Mene je zemlja formirala više nego moje obrazovanje

20. September 2020.
Maja Novaković o svom filmu "A sad se spušta veče", koji je ušao u kvalifikaciju za Oskara i koji se dopao publici 27. Festivala evropskog filma Palić
kul01Foto-Aleksandra-Cuk-678x382.jpg
Foto: Aleksandra Cuk/Preuzeto sa portala Danas

Ovaj dokumentarac traje 28 minuta, kad ga odgledate, imate utisak da mu se nema šta dodati ni oduzeti. Nećete primetiti ni odsustvo muzike. Nadomešćuju je zvuci prirode. Film je dosad obišao 50 festivala i u ovom trenutku ima 17 nagrada. Nakon osvojene nagrade na Festivalu dokumentarnog filma „Pun kadar“ (Full Frame) u Daramu, u Severnoj Karolini u SAD, ušao je direktno u kvalifikacije za nominaciju za Oskara a videla ga je i publika 27. Festivala evropskog filma Palić na kojem je predstavljen u okviru selekcije Eco Dox.

* Šta vas je inspirisalo da napravite ovaj film i zašto vam je bilo važno da u njemu istaknete određene motive?

– Moje selo je Pobrđe u Opštini Bratunac. Brda na kojima sam snimala su iznad tog sela. Kada sam bila mala, odlazila sam tamo sa svojim sestrama, a sa starijom bakom sam tamo čuvala ovce.

Kad ceo dan provedete na livadi, imate vremena da mislite o sebi, da promišljate ko ste, šta ste, da mislite o životu jednog maslačka, da sagledavate svet oko sebe i onaj u sebi. Radeći na ovom filmu oslanjala sam se na vizuelizaciju slika koje pamtim iz djetinjstva. Tako se gradio kostur filma, a onda sam te slike, kao kockice, slagala u jedan veliki mozaik. Želela sam da prikažem male i jednostavne stvari oko nas koje nažalost ne primećujemo a koje bi zapravo trebalo da uzvisimo i vrednujemo više. Zbog toga u mom filmu dominira taj mali sićušni svet insekata. Pored baka koje su glavne protagonistkinje, glavni junaci filma su zlatice, mravi, životinje, sama priroda. A čovjek je postavljen u takvu perspektivu, da je on i mali i veliki naspram prirode.

* Ovaj film nas podseća da smo izgubili vezu sa prirodom. Koliko ste se vi od nje udaljili?

– Ja sam dijete sa sela, moji roditelji su poljoprivrednici. Završila sam istoriju umjetnosti i postoji kontrast između mog obrazovanja i onoga što mu je prethodilo. Jer moderni svijet nas promjeni tokom studija. Obrazovanje, koncerti, izgubimo se, gubimo kontakt sa prirodom, sa iskonskim, odakle smo potekli i koliko je taj deo bitan u našem daljem formiranju.

* Koliko je bio bitan za vas?

– Za mene je to stub koji me je formirao kao ličnost. Mene je zemlja formirala više nego moje obrazovanje. Ono je samo nadogradilo ono što već jesam, a zemlja me je naučila da cijenim trud i posao. Naučila me je da poštujem malog čovjeka, da ga vrednujem zato što on, iako prljavih ruku i nogu izađe iz livade, ima čist san i mirnu savjest. To mi je bilo važno da istaknem, da se tome vratim, tim duhovnim vrijednostima.

* U vašem filmu su očite reference na poznata dela iz istorije umetnosti. Zašto ste posegnuli za takvim pristupom i zašto su vam slike koje ste rekreirali u ovom filmu važne?

– Želela sam da napravim eksperiment. Da to što sam naučila na studijima ukrstim sa svojim ličnim interpretacijama, iskustvima i sjećanjima. Tu su slike Ozijasa Leduka „Mrtva priroda sa crvenim lukom“, Gistava Kurbea „Prosijavanje pšenice“. Recimo, tu sliku sam izabrala jer kada sam došla na studije i ponovo je vidjela, baš ta slika je evocirala uspomene na moje djetinjstvo. Mrtvih priroda ima mnogo u istoriji umjetnosti. Neke od njih imaju devizu „memento mori“ (sjetite se smrti) koje skreću pažnju na prolaznost, na propadljivost materijalnog. Na tom nivou mi je bilo zanimljivo da ih provučem kroz film koji sam zamislila kao sliku o prolaznosti i kao triptih. Početak je zelena faza gde dominiraju impresionističke boje, sredina je siva faza – gde su nevrijeme i oluja, a na kraju je narandžasta kao mudrost i zrelost.

* Naklonjeni ste realizmu. Zašto vas privlači ovaj pravac u umetnosti?

– To mi je blisko. Realisti veličaju i stavljaju pod svetlost reflektora malog čovjeka i čine ga monumentalnim i bitnim. U slikarstvu s pojavom realizma nisu više bile bitne religiozne i istorijske teme nego čovjek i žanr scene iz njegovog života.

* Zašto ste izabrali da studirate istoriju umetnosti, a kako je došlo do toga da vas je privukao film?

– U osnovnoj i srednjoj sam slikala ali sam znala, pošto sam iz male sredine, da nisam dovoljno spremna da upišem Likovnu akademiju. Nisam imala mogućnosti da idem na časove i spremam se, a i bila sam svesna da sam bolja u bojama nego u crtežu, što nije dovoljno. Slikala sam iz lične potrebe i pomislila da ako ne mogu u potrebnoj meri da vaspitam ruku mogu oko. I tako sam upisala istoriju umjetnosti. Bilo mi je bitno da završim ono što volim i što me zanima. Filmu me je privukla njegova interdiscplinarnost jer je to medij u kome možemo da vidimo spoj književnosti, filozofije, slikarstva. Mada je opet slikarstvo prevagnulo jer sam na master studijama krenula da se bavim temama o uticajima filma i slikarstva na konstrukciju slike. Posle toga je došao Paradžanov jer je on odgovorio na sva ta pitanja koja su mene zanimala.

* Kad ste već pomenuli Paradžanova, poznavaoci su u vašem delu uočili reference na istoriju filma. Na umu im je bio njegov kadar. Šta vi kažete?

– Na doktorskim studijima istražujem upravo o Paradžanovu pa možda podsvjesno. Jasno mi je da me s njim povezuju zbog kadra jer su oni kod njega vrlo promišljeni, poput slike. Pogotovo u filmu „Boja nara“ gde slika govori više od riječi. Kroz njih Paradžanov govori o pesniku Sajatnoviju. Ceo film je u metaforama, ali, kad ih već pominjem, moram priznati da je mene Vlatko Gilić naučio tome šta znači poetski film i kako se poigravati s metaforama u njemu. Naučio nas je da jednostavnu priču i jednostavnu temu iznesemo na veliki način, da metaforom dođemo do emocije i kažemo suštinu filma.

* Vratimo se bakama, junakinjama vašeg filma. Nije jasno da li su u one srodstvu.

– Nisu u krvnom srodstvu. One su udate u istu porodicu za različite generacije i obe su ostale bez muževa, a mlađa baka je preuzela brigu o starijoj.

* Zašto između njih dve nema razgovora?

– Željela sam da istaknem djela i to da su riječi suvišne. Kao što kaže Čehov: „Pisati treba tako da rečima bude tesno, a mislima široko.“ Njih dvije su za života jedna drugoj sve rekle i suvišna je komunikacija. One svojim djelom zapravo razgovaraju.

* Kako ste uspostavili kontakt sa bakama, da li je bilo anegdota tokom snimanja filma koje biste podelili s čitaocima Danasa?

– Prvi dan kada sam krenula da pitam bake da li će pristati da ih snimam sa mnom je krenuo i moj cuko koji me je, inače, pratio sve vreme dok sam radila na filmu. Nije ga bilo moguće ukrotiti, jednostavno se otrgne. Bake su imale kokoši, cuko se odvezao i zadavio jednu, a drugu je načeo ali je preživjela. Užasno sam se osjećala zbog toga. Kažu one: „u redu je“, ali ja vidim po njima da nije u redu. Onda sam sutradan kod roditelja izabrala jednu kokoš koja je najsličnija toj koju je cuko zadavio i odnijela je bakama. Nosila sam do njih u kesi živu kokošku nekoliko kilometara (smeh)…

* „Cuko“ više nije išao s vama?

– Išao je, ali smo bili oprezniji.

* Kako komentarišete što su ljudi iz najrazličitijih zemalja reagovali pozitivno na vaš film?

– Posle svih ovih projekcija sam naučila da film ima univerzalni jezik i da nas sve povezuje, da sam zavirivši u sebe, zavirila i u neke druge ljude. Djevojka na Sarajevo film festivalu iz Austrije mi je prišla i rekla da se uplašila tokom projekcije jer je imala osjećaj da je neko ušao u njenu glavu pošto je u mom filmu vidjela svoje djetinjstvo.

Zlatni palićki toranj za film „Nada“

Palić /// Zlatni toranj za najbolji film 27. Festivala evropskog filma Palić pripao je norveško-švedskom filmu „Nada“ u režiji Marije Sedal. Proglašenjem pobednika festival je sinoć i zatvoren.

Međunarodni žiri u sastavu: filmska selektorka Mišel Keri (Nemačka), predsednica, reditelj i scenarista Igor Ivanov (Severna Makedonija) i reditelj i scenarista Goran Radovanović (Srbija) odlučio je i da Palićki toranj za najbolju režiju dobije Agnješka Holand za film „Šarlatan“, realizovanom u češko-irsko-poljsko-slovačkoj koprodukciji. Specijalno priznanje pripalo je nemačko-ukrajinsko-britanskoj koprodukciji „DAU.Nataša“ u režiji Ilje Kržanovskog i Jekaterine Oertel.

Nagrada za najbolji film programa Paralele i sudari dodeljena je poljskom filmu „Ubij, pa napusti grad“ u režiji Marijuša Vilčinskog prema odluci žirija u sastavu: filmska kritičarka Jelena Đurović (Srbija), predsednica, filmski kritičar Greg De Kjur džunior (SAD) i filmski kritičar Zoran Janković (Srbija).

FIPRESCI nagrada za najbolji film glavnog programa dodeljena je poljsko-švedskom filmu „Znoj“ u režiji Magnusa von Horna.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click