Hrvoje Klasić: Kad pogledam Srbiju, vidim koliko je Hrvatska napredovala

9. Jun 2021.
Često sam vrlo oštar kritičar prilika u Hrvatskoj, posebno političkih, i kada se okrenem prema zapadu onda vidim u kakvim smo još uvijek problemima, ali sa druge strane, kada se okrenem prema istoku, prema Srbiji, BiH onda vidim koliko smo napredovali, kaže u razgovoru za Danas hrvatski istoričar Hrvoje Klasić.
1701-scaled-e1623051305957-678x382.jpg
Foto: Privatna arhiva / Danas

Ukazuje da ono što se u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina dogodilo jeste „da vi više stvarno niti na jednim izborima ne znate unapred ko će pobediti. Za to su, naravno, jako zaslužni, uz različite političke stranke koje su su se pojavile, mediji odnosno sloboda medija“. Danas u Hrvatskoj nemate medija koji favorizuje stranku na vlasti ili koji demonizira ljude iz opozicije, kaže Klasić.

„Upravo suprotno. U apsolutno svim medijima će jednak tretman dobiti i napadi na Plenkovića i napadi na Milanovića. Tako da u tom smislu, u Hrvatskoj postoji alternativa već duže vrijeme ne samo u SDP-u, već evo sada i u stranci Možemo! koja je veliki poticaj ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj regiji gde jedna mala stranka od aktivista može učiniti ogromne pomake. Tu su i različite nezavisne liste što može biti i nekakav smjer za Srbiju, iako mi je to vrlo teško uspoređivati sa Srbijom“.

Sa jedne strane, kaže, hrvatska politička scena i javnost zaista pokazuje napredak u demokratizaciji.

„Sa druge strane, kada slušam Plenkovića bio sam jedan od prvih koji je rekao da mi to apsolutno sve više liči na Aleksandra Vučića. Njemu su su počeli smetati novinari, ima dosta sarkastične primjedbe na račun svojih političkih neistomišljenika i ono što čujem – on vlada HDZ-om vrlo autoritativno, što sve ukazuje na neke fenomene koje je jako razvio do savršenstva Vučić“.

*Kako tumačite nedavno vraćanje odlikovanja i čina Branimiru Glavašu iako protiv njega i dalje postoji pravosnažna optužnica?

– Ja kao povjesničar ne mogu ulaziti u pravne zavrzlame niti se mogu igrati suda. Ja doista ne doživljavam Glavaša kao heroja niti kao nekoga kome bi se trebalo uručivati ordenje i medalje, niti nekoga sa kime bi se trebalo ponositi i ko bi trebao biti primjer građanima Hrvatske, a posebno ne primjer za nekakav suživot i izgradnju mira u budućnosti. Sa druge strane, ne mogu reći zašto je to Milanović napravio – da li čisto po nekakvom automatizmu zato što kada je bila osuđujuća presuda po automatizmu da kažem mu je to oduzeto a sada kada je ukinuta ova presuda osuđujuća mu je vratio na zahtjev njegovih odvjetnika ili koga god.

*U delu BiH postoji percepcija o združenom mešanju Beograda, Zagreba ali i Moskve u unutrašnja pitanja te zemlje. Kako vidite zvaničnu politiku Beograda i Zagreba prema BiH?

– Mislim da nisu baš na istoj razini ti odnosi. Vučić ima čovjeka koji vlada sa pola BiH u entitetu Republici Srpskoj koji teži nekakvoj samostalnosti i izlasku iz BIH i u tom smislu odnos Vučića i Dodika je bitno drugačiji od odnosa bilo koga u Hrvatskoj sa bilo kim u BiH, jer konkretno HDZ BiH odnosno Hrvata ima daleko najmanje i oni nemaju svoju nekakvu ustrojbenu jedinicu. Sa druge strane, HDZ više nije definitivan i jedini ultimativni top predstavnik Hrvata u BIH i to su pokazali poslednji izbori. Vučić tu igra puno perfidniju i dugoročniju igru – umjesto stvaranja nekakve velike Srbije u teritorijalnom smislu mislim da se radi o onom što se često govori „srpski svet“, odnosno o jednoj sintagmi koja obuhvaća širenje uticaja – to se sada vidi kroz Crnu Goru i naravno u RS. Mislim da je pristajanje Milorada Pupovca uz HDZ i Plenkovića dosta pomrsilo planove Vučiću i mislim da je on tu bio prilično bio ljut i razočaran što mu se to dogodilo. Sa druge strane, tu su i uticaji Rusije i nekih muslimanskih zemalja, pri čemu mi se sve više čini da se tu ne radi o nekakvom geopolitičkim, već više o ekonomskim interesima.

Smatram da Dodik sramoti najveći dio Srba u BiH što se pokazalo na zadnjoj proslavi Dana pobjede u Beogradu gde je Dodik izgovorio puno gore riječi i od samog Vučića iako je sam taj događaj bio morbidan. Bilo je očito da je Vučić pozvao Dodika da on izgovori neke prljave stvari koje ovaj nije htio, ipak, jer je valjda mudriji i ne želi svašta izgovarati.

*Kako vidite evropsku perspektivu država Balkana? Pri tome se često dovode u pitanje evropske opredeljenosti pojedinih lidera u regionu.

– Odnos prema Evropi pokazuje svu kompleksnost ovih prostora. Nedostatak jasnog stava, jasne vizije EU što želi sa ovim područjem, jer prije deset godina Bugarska sigurno nije zadovoljavala kriterije, kao što ni danas ne zadovoljavaju neke balkanske države a sada ne želite primiti nikoga sa Balkana u sljedećih deset godina. To ulijeva jednu skepsu i prema Briselu, ali i skepsu kod političara hoće li ikad zadovoljiti neke kriterije. Sa druge strane, pokazuju se i nacionalizmi koji očito nisu prevladani. Mislim prvenstveno na Grčku i Bugarsku. Grčka je godinama, smatram iz potpuno nepotrebnih razloga, zaustavljala Makedoniju zbog imena i pri tom se koristila svakakvim tezama, floskulama da su pronašli karte velike Makedonije, pa da se Makedonci maltene spremaju napasti Grčku. Sada Bugarska negira makedonski identitet. To su Bugari redovito radili pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina – kad god bi bili neki unutrašnjopolitički problemi, krenuli bi sa agresivnim napadima na Jugoslaviju, najviše zbog Makedonije.

Što se tiče ulaska u EU, bojim se da perspektiva nije baš najbolja od zemalja koje pretendiraju ući. Reći ću vam jednu stvar, koliko god ona može zvučati patetično – ja sam toliko često u Srbiji, toliko imam prijatelja u Srbiji i uvijek se razmišljam kako je tim ljudima teško živjeti pod tim režimom, da upotrebim taj izraz. U Hrvatskoj se često govorilo – moramo ispuniti neke zahtjeve iz EU jer Evropa traži od nas. Malo je ljudi to shvatalo, ali mislim da sada svi shvaćaju da smo to radili za naše dobro. Promjene su se počele događati, ne samo finansijske mogućnosti koje nam se pružaju. Ja želim to Srbiji i da moji prijatelji u Srbiji počnu uživati takav život. Ali ne bih volio da ovakva Srbija sa ovakvim režimom i njegovim odnosom prema neistomišljenicima dobije poklon i da uđe u EU – to bi bio poklon Aleksandru Vučiću.

*Od raspada SFRJ prošla je 31 godina, a dobar deo regiona i dalje tapka u mestu sa dominantno nacionalističkim snagama koje ih vode. Šta je ključno da bi se taj nacionalizam potisnuo?

– Već sam spomenuo ali mislim da su slobodni mediji ključni. Ja imam pristup na apsolutno sve televizije, u apsolutno sve najgledanije emisije, najčitanije novine, veb portale. Moje kolege u Beogradu to mogu u Danasu, mogu na N1 i u Peščaniku što je otprilike, nemojte se ljutiti, nekih pet odsto čitanosti i gledanosti. S jedne strane, radi se o slobodi medija, a sa druge se radi o obrazovanju. U Hrvatskoj nakon pada HDZ 1999. odnosno 2000. su se stvari bitno popravile u obrazovanju. Recimo, udžbenici povijesti su se bitno demokratizirali iako nisu onakvi kakvi bih ja volio da budu. Međutim, udžbenici u Srbiji su, nažalost, ostali i dalje na pragu komunističkih sa jednim propisanim narativom koji je u službi državne izgradnje nacije, mobiliziranja nacije i kada sam čuo najavu Vučića da će udžbenike pisati država – to je korak od gorega na još gori. Mislim da Srbiji nedostaje jedan pluralizam koji će postati javan, koji će dobiti jednako pravo postojanja i kada su u pitanju političari, novinari, intelektualci, u svakom pogledu.

Osim slobodnih medija, tu je i pravosuđe i sudstvo. Hrvatski mediji su pokrenuli nekoliko afera nakon kojih su neki ministri smenjeni, neki su završili u zatvoru uključujući i bivšeg premijera Ivu Sanadera. Dakle, to znači snaga medija. Može li se itko u Srbiji danas zamisliti u ovom trenutku da netko pokrene aferu protiv bilo kojeg visoko pozicioniranog člana SNS, a da to Vučić ne želi, a kamoli aferu protiv samog Vučića i da Vučić zbog toga završi na sudu i da bude pravomoćno osuđen?!

*U kolikoj meri su se postjugoslovenska društva suočila sa onim što se dogodilo tokom devedesetih godina?

– Mi imamo puno veći problem što se nismo suočili sa prošlošću prije raspada. Znate, u Hrvatskoj imamo velikih problema sa suočavanjem sa prošlošću Drugog svetskog rata. Da pojednostavim i banaliziram – je li Zagreb 1945. oslobođen ili zauzet, ko su bili osloboditelji, a ko su bili na neki način okupatori. Čini mi se da i u Hrvatskoj i Srbiji ljudi vole ulaziti u prošlost kao u samoposlugu i onda uzmu ono što misle da bi im u tom trenutku moglo biti najbolje. Kada Srbija danas gleda prema Kosovu gleda iz perspektive kraja osamdesetih, ne gleda šta je bilo od 1945. do 1968, recimo. Sa prošlošću se treba suočavati kao sa procesom koji traje, dakle, ne selektivno, ne tendenciozno i mislim da svakako je prošlost, nažalost, jedan od važnih faktora koji onemogućuje napredak u budućnosti, ne samo međudržavne odnose nego i odnose unutar pojedine države.

Ljutnje Vučića i Plenkovića

Hrvatski premijer Andrej Plenković je „čini mi se jedan pomalo narcisoidni ego tip koji ne može podnijeti da je netko bolji od njega, da je drugačiji od njega i onda reagira na način kako ne bi trebalo u nekoj demokratskoj državi. Kad neko naljuti Vučića u Srbiji taj ima problema, a u Hrvatskoj kad netko naljuti Plenkovića, on se ljuti ali nakon toga uglavnom problema ima Plenković“, priča Hrvoje Klasić.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Share