Veran Matić, susjedovo ljudsko lice

24. November 2020.
A tko bi neispravnog popravljao nego jedan ispravni. I tako je onda Veran Matić postao posebni izaslanik Aleksandra Vučića, koji je, osam godina od Matića mlađi, devedesetih bio na suprotnoj strani.
DELEGACIJA SNV POLOZILA VENAC NA OVCARI
Foto: BETA/HINA/MO

Piše: Miljenko Jergović

Klecaj Verana Matića, kada je ispred spomenika na Ovčari sklopio dlanove u neku svoju molitvu, najprije je sunuo društvenim mrežama kao plamen suhe hartije pa se kontrolirano širio po rubovima i marginama hrvatskih informativnih portala, ali tako da ne dođe u središte interesa ni da ga se, ne daj Bože, prekomjerno istakne i pohvali, da bi se na kraju našlo i načina da se kaže da to nije ništa i da sve do daljnjega ostaje isto. Rat nije završio, nego traje i četvrt stoljeća nakon što je ispaljen posljednji metak i trajat će dok god je ljudi koji se plaše, vjerojatno s razlogom, da bi bez rata nastupila praznina, u kojoj se ne bi znalo ni kako se tko zove ni kojeg je roda i naroda.

A to što je ovaj kleknuo, nedovoljno je. Kao što bi bilo nedovoljno i da je učinio nešto drugo, nešto još veće, što bi još više razgnjevilo i ojadilo one s druge strane. I nema te stvari koju bi mogao učiniti, koja ne bi bila sitna i nedovoljna, pa i suprotna od onog što nam se čini da jest. Formalno govoreći, Veran Matić učinio je to kao “posebni izaslanik” predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i njegov imenovani povjerenik za pitanja nestalih u ratu u Hrvatskoj. Simbolički gledano, kroz njegov je klecaj i molitvu klečao i molio predsjednik Srbije.

A on je to činio u ime svakoga svog građanina. Ili to nije tako? Ili je ovaj čovjek klečao i molio isključivo u svoje ime, a onaj iznad njega na njegov će se čin pozvati isključivo u svrhu dokazivanja vlastite moralne superiornosti u odnosu na one u Hrvatskoj koji nikad ne kleče i ne mole se za srpske žrtve? I tako ukrug i ispočetka, od Jasenovca do Vukovara, od godine do godine, u ratu kojem neće biti kraja. Pritom, svatko će u tom ratu biti odgovoran samo za svoju biografiju. Veran Matić, danas već pedesetosmogodišnjak, od 1989. najprije je osnivač pa direktor Radija B-92, kojim je gospodario i upravljao svih ratnih godina. Bila je to uloga njegova života, naročito važna za one pred kojima je neki dan kleknuo i pomolio se.

Njegov radio bio je jedan od onih iznimnih beogradskih medija, koji su u jesen 1991. nastojali da u očima svojih slušatelja sačuvaju ljudsko lice Hrvata, Muslimana (uskoro Bošnjaka), Albanaca i svih drugih neprijatelja. U kampanji općeg obezljuđivanja, kojom je započinjao rat, a kojom uostalom započinju svi ratovi, ali dok drugi ratovi jednom i završe, naši ne završavaju nikad, uloga Verana Matića i njegova glasila bila je časna, hrabra i golema. Kad bismo svoju maštu samo malo preusmjerili, možda bismo mogli zamisliti koliko je ljudskih života spasio taj tamo neki beogradski radio. Ili kolike je ljude spasio od odlaska u progonstvo. Znamo, naime, za mrtve i prognane. Ali nije ponekad loše promisliti što je spasilo one koji su ostali živi, ili koji su ostali živjeti u manjini.

Mnoge je spasilo upravo to što su prvi susjedi uspjeli prepoznati na njima njihova ljudska lica. Ovu je ulogu Veran Matić igrao u devedesetima. Tad je u svijetu postao jedan od najviđenijih te, vjerojatno, i najnagrađivaniji i najspominjaniji novinar iz bivše Jugoslavije. Bio je ona figura koju će slobodni svijet pronaći u svakome ratu, u svakom plemenu i u svakoj zemlji, pa je hvaliti i slaviti kao pronositelja vlastitih ideala. Time se svijet brani od epidemije zla te sebe i svoje građane uvjerava da su uvijek na strani dobra. Ali ne smije se prema toj stvari biti ironičan: Zapad je time Veranu Matiću i onima poput njega spašavao glave. Usporedo s tim u Srbiji se stvarao mit o Radiju B-92, a s mitom je, malo-pomalo, rastao i respektabilan medijski imperij.

A sve se to, i mit i imperij, moglo pretvoriti u kapital, simbolički i stvarni, nakon što je Milošević pao i nakon što su ga predali Haagu. Od tog trenutka Veran Matić biva građanski situirana osoba, menadžer u kapitalističkim uvjetima poslovanja, koji će, posve prirodno i očekivano, razočarati publiku koju je tako ustrajno uvjeravao u ljudsko lice prvih susjeda. A B-92 pretvorit će se u neki običan radio i još običniju televiziju, u čijem će spomenu uvijek biti gorkog prizvuka izgubljenih ideala. Verana Matića godinama sam sretao na Sajmu knjiga u Beogradu, na štandu njegove izdavačke kuće – jer B-92 u najboljoj je tradiciji odgovornog novinarstva narastao i u vrlo ozbiljnog knjiškog nakladnika – uvijek slučajno i neplanirano, jer bi se on kao veliki direktor tu pojavio.

U posljednja dva navrata, krajem listopada 2018. i 2019., razgovor koji se vodio s nogu navodio bi na Vukovar, na pitanje nestalih i na trajno nesuglasje dviju komisija. Imao sam dojam da u meni vidi nekog s druge strane, kome sve to treba reći i tko će onda nešto učiniti. A ja sam samo došao na sajam knjiga. I nisam ta famozna druga strana, jer nikoga ne predstavljam i ne poznajem, nego govorim samo u svoje ime te, eventualno, u ime junaka svoje fikcije. Ali oba puta ne samo što je bio krajnje dobronamjeran, nego je bio isti onaj Veran Matić iz devedesetih, koji s najdubljim uvjerenjem ustrajava na nečemu što je ispravno. A ispravno je ne samo zato što bi da popravlja posljedice obezljuđivanja, koje je provedeno protiv njegovih uvjerenja, nego je ispravno zato što Veran Matić doista želi da se rat završi.

I vjeruje da će se moći i morati završiti kada svi nestali budu pronađeni, kada svi mrtvi nađu svoje grobove i kada svi živi nađu svoje mrtve. Pritom, kada o tome govori, dvaput u savršeno pravilnom intervalu od godine dana, on zvuči kao netko tko je uvjeren da je to moguće. Dok odlazim od njega, tonući u onu blaženu i nepregledno pretkoronarnu masu ljudi, koja tumara oko štandova s knjigama, imam dojam da sam razgovarao s čovjekom iz paralelne stvarnosti. Ono što govori uglavnom mi je blisko. Toliko da bih rekao da smo istomišljenici. A opet, ja ne vjerujem da je moguće išta od onog što Veran kaže. On je dobroćudan propovjednik, komesar bez vojske, idealist čiji su ideali vrlo dopadljivi, toliko da bi se mnogi rado s njima zakitili, ali jedno je kićenje, a drugo su život i životna praksa, koji su tako beskrajno udaljeni od njegovih ideala.

Pritom, on je situiran čovjek: predsjednik boarda direktora B-92, potpredsjednik nacionalne udruge menadžera, povjerenik, izaslanik… Je li moguće i jedno i drugo? U stvarnosti kakvom smo je nekad zamišljali – nije. U stvarnosti kakvom nam se prikazala – očito jest. I onda, godinu kasnije, malo nakon termina još jednog, ovaj put odgođenog beogradskog Sajma knjiga, Veran je kleknuo u Vukovaru. Između onog što je njemu pritom bilo na umu i onog što će o tom njegovu činu misliti ljudi kojima je to upućeno, ljudi s jedne i ljudi s druge strane imaginarne fronte našega vječnog rata, kanjon je nerazumijevanja i neshvaćanja. Svojim činom spasio je sebe i nikoga više. Ili gotovo nikoga. Spasio je one koji su već bili spašeni.

Nema tog klecaja koji bi u ojađenima i bijesnima gasio bijes i smanjivao jad. Pogotovo što je ljudima lakše u bijesu i jadu. Njegova gesta se, na kraju svih krajeva, tiče samo još onog ili Onog čemu se, ili komu se, pomolio, na koga je i na što je u tih nekoliko trenutaka mislio. A što je to, i tko je to, znat će samo Veran Matić. Metafiziku nad mrtvima i sahranjenima, a pogotovu nad nesahranjenima, ne bi bilo dobro poopćivati ni kolektivizirati. Svatko ima svoju knjigu mrtvih i svoje svakodnevne zadušnice. Nije lako na Balkanu odživjeti prosječno dug život. Jer, ako si jednom bio ispravan, kao što je devedesetih ispravan bio Veran Matić, nećeš moći ostati takav i u sljedećoj fazi društvenoga razvoja.

Jer tada možda više neće biti potrebe za ispravnima. Ili će doći vrijeme da neispravne popravljaju posebni izaslanici i povjerenici. A tko bi neispravnog popravljao nego jedan ispravni. I tako je onda Veran Matić postao posebni izaslanik Aleksandra Vučića, koji je, osam godina od Matića mlađi, devedesetih bio na suprotnoj strani. Ako se i u tome baš mora tražiti zrnce dobra, valja primijetiti da je, ipak, bolje zateći se u svijetu u kojem bi Matić bio Vučićev izaslanik nego u svijetu u kojem bi Vučić bio Matićev izaslanik.

Tekst je prenet sa portala Večernjeg lista.

Slične objave

Share