Kad je neko suviše dugo na vlasti, izgubi osećaj za realnost

15. November 2022.
Cene hrane u poslednjih godinu dana povećane su za 21 odsto, a deset odsto najsiromašnijih građana više od polovine primanja izdvaja za hranu. Ako im primanja nisu skočila u odnosu na 2019, a nisu, jasno je da sada ostaju s još manje sredstava za preživljavanje, a situacija će se izvesno pogoršati kada u narednom periodu skoče i cene energenata.
gordana-matkovic-2-n1-28502
Gordana Matković. Foto: N1/Snimak ekrana

Autor: Stefan Slavković, NIN
Intervju: Gordana Matković, programska direktorka Centra za socijalnu politiku i redovna profesorka FEFA

Nažalost, kriza izazvana najpre pandemijom kovida-19, a potom i ratom u Ukrajini, neće se mnogo razlikovati od svih drugih kriza i najveći teret će se ponovo svaliti na pleća najsiromašnijih. Godišnja inflacija u Srbiji je u septembru dostigla 14 odsto, s tim što su cene hrane povećane za 21 odsto, a deset odsto najsiromašnijih građana više od polovine primanja izdvaja upravo za hranu. Ako im primanja nisu skočila u odnosu na 2019, a nisu, jasno je da sada ostaju s još manje sredstava za preživljavanje, a njihova situacija će se izvesno pogoršati kada u narednom periodu skoče cene energenata, naglašava u razgovoru za NIN Gordana Matković, programska direktorka Centra za socijalnu politiku, redovna profesorka na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA), koja je bila ministarka za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku u vladi Zorana Đinđića.

Naglašavajući da se prema zvaničnim podacima društvene razlike ne povećavaju, već smanjuju, ona ukazuje da je to delom rezultat i metodologije, koja je u međuvremenu promenjena. „Džini koeficijent koji meri nejednakost prihoda pokazuje da Srbija stoji lošije od zemalja Evropske unije, da je manje-više na nivou zemalja u tranziciji, a daleko je bolja od zemalja u Africi ili Južnoj Americi. Nejednakost jeste problem, ali ne pokazuje obavezno pravo stanje u jednom društvu. Uostalom, ima nerazvijenijih zajednica u kojima nejednakost skoro da ne postoji – svi su jednaki, ali u siromaštvu. Pitanje je i da li nejednakost merimo prema dohotku ili prema potrošnji – ako je merimo prema potrošnji, nejednakost je manja, jer mnogi pripadnici najsiromašnijih slojeva koriste i dohodak u naturi, troše ono što sami stvore i što ne izlazi na tržište“, naglašava Gordana Matković za NIN.

U svetu jedan odsto najbogatijih raspolaže sa polovinom ukupnog bogatstva. Kakve su posledice takve raspodele na duži rok?

Taj podatak se odnosi na bogatstvo na globalnom nivou, a ne na dohodak i osnovno pitanje je kako se to bogatstvo troši. Treba imati u vidu i da zapravo polovina svetske populacije ne poseduje gotovo nikakvu imovinu. Kada je u pitanju nacionalni nivo, OECD istraživanja pokazuju da porast dohodovne nejednakosti usporava ekonomski rast. Postoje i dokazi da su zemlje u kojima se smanjila nejednakost ostvarile brži ekonomski rast i razvoj.

Vlast se hvali da je u poslednje tri godine Srbija lider po stopama rasta bruto domaćeg proizvoda. Zašto je onda stopa rizika od siromaštva u Srbiji oko 21,7 odsto i šta to znači?

Rizik od siromaštva je neobično merilo. Recimo, u mnogo razvijenijoj Švedskoj ili u Luksemburgu ta stopa je oko 17 odsto, što otprilike odgovara evropskom proseku. S druge strane, moguć je i scenario po kojem bi procenat stanovništva u riziku od siromaštva ostao isti čak i kada bi životni standard svima istovremeno naglo skočio. Procena rizika od siromaštva više govori o distribuciji sredstava i o nejednakosti nego o apsolutnim vrednostima i siromaštvu kao takvom. Tačno je da se u Srbiji relativno siromaštvo smanjuje, ali ne mislim da je to adekvatan pokazatelj za izvođenje dokaza o blagostanju jedne zajednice.

Ako je relativno siromaštvo klizav terminološki i metodološki teren, možemo li govoriti o apsolutnom siromaštvu u kontekstu Srbije?

Ono se poslednjih godinu-dve ne prati. Značajno se smanjilo od 5. oktobra 2000. do 2007, onda se zbog svetske finansijske krize povećalo, pa se opet smanjilo, a sada, prema dostupnim podacima do 2021, stagnira na oko sedam odsto. Uprošćeno govoreći, do ovog podatka se dolazi tako što se prvo konstruiše korpa osnovnih životnih potrepština, a onda vidite koliko ljudi živi s potrošnjom ispod te minimalne. Uz to, treba pratiti kakav pristup najsiromašniji slojevi stanovništva imaju prema zdravstvenoj zaštiti i obrazovnom sistemu, od predškolskog obrazovanja nadalje, kako se kreće stopa njihove zaposlenosti i nezaposlenosti, a onda iz toga izvoditi konkretne mere za podizanje njihovog standarda. Čuvena Unicefova anketa o višedimenzionalnim pokazateljima siromaštva pokazala je određeni progres, ali i ogromnu nesrazmeru između romskih naselja i opšte populacije. Kada dođete na nivo razvoja da apsolutno siromaštvo više ne predstavlja problem, fokusirate se na „džepove“, na ljude koji žive na apsolutnoj margini. To je živa stvar koja zahteva prilagodljive reakcije. Ne kaže se bez razloga „borba protiv siromaštva“.

Ne kaže se džabe ni „borba protiv korupcije“. Jedini pravi lek za smanjenje siromaštva je brži privredni rast, a vi ste u nekoliko navrata istakli da u Srbiji odsustvo vladavine prava i korupcija usporavaju taj rast. Kakve veze vladavina prava ima sa rastom BDP-a?

To danas deluje kao jednom usvojeni aksiom kojem se više ne vraćamo. To je kao reći da je mir uslov za napredak – u ratu, uostalom, napreduju samo profiteri. Ako nema vladavine prava, ugrubo govoreći, nema investicija ili vam dolaze samo oni veliki, važni investitori koji s vlastima sklapaju neposredne dogovore kojima štite svoja prava i imovinu. Ima vlada koje su spremne da zarad tih i takvih investitora promene i zakone i naprave neobične ustupke. Zasebno je pitanje kakvi to investitori dolaze u zemlje u kojima vladavina prava ne postoji. Nije baš ni svaka investicija dobrodošla. Izveštaji Evropske komisije pokazuju da nam sudstvo nije efikasno, da postoji mnogo prostora za smanjenje korupcije i da se mnogo stvari ne procesuira i gura se pod tepih. To sve odvlači zdrave, manje investitore koji nemaju ogromne pravne timove i koji neće doći da posluju na osnovu kredita. Profesor Pavle Petrović je sa svojim saradnicima svojevremeno sproveo istraživanje i empirijski pokazao da su korupcija, neizgrađene institucije i neefikasno pravosuđe razlog usporenog ekonomskog rasta Srbije.

Nedavno je premijerka Ana Brnabić izjavila da bi sa povećanim minimalcem od oko 40.000 dinara mogla da preživi „nekoliko dana“. Kako vama to zvuči u zemlji u kojoj bi 2020. sa tom sumom mesečno tročlano domaćinstvo bilo iznad praga rizika od siromaštva?

Ko je bio odrasli član domaćinstva u Srbiji devedesetih zna da smo to već preživeli. Ljudi su devedesetih pred svaki ulazak u samoposlugu otvarali novčanik da se prebroje. Činjenica je da i danas mnogi žive od veoma niskog dohotka, uz dodatne strategije preživljavanja – ako ste u unutrašnjosti, recimo, verovatno imate dohodak u naturi, plaćate niže komunalije, grejete se na drva, i tako dalje. Kupuje se samo najosnovnije. Pojam o siromaštvu se lako promeni kada vam skoči životni standard, čak i kada ste siromaštvo proživeli. A što se tiče izjave premijerke, rekla bih da se nije snašla, mada nije lako ni živeti pod konstantnim kamerama i reflektorima. Uz to, kad je neko suviše dugo na vlasti, izgubi osećaj za realnost.

Rebalansom budžeta za ovu godinu izdaci za socijalnu zaštitu povećani su za 1,3 odsto (sa 31,3 na 31,7 milijardi dinara), dok su cene u poslednjih 12 meseci povećane za 14 odsto. Da li je to odgovorna socijalna politika? Ima li Srbija uopšte prostora da je vodi drugačije?

Izdaci za socijalnu zaštitu su veoma širok pojam i važno je videti njihovu strukturu. Nije svaka stavka usmerena na pomoć najugroženijima, recimo u vidu novčane socijalne pomoći. Podaci pokazuju da se broj korisnika ovog programa iz godine u godinu smanjuje. To je rezultat opreza u definisanju kriterijuma po kojima bi se ostvarivala prava na novčanu socijalnu pomoć, jer postoji prostor za zloupotrebu. Isto važi i za dečji dodatak, šta znači davati ga najsiromašnijima? Doskora je Crna Gora imala sistem po kojem su taj dodatak dobijala samo deca koja su korisnici novčane socijalne pomoći, u Sloveniji je potpuno drugačije, isključeni su iz prava samo najbogatiji. Pritom, definisanje kriterijuma mora da prati razvoj situacije, pa bi, na primer, u slučaju većeg rasta BDP-a trebalo promeniti i adekvatnost socijalnih davanja i uvoditi nove programe, koje ranije društvo nije moglo da priušti. Recimo, da se pomogne starijima od sedamdeset godina koji nemaju penzijsko osiguranje, što su uglavnom žene koje nisu bile zaposlene ili nisu bile osigurane kao aktivne u poljoprivredi. Ili da se uvede univerzalni dečji dodatak za podstandardna romska naselja. Ili da se uvede institucija porodičnog saradnika koji bi osam do deset meseci intenzivno radio sa najsiromašnijim domaćinstvima i pomagao da se deca uključe u predškolsko obrazovanje, dobijanje dokumenata, i tako dalje. Formulisanje dobrih programa zahteva saradnju s administracijom, državnim aparatom, međunarodnim organizacijama, civilnim sektorom, zahteva istraživanja, pokazatelje i statistiku, a ta vrsta obuhvatnog pristupa izostaje.

Nasuprot rastu od 400 miliona dinara za socijalnu zaštitu stoji više od pet milijardi dinara koje vlasti daju mladima od 16. do 30. godine života, bez obzira na njihovo materijalno stanje. Smislena socijalna politika ili populistički potez? Da li su te pare mogle drugačije da se iskoriste?

Verujem da bi, u ovoj fazi razvoja, s ovakvim poreskim sistemom, trebalo da imamo mere koje su usmerene na siromašne. Neuporedivo više smisla bi imalo da su se napravili besplatni programi za najsiromašniju decu u najranijem uzrastu, dva do tri puta nedeljno. Rane intervencije su po istraživanjima presudne da bi socijalno ugrožena deca imala start kao i povlašćeniji vršnjaci, što bi, pak, dugoročno imalo nesagledive pozitivne posledice po celo društvo. Iako to dugo znamo, finansiranje ustanova predškolskog obrazovanja i dalje prepuštamo opštinama, a i roditelji i vlasti ih više doživljavaju kao dnevni boravak za čuvanje dece nego kao prostor za učenje. Ako ih tako sagledavamo, prirodno je da će svaki dinar za njihovo finansiranje izgledati prevelik. Iz tog ugla mi pet milijardi dinara za mlade ne deluje kao opravdan trošak.

Najčešći argument za jednokratne pomoći je da ranjive grupe treba da osete da se država brine o njima.

Ako gledamo tako, jedina neranjiva grupa su muškarci u srednjim godinama. Tokom tri meseca pandemije, kada je postojala zabrana kretanja, ljudi koji primaju inače nedovoljnu novčanu socijalnu pomoć nisu imali nikakvu mogućnost da zarade bilo šta dodatno da bi preživeli. I sakupljanje sekundarnih sirovina je zaustavljeno. U tom najkritičnijem periodu njima nije dodeljena jednokratna pomoć, već tek kasnije kao i svima ostalima, kada su već ta strašna tri meseca prošla. Niko se nije setio ni da porodice koje primaju dečji dodatak, a pouzdano znamo da su to veoma siromašne porodice, makar oslobodi obaveze prijavljivanja za taj novac. Mislim da to iz perspektive socijalne politike nije bio odgovoran potez.

Vlast je penzionerima obećala najveću povišicu ikada dodeljenu, iako je prosečna penzija 2012. bila 55 odsto, a ove godine je 42 odsto prosečne zarade. Šta nam to govori o odnosu prema najstarijima? Kad smo već tu, mislite li da je fiskalna konsolidacija bila neophodna i neminovna? Da li će tada nastali dug prema penzionerima neko nekada morati da vrati?

I te 2014. sam bila protiv toga da se penzije smanje samo ljudima s visokim penzijama. S pravne strane ne mogu da kažem da li je to prekršaj ili ne. Ustavni sud je rekao da nije i sumnjam da će ubuduće reći drugačije. Plašim se da bi u naše vreme odlučio da jeste, kao što su se sve odluke iz devedesetih proglasile za neustavne, pa su se morali vraćati svi dugovi, od Dafine nadalje. Ako se smatralo da smanjenje penzije ne mogu svi penzioneri da izdrže, eventualno je trebalo proširiti novčanu socijalnu pomoć tako da se zaštite najsiromašniji. Ima mišljenja da bi to administrativno bilo neizvodljivo, ali mislim da to nije bio slučaj. Ovako smo završili s jednim nasilnim činom koji je stvorio pravnu nesigurnost, što nikada nije dobro. Izračunali smo kolika je nekome penzija na osnovu kompleksnih formula i računica, iscrpeli smo se oko pravila, a onda rekli – ipak će penzije biti tolike i tolike. Godinama smo menjali načine indeksacije penzija, a da se nismo pridržavali sopstvenih proračuna. Teško je precizno govoriti o motivima, ali možemo da spekulišemo da vlasti nisu brinule o penzionerima sa najvišim penzijama, jer možda nisu njihovo biračko telo. Ovako je ispalo da je potpuno svejedno da li ste četrdeset godina radili kao hirurg ili petnaest godina na nekom drugom, manje plaćenom radnom mestu, svesni da ćete u starosti možda imati neke alternativne izvore prihoda. Bilo je ljudi koji su i računali na to. Ne bi širom sveta postojalo obavezno penzijsko osiguranje da ne postoje ozbiljna sumnja i dokazi da ljudi nisu spremni da sami u dovoljnoj meri izdvajaju za svoju starost. Potpunija dalja reforma penzionog sistema uporno izostaje, a ne vidim da se kod nas sprovode istraživanja koja su neophodna za jednu takvu reformu. Tim pitanjem se, recimo, sada bave u Francuskoj, taj proces traje već dve godine, u njega su uključeni akademski timovi, jedinice administrativne uprave, a kod nas se sve mere preduzimaju prilično ad hok.

Zašto se protivite socijalnim kartama koje pojedini ekonomisti vide kao sredstvo efikasnijeg vođenja socijalne politike?

Tri su ograničenja. Prvo, centri za socijalni rad još nisu softverski umreženi. Drugo, registar stanovništva još nije uspostavljen. Treće, vi možete da imate analitičku bazu za istraživanja i ideje kako da olakšate ostvarivanje prava socijalne zaštite, ali ne možete da imate direktan uvid u nečiju socijalnu situaciju. Recimo, da vidite da neko živi sam i s niskom penzijom i da mu sigurno treba pomoć.

Vlada Srbije je poslednjeg dana prošle godine ukinula Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva. Zar nam stvarno toliko dobro ide da nam taj tim više nije potreban?

Koliko sam shvatila, taj tim je finansiran kroz donacije i ako su donacije istekle, sredstva za njegov dalji rad izostaju. Mislim da je uradio odličan, veoma važan posao u prikupljanju podataka i artikulaciji tema o kojima sada razgovaramo, od apsolutnog siromaštva, preko nacionalnih izveštaja o smanjenju siromaštva do biltena o dobrim doprinosima nevladinih organizacija. Najvažnije njegovo nasleđe je što je insistirao na multisektorskom pristupu kompleksnim problemima – pristupu koji izostaje i u mnogo razvijenijim zemljama.

Da li vam se čini da Vlada Srbije više vodi računa o stranim investitorima nego o nezaposlenima i socijalno ugroženom stanovništvu?

Teško mi je da odgovorim na to pitanje. Važno je voditi računa o investicijama, jer je reč o najvažnijem izvoru rasta zaposlenosti, zarada i životnog standarda. Sve ostalo su transferi koji mogu da se finansiraju samo ako je dovoljno veliki BDP. Dakle investicije su važne i za socijalno ugrožene. Ali sled koraka je jasan, da biste privukli što više investicija, morate da imate nezavisne institucije, nezavisno pravosuđe, pravnu predvidljivost.

Uz siromaštvo, drugi ključan problem Srbije je starenje stanovništva koje je od 2020. do ove godine postalo u proseku za četiri godine starije. Ako se nastavi ovakav trend, hoće li se u dogledno vreme raspasti postojeći sistem penzijskog osiguranja?

Engleski političar Vilijem Beveridž je 1942. napisao čuveni izveštaj u kojem je iskazao strah za demografsku budućnost Velike Britanije. Ko je mogao da pretpostavi da će useljavanje onolikog sveta da promeni situaciju? Ne kažem da stvari ne treba gledati dugoročno, nego da rešenja nisu uvek očigledna ili zamisliva. U Srbiji trenutno na nivou činjenica postoje nedovoljna zaposlenost, nedovoljna ekonomska aktivnost i produktivnost, čije unapređenje značajno može da poveća održivost penzija, a postoji i prostor za dalju racionalizaciju i unapređenje penzijskog sistema, naročito u kontekstu beneficiranih penzija u koje se odlazi veoma rano. Jedno istraživanje Republičkog zavoda za statistiku i Populacionog fonda UN-a, koje još nije javno prezentovano, pokazuje da kod nas u proseku već s 58 godina potrošnja postaje veća od prihoda od rada. U suficit prihoda se ulazi sa 27 godina, pa čovek pred sobom ima 31 godinu života u kojima će mu prihodi od rada biti veći od potrošnje i u kojima će moći da finansira sve životne potrebe. Pritom, starosna granica se s jedne strane povećava, a s druge je odlazak u penziju u javnom sektoru obavezan. Malo ljude terate da rade duže, a malo ih terate s radnih mesta. Kao i u mnogim drugim aspektima, nedostaje nam ozbiljno istraživanje, naročito o razlozima odlaska u penziju. A kad nemate takve analize, preostaje vam da prepisujete tuđa rešenja, iako ona možda uopšte neće dati željeni rezultat.

Prema podacima Fonda PIO, oko 600.000 penzionera prima manje od 20.000 dinara mesečno. Može li se na ovom nivou privrednog razvoja obezbediti dostojanstvena starost?

Koleginica Katarina Stanić i ja smo svojevremeno sprovele istraživanje koje je pokazalo da ljudi s najmanjim penzijama nisu imali najmanje zarade već su ostvarili najkraći radni staž iz različitih razloga: život u domaćinstvima smanjuje značaj ličnog dohotka, uverenje da će po odlasku u penziju naći radni angažman, inostrana penzija… Penzija se često sagledava kao minimalna sigurnost u starosti, ne kao osnovni izvor prihoda. S druge strane se pitamo kako tročlana porodica živi s 40.000 dinara mesečno. Današnji penzioneri su verovali da će mlađe generacije stvoriti veći BDP i da će se to odraziti na penzije. To se u osnovi i desilo, ali je moglo i bolje. Zavisi u odnosu na šta merimo rezultate.

Mere populacione politike do sada su bile usmerene na podsticaj rađanja. Mogu li takve mere nadomestiti odliv stanovništva iz različitih, ne samo ekonomskih motiva ili je priča o „dugotrajnoj emigraciji“ samo jedan od mitova?

Protivnica sam rešenja s roditeljskim dodatkom gde žena tokom deset godina za treće i četvrto dete može da prima sredstva koja, kada se saberu, skoro da dostižu minimalnu zaradu. Šta se dešava posle deset godina, posebno ako se žena povukla sa tržišta rada? Dalje, daleko se najviše rađa dece prvog i drugog reda rođenja. Sve i da broj dece trećeg i četvrtog reda rođenja nastavi da raste, vi ćete u konačnom zbiru na kraju imati smanjenje ukupnog broja rođene dece. To znači da ste izdvojili ogromna sredstva bez željenog ishoda, a procenjuje se da će na kraju taj program koštati koliko i sredstva izdvojena za novčanu socijalnu pomoć i dečje dodatke zajedno. Kada se ta mera usvajala, mi smo već imali dokaze na osnovu kojih smo mogli da pretpostavimo da će njena efikasnost biti mala. Imali smo i iskustvo Severne Makedonije koje nije bilo zadovoljavajuće.

Bili ste ministarka u vladi Zorana Đinđića i savetnica za socijalna pitanja Borisa Tadića. Šta prvo pomislite sad kad najviši zvaničnici kažu da je Srbija ekonomski upropašćena od 2000. do 2012. godine?

Da smo mi to isto govorili početkom dvehiljaditih o devedesetim godinama. Ali, tamo gde smo mi imali dokaze da smo imali pravo, oni ih nemaju.

Da li je socijalna politika u tim periodima uporediva s današnjom?

Mislim da je bilo nedopustivo da se penzije za 2009. povećaju da bi PUPS ušao u Vladu. To je bilo ogromno opterećenje za budžet i nije moglo da se finansira. Mislim i da je tretman penzija u fiskalnoj konsolidaciji bio nedopustiv. Sistem se od 2003. nije ozbiljnije menjao, što ne mislim da je dobro.

Da vam je neko kao ministarki 2002. rekao kako će Srbija izgledati 2022. godine, šta biste mu rekli, da je Srbija na dobrom ili na lošem putu?

Ne bih u Vladu ni ušla da sam mislila da je sve beznadežno. Imali smo mnogo entuzijazma i uverenja da stvari mogu da se brže i značajnije promene. Razlozi izostanka tih promena su i objektivne i subjektivne prirode. Prava promena institucija i njihova potonja zaštita koja bi sprečila da na njihova čela dolaze potpuno nekvalifikovani ljudi ipak zahteva više rada i više vremena. Nažalost, to iz današnjeg ugla deluje kao utopija. Kao kada Englez daje savet o travnjaku: „Kupiš travu, zasadiš je, zalivaš, a onda je zalivaš još sto godina.“ Danas sam mnogo više pesimista nego ranije.

Šta smatrate najvećim propustima vladavine DOS-a? Da je tada utemeljena vladavina prava, da li bi Srbija mogla danas da bude dalja od EU nego pre nekoliko godina?

Mislim da nismo do kraja razumeli značaj nezavisnih institucija koje su se tek tada gradile. Sećam se da je Koštunica stalno govorio o nezavisnosti institucija, do te mere da je agilniji deo Vlade zbog toga bio i malo frustriran.

Svojevremeno ste bili član DS, ali ste na poslednjim izborima bili na izbornoj listi Ujedinjeni za pobedu Srbije. Zašto ste prihvatili da budete na kvoti SSP-a i zašto ste odmah posle konstituisanja parlamenta u tišini vratili poslanički mandat?

Nisam bila na kvoti SSP-a, nego DS-a. Izašla sam iz ličnih razloga.

Da vas pita, šta biste savetovali Nikoli Selakoviću, novom ministru za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku?

Da ima u vidu nekoliko pravaca delovanja. Ako nam se godinama smanjuje broj korisnika novčane socijalne pomoći i dečjih davanja, postoji prostor i potreba da se kriterijumi relaksiraju i da se u davanje dečjih dodataka ide još hrabrije, da se obuhvati i četrdeset odsto porodica s decom u slabijoj materijalnoj situaciji. I da se iznosi ovih davanja povećaju. Uvesti socijalne penzije za stare. Sprovesti mnogo više istraživanja i analiza na osnovu kojih bismo unapredili sistem. Reformisati i ojačati centre za socijalni rad kao kičmu sistema koji je devastiran zabranama zapošljavanja u javnom sektoru i koji je veoma iscrpljen jer funkcioniše sa manjim kapacitetom nego što je to potrebno. Koliko znam, za to čak i postoje istraživanja koja pokazuju koliko bi još ljudi trebalo da se uključi u sistem. Siromaštvo se neće smanjiti i ne može da se reši samo parama, novčanim davanjima. Potrebno je da se uvedu i ojačaju usluge socijalne zaštite kako bi se podržalo inkluzivno obrazovanje, ali i usluge za decu i odrasle osobe sa invaliditetom, koje bi omogućile deinstitucionalizaciju. To su sve zahtevna pitanja, a ona se neće rešiti sama od sebe. Sve u svemu, veliki je to posao, kojim je teško baviti se ako znaš da ti je mandat oročen na godinu ili dve.

Članak je prenet sa portala NIN.

Click