Muškarac više nije u centru priče, a ženski likovi puki sateliti

* Sticajem okolnosti, period svetske epidemije proveli ste u rodnom Zagrebu. Kako vam danas izgleda taj grad, ali i Beograd, gde takođe odnedavno živite? Šta za vas kao književnicu donose ti ponovni susreti sa Balkanom (uz pomenute gradove tu je i Banjaluka u kojoj ste dugo živeli i o kojoj ste pisali u romanu „Uhvati zeca“) u svim njegovim pojedinostima?

– Često se šalim da je Zagreb fino sređena gospođa s bisernim minđušama koja drži mrtvog muža u zamrzivaču. Volim ga, imam mnogo divnih prijatelja tamo, ali istovremeno sam osjetila ono što osjetim u svim balkanskim gradovima – nešto je ostalo pod tepihom, neočišćeni otrovi još od četrdesetih. To jeste moj grad, kao što su i Beograd i Barselona moji – pustila sam u njima slabije ili jače korijenje i sad im se stalno vraćam. Istovremeno, nijedan od tih gradova nije sasvim moj. Ipak, negdje između svih njih ipak postoji nekakva ideja doma – možda ne ona sentimentalna, povratnička, koliko osjećaj međusobnog razumijevanja. Ako kritikujem sve te gradove to je vjerovatno zato što mi je do njih stalo. Kada se trudite da neko ozdravi, to je valjda dokaz ljubavi.

* U Zagrebu ste dočekali i vest da ste jedna od ovogodišnjih dobitnika i dobitnica Evropske nagrade za književnost. To je veliko priznanje. Kako se osećate zbog toga? Šta za jednog, ipak mladog autora, to znači?

– Ovo je prva i jedina nagrada koju je moj roman osvojio i bila sam srećna što je priznanje dodijeljeno za Bosnu i Hercegovinu, jer je, uostalom, to zaista roman te zemlje i o toj zemlji. To nema veze ni sa kakvim patriotizmom – takve emocije su mi strane – već prosto s tematikom knjige. Posebno mi je značilo što su u žiriju bili Faruk Šehić i Tanja Stupar Trifunović, jer ih cijenim kao autore i čitaoce, pa onda i sama nagrada ima mnogo veći značaj. Istovremeno, čim je objavljena lista finalista, počela sam dobijati ponude za prevod romana, što je najbolja stvar u vezi s tom nagradom. Iskreno se nadam da će i ostali finalisti dobiti istu priliku jer se radi o kvalitetnim knjigama.

* U istom danu u Beogradu se pojavilo i drugo, dopunjeno izdanje vašeg romana „Uhvati zeca“. Po čemu je ono drugačije? Kako vam danas, dve godine od prvog pojavljivanja, izgleda ta knjiga?

– Novo izdanje je zategnutije i rezultat je rada s engleskom urednicom Ansom Kan Katak, koja uređuje roman za Picador. To je i dalje ista knjiga, samo smo zajedno počupale korov tu i tamo. Sviđa mi se to što je tekst uvijek rezultat rada i što uvijek može da se poboljša. U tom smislu, ne vidim ništa što sam napisala kao nekakvo sveto pismo koje niko ne smije taknuti. Književnost treba da ide ispred ega. Pored toga, u ovom izdanju se nalazi i kratak pogovor, po zahtjevu izdavača, u kojem sam pokušala objasniti svoj pristup pisanju knjige. U početku sam bila protiv toga da bilo šta dodajem ili pojašnjavam, ali sam shvatila da ne treba preozbiljno shvatati ni sebe, pa ni pogovore – ako nekoga zanima, može ga pročitati. Sasvim je u redu i ako ga u potpunosti ignorišete.

* „Uhvati zeca“ je roman o pitanjima identiteta. Pomenuli smo vašu raznolikost i nesvrstanost. Da li je to bio početni impuls da pišete o ovoj temi? Može li se taj beli zec ikada uhvatiti i zašto nam je to na Balkanu tako važno?

– Početni impuls, ako je postojao, bio je rezultat više događaja: razmišljala sam o svom odlasku s Balkana i imala jaku želju da napišem roman ceste smješten u Bosni. Nekad u to vrijeme je dragoj prijateljici iz Banje Luke umro bijeli zec. I sve to tokom mog ponovnog čitanja i analiziranja Alise u Zemlji čuda. Ipak, ono što me je najviše zanimalo jeste pitanje da li je uopšte moguće pisati o Bosni, da li je moguće poznavati svoju zemlju ili je sve što imamo samo miks emocija, nepouzdanih sjećanja i blažih ili jačih trauma. To je zemlja koja je posvađana sama sa sobom, u kojoj žive ljudi koji odbijaju reći njeno ime, u kojoj se govori jezik koji svako naziva kako želi, ali to je isto tako posljednja jugoslovenska republika u kojoj država ne znači isto što i nacija ili vjera, pa je zato u Bosni moguća kakva-takva sloboda samoidentifikacije.

* Bosna kao Zemlja čuda, Bosna kao žena, silovana i iskorišćena… Bosna kao književni lik. Razumeju li taj deo priče strani čitaoci, budući da je knjiga prevedena i da je sada i nagrađena evropskim priznanjem?

– Zapravo me iznenadilo koliko stranci mogu shvatiti neke suptilnije reference i pročitati roman s više različitih strana. Možda baš zato što imaju tu distancu i ne osjećaju previše lično to o čemu govorim. Plašila sam se da će roman biti relevantan samo našim čitaocima, da će se u prevodu izgubiti njegova suština – prljavost i nesvrstanost Sarinog jezika. Međutim, koliko god da su neke manje reference izgubljene u prevodu (npr. Tajči kao fenomen amerikanizacije kasnih osamdesetih, netom prije rata), toliko su druge teme dobile na važnosti. U Španiji, npr., niko ne priča o ženskom prijateljstvu mojih likova, već prosto o prijateljstvu.

* Tokom karantina na Instagram profilu napravili ste jedan program gde ste predstavljali vaše koleginice i kolege iz celog regiona. Kako ste birali autore? Zašto vam je to bilo važno? Čini se da živimo u vremenu kulturnih i književnih klanova, gde se umetnici retko međusobno podržavaju i poštuju…

– Autori i autorke s kojima sam razgovarala su, prije svega, moji prijatelji i ljudi s kojima sam se htjela čuti tokom karantina. Nikad mi nisu bili jasni književni klanovi niti ljudi koji književnost shvataju kao olimpijski sport. Živimo u mjehuru nekolicine i mislimo da smo mnogo važniji nego što jesmo, ali ako malo izađete van te klike, shvatite da smo potpuno irelevantni. Svi smo krivi za to. Umjesto da zajedno radimo na tome da naš posao – jer ovo jeste posao – dobije neki smisao i vrati svoju društvenu relevantnost, mi se bavimo domaćinskim svađama. To je odraz okorjelog provincijalizma i ne mislim učestvovati u tome. Dobra knjiga je dobra vijest za sve nas – ona znači da ovo što radim i dalje ima smisla.

* Da li je slučajno ili namerno bilo više autorki nego autora? Kako uopšte izgleda biti žena pisac na Balkanu, gde se njihov broj u čitankama ili među dobitnicima najvažnijih nagrada, meri u granicama statističke greške?

– Nisam razmišljala o polu svojih sagovornika/ca, prosto sam htjela razgovarati s ljudima čiji rad cijenim i za koje znam da ozbiljno i odgovorno pristupaju književnosti. Da je bilo više autora nego autorki, vjerovatno to niko ne bi ni primijetio. Žena koja govori za mene više nije vijest. I to je sve što ću reći o odnosu genitalija i književnosti. Više sam se trudila da se tu nađu pisci i spisateljice kako iz različitih sredina – od Dalmacije do Vojvodine, tako i različitih žanrova. Naročito sam htjela vratiti fokus na kratku priču i poeziju koje su uvijek neopravdano skrajnute u korist romana. Budući da su izdavačke politike drugačije u različitim zemljama u regionu, često se dešava da čitaoci u Zagrebu ne znaju mnogo o tome što se objavljuje u Beogradu, i obrnuto. Budući da stvaramo na istom jeziku – ili se makar možemo složiti da nam ne trebaju prevodi tih knjiga – to je onda svojevoljno odricanje velikog djela čitalačke publike, a nijednom autoru to ne može biti cilj. Ne radi se, dakle, o nekakvoj jugonostalgičarskoj priči, već o zdravom razumu.

* Kuriozitet je da je u istoriji NIN-ove nagrade, u čijem je najužem izboru 2019. bio i vaš roman, priznanje dobilo nekoliko književnica, ali da nijedna nagrađena knjiga u središtu nije imala jednu junakinju ili nekoliko njih. Kako gledate na to? Zašto se tek poslednjih godina u fokusu romana i priča na Balkanu nalaze žene i žensko iskustvo?

– To pitanje je mnogo važnije od broja autorki na nekoj listi. Činjenica je da žensko iskustvo predugo nije bilo ozbiljna književna tema – ako i jeste, onda je o tom iskustvu pisao već afirmisani muški pisac. Isto se dešava i sa mnogim drugim temama i likovima kojima, tobož, nije bilo mjesto u ozbiljnoj književnosti. Svi mi koji danas pišemo na ovom jeziku (i svim njegovim varijantama) odrasli smo na kanonu koji je, kao i svaki drugi kanon, bio kulturno, društveno i politički oblikovan. Kanon je uvijek slika društva koje ga uspostavlja, više nego slika nekakve objektivne vrijednosti. To znači da smo učili šta je književnost, učili smo pisati, na muškim pričama. Onda nije čudno da jedna žena koja želi ući u taj isti kanon doprinosi pričanju tih istih priča, na isti način, često sasvim nesvjesno. Da biste napisali dobrog književnog lika, ne možete njega ili nju svesti na odnos s nekim drugim likom i ništa više. To nije pitanje feminizma, već dobrog pisanja. Ako vam je neki književni lik isključivo majka, ili se pojavljuje samo kroz opis dugih nogu i mirisne kose, onda ste napisali lošeg književnog lika. Potrebna je sposobnost da vidite stvari van svog svemira i stavite nekog drugog u njegov centar. Sad se dešava nešto slično što se dogodilo kad su ljudi shvatili da Zemlja nije u centru našeg sistema, već je samo jedna od planeta koje kruže oko Sunca – muškarac više nije u centru priče, počele smo ga izmiještati, tako da ženski likovi više nisu puki sateliti. I to smeta. Naravno da smeta. Teško je odviknuti se od kompleksa protagoniste kad ste nekoliko milenijuma bili centar svemira. Ali ovo je prirodni pravac emancipacije čitavog društva i, prije ili kasnije, prihvatiće ga svi kojima je do te emancipacije stalo.

* Na čemu trenutno radite? O čemu sada pišete?

– Trenutno pišem intervjue (smeh). Bez šale, posljednjih mjesec dana samo odgovaram na pitanja, često vrlo slična pitanja, za različite medije i sad uviđam koliko malo književnosti ima u književnom pozivu, a koliko mlaćenja prazne slame. S jedne strane, ne želite biti arogantni i stalo vam je da knjiga i dalje bude aktuelna. S druge strane, imate potrebu da se povučete i radite na nečemu novom. Ja još nisam razvila mogućnost da prijepodne naklapam jedno te isto o Zecu, koji je za mene završio svoju priču prije dvije godine, a da poslijepodne pišem nešto novo. Potrebno mi je, kad pišem, potpuno ući u neki novi svemir i ne izlaziti iz njega dugo. Trenutno radim na zbirci kratkih priča koja bi trebalo da se pojavi do kraja godine, ako sve bude išlo po planu. Protagonisti svih priča su djeca koja proživljavaju neku vrstu traume u svijetu odraslih. Skice novog romana stoje u ladici, u procesu fermentacije. Ne želim žuriti s tim, nemam potrebu štancati romane samo kako bih ostala aktuelna. Ne mislim da je to što pišem savršeno, daleko od toga, niti mi je cilj pisati savršene knjige. Učim, griješim, trudim se, opet griješim, i to je sve dio procesa. Svijet mi ne duguje ništa, niti to što radim shvatam preozbiljno. Ja samo želim nešto reći, na svoj način i u svoje vrijeme. Ništa više od toga.