sa ljudima svih nacija slušam stihove u vrtovima Širaza, grada iz koga su ponikli ovi najveći pesnici i mislioci, ali je i poteklo čuveno vino, o čemu je oduševljavajući narod naše nekadašnje zemlje pisao Zuko Džumhur… Rešio sam da iz Teherana gledam jedinstvene masive Alborza pod večnim ledom. Iran iliti Persija, bila je dakle destinacija koju sam odredio kao jedno od mesta na planeti koje moram da vidim. Prateći vesti na mobilnom o pretnjama Amerikanaca i odgovorima Teherana krenuo sam ruskim „Aerofolotom“ iz Beograda preko Moskve ka iranskoj prestonici.

Već prvi susreti sa narodom Irana na aerodromu koji nosi ime oca islamske revolucije imama Homeinija potvrdili su ono o čemu sam slušao, da je reč o tihom, gostoljubivom i emotivnom narodu, koji će vas na svakom koraku upitati odakle ste i svesrdno pomoći i ugostiti… Posebna osoba na ovom mom putu bio je dr Siamek Pakzad, koji je završio medicinu u Beogradu i odlično govori srpski jezik. Njegov kum Reza, takođe Iranac, koji je nakon studija ostao da živi u Srbiji gde je zasnovao porodicu, zamolio ga je da nam pomogne. I zahvaljujući dr Siameku, koji nam je postao novi, veliki prijatelj, nismo brinuli o hotelskom smeštaju, transferima, avionskim, autobuskim kartama, taksi prevozima, kartici lokalnog provajdera… Jednostavno, u svakom trenutku bio nam je na usluzi.

Ovo pišem jer jeste ovaj lekar jedinstven, pošto u svojoj privatnoj ordinaciji u Esfahanu onima koji nemaju para ne naplaćuje, već što je dr Siamek ogledalo ovog naroda, njegovog karaktera i posebnosti koju persijska civilizacija nosi milenijumima u svojim genima. Iranci su jednostavno takvi, goste tretiraju sa ogromnim poštovanjem i uvažavanjem. Voljni su da pomognu, ponude besplatan obrok, vožnju, smeštaj, a ne traže ništa zauzvrat. Jer, za Irance, gost je Božji izaslanik na zemlji.

Toplo mesto

Dakle vođeni našim planom i Siamekovim putokazima, krenuli smo utabanim stazama književnika, avanturista, turista i ljudi svih boja, vera i profesija, ka čudima sadašnje teheranske i drevnih prestonica ove zemlje, Pasagarda, Persopolisa, Meiboda, Širaza, Yazda, Esfahana… Priča o Iranu, i ova moja, biće samo delić, kroki ove zemlje velike skoro kao Evropa. U Nacionalnom muzeju u Teheranu gde ćete prošetati epohama, mestima, ljudima, događajima, srešćete se i s mapom na kojoj je posebno obeležena Dašt-e Lutu iliti „Prazna pustinja“, najveća na planeti o kojoj iransku storiju iz svog ugla nije uspela da završi čak ni jedna NASA. Naime, merenja MODIS spektroradiometra instaliranog na NASA-inom satelit Aqua od 2003. do 2010. godine pokazala su kako je ovo najtoplije mesto na površini Zemlje, u Dašt-e Lutu gde temperatura kopnene površine doseže 70,7 ° C (159,3 ° F). Zašto, odgovora nema čak ni NASA…

Istorijski podaci i arheološke iskopine smeštene u Nacionalnom muzeju pokazuju da je Teheran, danas metropola sa više od 15 miliona žitelja, naselje staro više od 8.000 godina. Niko tačno ne zna kako je grad dobio ime, ali se prihvata objašnjenje da Teheran znači „Toplo mesto“. Na 40 stepeni i mi kao i mnogi stanovnici prestonice, a pre svega mladi, utočište smo našli u izletištima podno planine Alborz. Izabrali smo Darband, smešten u procepu kanjona. Brojni restorani na vodi koja izvire iz masiva, šarolike tezge, ulje od urme, poslastice jedinstvene persijske kuhinje, sok od nara koji cede pred vama, muzika, društvene igre koje su sastavni deo svakodnevice ovog naroda… Ovo je samo delić atmosfere u Darbandu gde je nadmorska visina 1.700 m, čak 600 metara više nego u južnom delu grada. Naime, što se penješ više ka severu raste i ekonomska moć. Za razliku od siromašnog južnog dela Teherana na severu, naročito oko skvera Tadžriš u strmim ulicama u drvoredima platina, smeštene su vile i prodavnice najprestižnijih svetskih brendova.

Na voznom parku koji se tu vidi pozavideli bi i bogataši zapadnih prestonica. Modu življenja na severu podno Alborza verovatno je započeo poslednji, svrgnuti car Reza Muhamed Pahlavi koji je za sebe i svoju porodicu iznad skvera Tadžiš podigao dinastički palatni kompleks Niavaran. U Zelenoj palati stanovao je njegov otac, a u Beloj je bio on sa suprugom caricom Farah Dibom i decom. Kada sam ušao u Belu palatu u kojoj su sve sobe iza debelog stakla da posetioci ne bi pomerili neki predmet, učinilo mi se kao da su je upravo u žurbi napustili predstavnici poslednje vladarske dinastije Irana. O Rezi i Farah Dibi i od mladih, posebno studenata, čućete sve najbolje, uz konkretne priče koliko su učinili za školstvo, zdravstvo… Bogatstvo dinastije ogleda se i u Muzeju automobila koji je deo ovog kompleksa, a Pahlavi su imali više takvih u Teheranu i oni su ugostili brojne najznačajnije državnike sveta. U Teheranu, koji je postao glavni grad Persijskog carstva 1795, kada je kadžarski kralj Agha Mohamad Kan krunisan u njemu.

Globus od dragog kamenja

Na već pomenutom teheranskom jugu nekada je očito bila moda da se dižu dvorci i palate, koji danas svedoče o bogatoj persijskoj istoriji. Nezaobilazna je vladarska Golestan palata, poslednje uporište persijske dinastije Kadž. Četiri veka star kraljevski kompleks sastoji se od sedamnaest različitih zdanja uključujući dvorane, odmorišta, galerije i muzeje. Najveće su Palata Sunca i Palata vatre. Jedinstvena je ova kraljevska rezidencija po enterijeru sa ogledalima koja u igri graditelja donose utisak boravka u dijamantskim odajama…
Inače, Nacionalni muzej dragulja je mesto koje, bez obzira na redove, niko ne propusti. Sa nama su bili i Mađari i Italijani i budistički sveštenici… U trezorima Centralne banke Irana pod zemljom čuva se najveća kolekcija, koja obuhvata nakit, krune, dragulje i tronove (čuveni „Paunov tron“), predmete i delove nameštaja od zlata i dragog kamenja nekoliko vladarskih dinastija. U kolekciji je i najveći nebrušeni rubin na svetu, veliki ružičasti dijamant poznat kao „Morska svetlost“, ali i zlatni globus izrađen 1869. težak 34 kilograma, optočen sa 51.336 komada dragog kamenja.
Iako možda nije najlepši grad Irana, a pritom onako ogroman, bučan i saobraćajno haotičan, ipak je Teheran nezaobilazan. Za mene je bio dovoljan pogled na snegove Alborza sa mosta Tebijan da me zauvek osvoji ova prestonica. Tebijan premošćuje dolinu kojom se proteže bulevar Modares, nedaleko je i Erman Grand hotel u kome sam se kraljevski smestio okružen pažnjom izuzetno profesionalnog i prijateljskog osoblja.

Inače, ovaj grandiozni i asimetrični most izgrađen 2013. godine povezuje Park vode i vatre na zapadu i Park-šume Talekani na istoku. Promenade, restorani na samom mostu, žongleri, mladi koji roštiljaju, ogroman Obelisk herojima i puno puno cveća čitav kompleks čine neverovatno privlačnim. I na hiljade ljudi su tu oko vas, jer Iranci vole prirodu i imaju poseban odnos prema njoj… Teheran krasi oko 800 parkova. Ponesite hladnu vodu, pa u stari Bazar kroz 14 kilometara uličica načičkanih radnjama punim svega i svačega. Nacionalni muzej tepiha ogledalo je bogatstva, umetnosti i ljubavi Iranaca utkanih u proizvod za kojim žudi svako u svetu. Kada bi se sakupili svi tepisi na svetu, čini mi se da bi ipak bilo premalo za ono što baštini Iran. Svaki primerak, bilo da je seoski, nomadski ili gradski, jedinstven je i ima svoju osobenost. Najpoznatiji gradski su tabriz, širaz, esfahan, kom, kašan, nain… Veoma mnogo privatnih galerija tepiha otkriva čitavu plejadu umetnika koji su život posvetili njima.

U Teheranu je i grandiozan Mauzolej posvećen imamu Homeiniju, ali nisam zaobišao ni najsavremeniji ogroman tržni centar Paladijum, sa svetskim brendovima po izuzetnim cenama. Pre napuštanja prestonice obavezno prođite pokraj Azadi ili Spomenika slobode podignutog 1970. godine povodom proslave 2.500 godina persijskog carstva. Posetite i Muzej USA špijunaže, zdanje nekadašnje američke ambasade. Mnogi zastanu da se uslikaju ispred grafita sa antiameričkim porukama, kojih ima i po drugim zdanjima u prestonici.

Slušajte starije

Avionom iz Teherana odlazim za na jug, za Širaz. Zemlja je ogromna, a letovi su udobni i sigurni kao i u bilo kojem drugom delu sveta, s tim da su daleko jeftiniji nego bilo gde. Do Širaza sam stigao nacionalnim Asemanom za 23 evra i obreo se u gradu u kome se u mauzoleje pesnika i filozofa Hafeza i Sadija ide kao na poklonjenje, čitajući stihove mudraca koje Iranci znaju više nego one iz Kurana. Posebne su večeri u tim perivojima gde su se uz muziku rađali najlepši stihovi na svetu. Na čitavu priču naležu Eram vrtovi, Citadela Karim Kan Zanda, Ružičasta džamija, Muzej Parsa i Vakil bazar sa trgom punom mirisa drevne Persije.
Kada jednom vidite Širaz, čudesne palate, neverovatne vekovne bašte s mirisom narandži, tajnovite kapije iza kojih se čuju slavuji, restorane s muzikom pod nebom koje se raspuklo u vatrometu miliona zvezda, i nadasve prelepe žene, koje su karakteristika cele ove zemlje, zaboravićete Londone, Parize, Venecije, Petrograde i Barselone zauvek….

Na samoj recepciji Hotela Eliza svaka devojka je mogla u izbor za mis. Inače znanje prosečnog Evropljanina i zapadnjaka uopšte o ženama i njihovim pravima u Iranu svedeno je na dihotomijsku sliku: liberalizaciju za vreme Pahlavi dinastije i razdoblje opresije koje počinje s Ajatolahom Homeinijem 1979. godine. Činjenica je pak da su drevne iranske civilizacije bile progresivnije od kasnijih društava. Zoroastrizam je naprimer zastupao jednakost polova, žene su obavljale ista zanimanja kao i muškarci i jednako zarađivale.
Za mene je svet Zoroastrizma bio neverovatno otkriće, a u njega sam uplovio dolaskom u drevni Yazd. Drevna prestonicu zlatastih građevina je na mojoj trasi otvorila vrata nove bajke Irana. Ovde je centar Zoroastrizma, prvobitne religije Irana. Zoroaterijanci imaju zagarantovano mesto u lokalnom parlamentu. O najstarijoj monoteističkoj religiji govore obeležja na fasadi Kule vatre, u kojoj neprekidno gori plamen već 1600 godina. Starac na ulazu u hram kao simbolika – slušajte starije i mudrije, bilo da su muškarci ili žene. Krug u levoj ruci upućuje na zajedništvo, ispod su tri znaka koji kažu: „Misli dobro“, „ Govori dobro“ i „Jedi dobro“.
U desnoj ruci starac drži veliki krug, koji ukazuje i da je Zemlja okrugla, ali i da se sve što činiš vraća. Stoga ako ispuniš sve prethodno, imaš mogućnost da uspeš… Na obodima grada u pustinji je Kula tišine koja podseća na jedinstvene obrede sahrane Zoroaterijanaca, praktikovane na ovom mestu do pre neku deceniju. Sveto mesto ovih vernika je Čak Čak, usred okamenjene pustinje, na koje dolaze i pripadnici ostalih religija. Reč je o utočištu na koje je, pred Arapima koji osvajajući Iran donose islam, pobegla Šahbani, treća i najmlađa kći poslednjeg persijskog kralja Jazgarda III.

Tu se stena u pećini otvorila da bi princeza Šahbani našla utočište. I potekla je voda usred pustinje, a udarci kapi odjekuju svetilištem po našem „tap–tap“, a persijskom „čak–čak“… Yazd je inače jedan od najstarijih gradova na svetu, kao i mnogi gradovi i znamenitosti u Iranu pod zaštitom Uneska. Krasi ga, između ostalog, i Veliki trg Amir Čahmak prepun restorana i džamija Džame (Velika) iz 14. veka. Čuveni su i carski Dolatabad vrtovi sa najvećom Kulom vetrova, preteče erkondišna, kojima je načičkan ovaj grad… Sa vodičem kakav je bio student Amir čitav ovaj svet nam je postao bliži. Za samo 25 evra Amir nas je prevezao od Yazda do Esfahana. Jezdimo pustinjom Artakan, i usput otkrivano čari drevnih Meiboda i Naina. U Jahčal – Kući leda saznajemo kako se pravio led i zadržavao usred pustinje vekovima pre otkrića struje i zašto su Persijanci podizali Kabutar kane iliti Kuće ptica u koje i danas dolaze na hiljade…

I na kraju Esfahan. Kada sam u tom gradu ugledao Mahse, vlasnicu Nacionalnog restorana Bostani u viševekovnoj palati njenih predaka, ostao sam bez daha. Kažu da je njena alabasterska lepota odlika žena dinastije Kadžar. Grad lepe Mahse je inače dar Zajande Rud. Bez blagorodne vode ove reke bilo bi sasvim nemoguće da Esfahan postane i ostane cvet u pustinji, najlepši primer grada iz „1001 noći“, fascinirajuće svežine usred paklene pustoši. Iz doba šaha Abasa Velikog – Safavid dinastija, potiče sve što je najveće i najlepše pa i Sio-Se-Pol ili Most 33 luka.

Najstariji je most Šahresta, izgrađen u sasanidsko doba, a najlepši i za pešake najvažniji je Kaju. Tik uz njega potražite poslastičarnicu i probajte sladoled od šafrana. Dragulj građevinske zaostavštine šaha Abasa Velikog je Imamov ili Kraljevski trg koji danas spada u najveće na svetu. Sa sve četiri strane okružen je velelepnim građevinama, uključujući i ulaz u veliki bazar koji je građen godinama i spada u najduže natkrivene na svetu. Sa istočne strane trga nalazi se džamija šeika Lutfolahova koja predstavlja remek-delo iranske arhitekture. Palata Ali Kapu se nalazi sa zapadne strane trga i poznata je po svojoj terasi sa koje se pruža fantastičan pogled na ceo trg. Ali, i po muzičkoj sobi dekorisanoj u različitim nijansama crveno-braon boje, sa akustičnim udubljenjima (rupama) u zidu. U njoj se čuje čak i šapat. Za mene je ovo najlepši trg na svetu…

Tekst preuzet sa portala Nova ekonomija

Click