Trinaest teza i nekoliko komentara o politici danas

Teza 1. Svjetska konjunktura jeste ona teritorijalne i ideološke hegemonije liberalnog kapitalizma.

Komentar. Očiglednost, banalnost ove teze oslobađaju me svakog komentara.

Teza 2. Ta hegemonija nipošto nije u krizi, još manje u stanju kliničke smrti, već u posebno intenzivnoj i inovativnoj sekvenci vlastitog razvoja.

Komentar. Spram kapitalističke globalizacije, potpuno hegemonijske danas, imamo dvije teze, koje su toliko suprotne koliko i pogrešne. Prva je konzervatorska: kapitalizam, prije svega uparen s parlamentarnom “demokracijom”, definitivan je oblik ekonomske i društvene organizacije čovječanstva. To je zapravo kraj Povijesti, kako mu je esejist Fukuyama donedavno bio popularizirao motiv. Druga teza je ljevičarska, prema kojoj je kapitalizam ušao u svoju konačnu krizu, čak i prema kojoj on već jeste mrtav.

Prva teza nije drugo nego ponavljanje ideološkog procesa stavljenog u službu krajem sedamdesetih godina od strane intelektualaca renegata “crvenih godina” (1965. – 1975.)[1], a koji se naprosto sastojao od eliminiranja komunističke hipoteze iz polja mogućih. Što je rezultiralo pojednostavljivanjem dominantne propagande: više nema potrebe uzdizati (dvojbene…) zasluge kapitalizma, već tek ustvrditi da su činjenice (SSSR, Lenjin, Staljin, Mao, Kina, Crveni Kmeri, zapadne komunističke partije…) pokazale da ništa drugo nije moguće, izuzev kriminalnog “totalitarizma”.

Suočeni s ovakvom presudom nemogućnosti, jedini je odgovor ponovo uspostaviti, uz bilancu te onkraj fragmentarnih eksperimentacija prošlog stoljeća, komunističku hipotezu u njezinoj mogućnosti, snazi, te osloboditeljskoj sposobnosti. To je ono što se događa i što će se neminovno dogoditi, a ja se, čak i u ovom tekstu, njome služim.

Dva oblika druge teze – beskrvni kapitalizam ili mrtvi kapitalizam – oslanjaju se na financijsku krizu 2008., na inflacionističke monetarne poremećaje prouzrokovane pandemijom Covid-19, kao i na bezbrojne epizode korupcije, svakodnevno razotkrivane. Iz toga oni zaključuju da je trenutak revolucionaran, da je dostatan jedan snažan zamah da bi se “sistem” urušio (klasično ljevičarstvo), ili pak da je dovoljno stati sa strane, povući se, na primjer na selo, ne bismo li spoznali da tako možemo organizirati sasvim nove “oblike života”, dok se destruktivna kapitalistička mašina vrti u prazno u svom definitivnom nebitku (ekološki budizam).

Sve to nema nikakve veze s realnim.

U zbilji, kapitalizam je u samoj svojoj biti korupcija. Kako jedna kolektivna logika čije su jedine norme “profit prije svega” te univerzalno natjecanje svih protiv sviju može izbjeći generaliziranu korupciju?

U prvom redu, kriza 2008. klasična je kriza hiperprodukcije (u SAD-u je izgrađeno previše kuća, kreditno prodanih insolventnim ljudima), čije širenje, uz potrebno vrijeme, autorizira novi elan kapitalizma: uspostavljen i poguran snažnom sekvencom koncentracije kapitala, pri čemu su slabi izbačeni, a snažni osnaženi, dok su u prolazu – što je vrlo važna korist – “društveni zakoni” koji proizlaze s kraja svjetskog rata u velikoj mjeri likvidirani. Jednom kako je ovo bolno uspostavljanje ostvareno, “repriza” je danas na vidjelu. U drugom redu, širenje kapitalističkog prisvajanja na goleme teritorije, intenzivna i ekstenzivna diverzifikacija svjetskog tržišta, daleko su od toga da bi bili dovršeni. Gotovo čitava Afrika, dobar dio Latinske Amerike, Istočna Evropa, Indija: toliko mjesta “u tranziciji”, toliko zona pljačke, toliko zemalja “u uzletu”, gdje širokorazmjerna implantacija tržišta može i treba slijediti primjer Japana ili Kine.

U zbilji, kapitalizam je u samoj svojoj biti korupcija. Kako jedna kolektivna logika čije su jedine norme “profit prije svega” te univerzalno natjecanje svih protiv sviju može izbjeći generaliziranu korupciju? Priznati “slučajevi” korupcije nisu drugo nego lateralne operacije, ili u smislu propagandističkih lokalnih čistki, ili proizašli iz obračunavanja suparničkih klika.

Moderni kapitalizam, onaj svjetskog tržišta, koji je sa svojih nekoliko stoljeća postojanja povijesno nedavna društvena formacija, tek započinje osvajanje planete, nakon kolonijalne sekvence (od XVI. do XX. stoljeća) pri kojoj su osvojeni teritoriji podređeni ograničenom i protekcionističkom tržištu jedne jedinstvene zemlje. Danas je pljačka globalizirana, kao što je uostalom i proletarijat, odsada proizlazeći iz svih zemalja svijeta.

Teza 3. Tri aktivna proturječja, međutim, prerađuju ovu hegemoniju.

I/ Izrazito razvijena oligarhijska dimenzija posjedovanja Kapitala ostavlja sve manje i manje prostora integraciji novih vlasnika u dotičnu oligarhiju. Otuda mogućnost autoritarne skleroze.

II/ Integraciji financijskih i trgovinskih krugova u jedinstveno svjetsko tržište suprotstavlja se održavanje, na nivou policije masa, nacionalnih figura, koje neizbježno ulaze u rivalstvo. Odatle mogućnost planetarnog rata da bi se javila jasno hegemonijska Država, uključujući i na svjetskom tržištu.

III/ Dvojbeno je danas da Kapital, u liniji svoj aktualnog razvoja, može valorizirati radnu snagu cjelokupne svjetske populacije. Odatle rizik da se na globalnoj ravni uspostavlja masa ljudi koji su potpuno osiromašeni, a time i politički opasni.

Komentar.

I/ Tu smo – a koncentracija se nastavlja – gdje 264 osobe posjeduju ekvivalent onoga što posjeduje tri milijarde ostalih. Čak i ovdje u Francuskoj, 10 posto populacije posjeduje osjetno iznad 50 posto ukupnog bogatstva. Ovo su koncentracije vlasništva koje na svjetskoj razini nemaju stabilnog presedana. I one nisu dovršene, daleko od toga. One imaju monstruoznu stranu, koja im očigledno ne osigurava vječno trajanje, ali je inherentna kapitalističkom razvoju, čak mu je i osnovni pokretač.

II/ Hegemonija Sjedinjenih Država sve je više i više nagrizena. Kina i Indija same posjeduju 40 posto svjetske radničke mase. Što ukazuje na razornu deindustrijalizaciju na Zapadu. U biti, američki radnici ne čine više od 7 posto ukupne radničke mase, a Evropa još manje. Rezultat tih kontrasta jeste da svjetski poredak, iz vojnih i financijskih razloga još uvijek pod dominacijom SAD-a, iznjedruje rivale koji žele vlastiti dio suverenosti nad svjetskim tržištem. Sukobljavanja su već počela, na Bliskom istoku, u Africi, te u kineskom moru. I nastavit će se. Rat je horizont te situacije, kao što je pokazalo prošlo stoljeće, uz dva svjetska rata te neprestane kolonijalne pokolje, te kao što čak i danas potvrđuje rat u Ukrajini.

III/ Danas već vjerovatno imamo između dvije ili tri milijarde ljudi koji nisu ni posjednici, ni seljaci bezemljaši, ni najamnici koji bi pripadali sitnoj buržoaziji, ni radnici. Oni lutaju svijetom tražeći mjesto gdje živjeti, oblikujući jedan nomadski proletarijat koji će, ako bude politiziran, postati pozamašna prijetnja uspostavljenom poretku.

Svjetski poredak, iz vojnih i financijskih razloga još uvijek pod dominacijom SAD-a, iznjedruje rivale koji žele vlastiti dio suverenosti nad svjetskim tržištem. Sukobljavanja su već počela, na Bliskom istoku, u Africi, te u kineskom moru. I nastavit će se

Teza 4. U deset proteklih godina pokreti pobune protiv ovog ili onog aspekta hegemonije liberalnog kapitalizma bili su brojni, ponekad silni. No oni su također bili progutani, a da nisu predstavljali velik problem dominantnom kapitalizmu.

Komentar. Tih je pokreta bilo četiri vrste.

1. Kratki i lokalizirani nemiri. Bilo je snažnih nasilnih nemira u predgrađima velikih gradova, na primjer Londona, ili Pariza, općenito uslijed ubojstava mladih od strane policije. Ti nemiri ili nisu uživali nikakvu širu podršku od zastrašene javnosti te su ugušeni bez milosti, ili su bili popraćeni širokim “humanitarnim” mobilizacijama, usredotočenim na policijsko nasilje, ali većom mjerom depolitiziranim tako da nije bilo nikakvog spomena o pravoj prirodi tih zlostavljanja i nasilništava, te profita koji iz njih na koncu izvlači buržoaska dominacija.

2. Trajni ustanci, ali bez organizacijske tvorevine. Drugi pokreti, posebno u arapskom svijetu, bili su u društvenom smislu mnogo širi te su trajali tjednima. Preuzeli su kanonski oblik okupiranja prostora. No bili su općenito ukroćeni elektoralnim iskušenjem. Najtipičniji slučaj jeste egipatski: pokret izrazito velikog raspona, očigledan uspjeh negativnog ujedinjavajućeg slogana “Mubarak van” – Mubarak silazi s vlasti, čak je i uhapšen –, dugotrajna nemogućnost policije da ponovo zauzme trg, eksplicitno jedinstvo koptskih kršćana i muslimana, očita neutralnost vojske… No naravno, na izborima, prevagnut će stranka koja jeste prisutna u narodnim masama – ali tek neznatno u pokretu: muslimansko bratstvo. Najaktivniji dio pokreta suprotstavlja se ovoj novoj vlasti, otvarajući tako put intervenciji vojske, koja ponovo na vlast dovodi generala, al-Sisija. Koji bez milosti suzbija svaku opoziciju, prvo muslimansko bratstvo, zatim mlade revolucionare, te zapravo iznova uspostavlja stari režim, čak i u gorem obliku nego ranije. Cirkularni karakter ove epizode posebno zapanjuje.

3. Pokreti koji otvaraju prostor za stvaranje nove političke snage. U nekim slučajevima pokret je bio u mogućnosti da pruži uvjete pojavljivanja nove političke snage, različite od stalne klijentele parlamentarizma. Takav je bio slučaj u Grčkoj, gdje su nemiri bili posebno brojni i mučni, sa Syrizom, te u Španjolskoj sa Podemosom. Ove su se snage same rasplinule u parlamentarnom konsenzusu. U Grčkoj, nova vlast, sa Ciprasom, bez posebnog otpora pokleknula je zahtjevima Evropske komisije, te ponovo baca zemlju na put mjera štednji bez kraja. U Španjolskoj Podemos je u jednakoj mjeri zaglibio u igri kombinacija, bile one većinske ili opozicijske. Niti jedna putanja istinske politike nije mogla proizaći iz ovih organizacijskih tvorevina.

4. Pokreti dovoljno dugog trajanja, ali bez vidljivih pozitivnih učinaka. U nekim slučajevima, izuzev nekoliko klasičnih taktičkih epizoda (poput “prekoračivanja” običnih demonstracija od strane grupa koje su dovoljno opremljene da se na nekoliko minuta suprotstave policiji), odsustvo političke inovacije značilo je to da je na globalnoj ravni figura konzervativne reakcije ta koja će biti obnovljena. Takav je na primjer slučaj u SAD-u, gdje je dominantan protuučinak “Occupy Wall Street” dolazak na vlast Trumpa, ili pak u Francuskoj, gdje je saldo “Nuit debout” Macron. Spomenuti Macron bio je između ostalog, malo kasnije, jedina meta pokreta, tipično sitnoburžoaskog, Žutih prsluka. Kao i kod svih pokreta te vrste, pri kojima su vođe svi iskreno neprijateljski nastrojeni spram usmrćivanja buržoaskog vlasništva, i u stvarnosti žele osnaženu podršku Države tome vlasništvu, rezultat se ticao isključivo etatističkog formalizma, a njegova je jedina meta bio predsjednik Macron. Čudesan rezultat, dostojan lakrdija i smicalica koje parlamentarni sistem čuva za vlastite klijente, na koncu bijaše… ponovni izbor tog Macrona!

Teza 5. Uzrok te nemoći, unutar ovih pokreta posljednjeg desetljeća, jest odsustvo politike, čak neprijateljstvo spram politike, pod različitim oblicima, a prepoznatljivo po nekoliko simptoma. Ispod tih negativnih afekata zapravo nalazimo jedno neprestano podređivanje, pod lažnim imenom “demokracije”, elektoralnom ritualu.

Komentar. Posebno istaknimo kao znakove jedne izrazito slabe političke subjektivnosti:

1. Isključivo negativne ujedinjujuće slogane: “protiv” toga ili toga, “Mubarak van”, “dolje oligarhija 1%”, “odbijmo zakon o radu”, “nitko ne voli policiju” itd.

2. Odsustvo opsežne temporalnosti: podjednako što se tiče spoznaje prošlosti, praktički odsutne iz pokreta, izuzev nekolicine karikatura, a čija niti jedna inovativna bilanca nije bila predlagana, te projekcije spram budućnosti, ograničene na apstraktna razmatranja oslobođenja ili emancipacije.

3. Leksik koji je obilno posuđen od protivnika. To je prvenstveno slučaj neke posebno ekvivokne kategorije, kao što je “demokracija”, ili pak pozivanja na kategoriju “života”, “naši životi”, koja nije drugo nego neučinkovito upisivanje egzistencijalnih kategorija u kolektivno djelovanje.

4.Slijepi kult “novosti” i prezir spram utemeljenih istina. Ta točka ravnom linijom slijedi iz tržišnog kulta “noviteta” proizvoda, kao i iz neprestanog uvjerenja da “započinjemo” nešto, što se, u realnome, već u više navrata događalo. Ona u isti mah sprečava povlačenje lekcija iz prošlosti, shvaćanje mehanizma strukturnih ponavljanja, te vodi u zamku patvorenih “modernosti”.

5. Apsurdna vremenska skala. Ta skala, precrtavajući marksističko kretanje “novac, roba, novac”, pretpostavlja da je u nekoliko tjedana “pokreta” moguće tretirati, čak i razriješiti, probleme, poput onog privatnog vlasništva, ili patološke koncentracije bogatstva, koji su neriješeni tisućama godina. Odbijanje razmatranja toga da je velika većina kapitalističke modernosti istkana upravo iz moderne verzije terceta “obitelj, privatno vlasništvo, Država”, postavljenog već ima nekoliko tisuća godina, od neolitske “revolucije” – te da se tako komunistička logika, što se tiče centralnih problema koji je konstituiraju, situira na skalu stoljeća.

6. Slab odnos spram Države. Ovdje je na djelu neprestano potcjenjivanje resursa Države, u usporedbi s resursima koje bi ovaj ili onaj “pokret” imao na raspolaganju, kako što se tiče oružane sile, tako i sposobnosti korupcije. Posebno se potcjenjuje učinkovitost “demokratske” korupcije, čiji je simbol elektoralni parlamentarizam, kao i protezanje ideološke dominacije te korupcije u smjeru porazne većine populacije.

7. Kombinacija disparatnih sredstava bez ikakve bilance njihove daleke ili bliske prošlosti. Niti jedan široko primjenjiv zaključak nije bio povučen iz metoda uspostavljenih, u svakom slučaju najmanje od “crvenih godina” (1965. – 1975.), ili pak tijekom dva stoljeća, poput zauzimanja tvornica, sindikalnih štrajkova, legalnih demonstracija, konstituiranja grupa čiji je cilj da se omogući lokalno sukobljavanje sa policijom, jurišanja na zgrade, zatočivanje gazdi u tvornicama… Niti iz njihovih simetričnih statičnih: na primjer, na trgovima preplavljenim gomilama, dugih i repetitivnih hiperdemokratičnih skupova, gdje je svatko pozvan, ma kakve bile njegove ideje i jezični resursi, da govori tri minute, i gdje izazov na koncu nije drugo nego predvidjeti ponavljanje te vježbe.

Svako pozitivno korištenje riječi identitarnog reda, poput “Francuz” ili “međunarodna zajednica” ili “islamist” ili “Evropa”, treba biti proskribirano, baš kao i riječi vezane uz uspostavljene državne konstrukcije, poput “građana”, “birača” itd.

Teza 6. Potrebno je prisjetiti se najvažnijih iskustava bliske prošlosti te razmotriti njihove neuspjehe.

Komentar. Od crvenih godina do danas.

Komentar teze 5 bez sumnje se može činiti vrlo polemički, čak pesimističan i deprimirajući, prije svega za mlade koji legitimno mogu, za neko vrijeme, biti puni entuzijazma spram svih oblika djelovanja čije kritičko preispitivanje zahtijevam. Ta će kritika biti razumljiva ako se prisjetimo da sam, osobno, tijekom Maja 68. i njegovih posljedica poznavao i entuzijastički participirao u stvarima zbiljski istoga reda, te da sam ih mogao dovoljno dugo slijediti da bih mogao odmjeriti njihove slabosti. Tako imam dojam da se recentni pokreti iscrpljuju u tome da pod biljegom novog ponavljaju dobro poznate epizode onoga što se može nazvati “desnicom” pokreta Maja 68., da je ta desnica proizašla iz klasične ljevice ili te anarhističke ultraljevice koja je na svojstven način već bila govorila o “oblicima života”, a čije smo militante mi zvali “anarho-žudnici” [anarcho-désirants].

Bila su zapravo četiri različita pokreta u 68.

1. Pobuna studentske mladeži.

2. Pobuna mladih radnika velikih tvornica.

3. Opći sindikalni štrajk koji je pokušavao kontrolirati dvije prethodne pobune.

4. Pojava, često pod imenom “maoizma” – uz brojne suparničke organizacije – pokušaja nove politike, čiji je princip bio iscrtavanje ujedinjavajuće dijagonale između prve dvije pobune, pružajući im takvu ideološku i borbenu snagu da se činilo da im ona može osigurati realnu političku budućnost. U zbilji, trajalo je to najmanje nekih desetak godina. Činjenica da se ovo nije bilo stabiliziralo na povijesnom planu (što spremno priznajem) ne treba za posljedicu imati da ponavljamo ono čega je tamo bilo bez da znamo da ga ponavljamo.

Podsjetimo samo da se na izborima u junu 1968. uspostavila toliko reakcionarna većina da se moglo reći da je ponovo nađena većina “horizont plave” s kraja rata 14.-18.[2]

Krajnji rezultat izbora maja/juna 2017., uz uvjerljivu pobjedu Macrona, istaknutog posilnog velikog globaliziranog kapitala, treba nas ponukati da razmotrimo što u svemu tome ima repetitivnog. Tim više što je identični Macron ponovo bio izabran 2022…

Teza 7. Politika interna pokretu mora imati pet karakteristika, koje se tiču slogana i parola, strategije, vokabulara, egzistencije principa, te razjašnjene taktičke vizije.

Komentar.

1. Osnovni slogani i parole moraju biti afirmativni, moraju predlagati pozitivno određenje, te ne ostajati na ravni prigovora i denuncijacije. Čak i uz cijenu interne podjele kad se prevazilazi negativno jedinstvo.

2. Slogani i parole moraju biti strateški opravdani. Što znači: hranjeni spoznajom prethodnih etapa problema koga na dnevni red postavlja pokret.

3. Korišteni leksik mora biti kontroliran i koherentan. Na primjer: “komunizam” je danas nespojiv s “demokracijom”; “jednakost” je nespojiva sa “slobodom”; svako pozitivno korištenje riječi identitarnog reda, poput “Francuz” ili “međunarodna zajednica” ili “islamist” ili “Evropa”, treba biti proskribirano, baš kao i riječi psihološkog karaktera, poput “želje”, “života”, “osobe”, te svake riječi vezane uz uspostavljene državne konstrukcije, poput “građana”, “birača” i tako dalje.

4. Jedan princip, ono što nazivam “Idejom”, mora biti neprestano suprotstavljan situaciji, utoliko ukoliko on lokalno nosi neku sistemski nekapitalističku mogućnost.

Ovdje treba citirati Marxa, dok definira singularnog militanta u načinu njegove prisutnosti u pokretima: “Jednom riječju, komunisti posvuda podupiru svaki revolucionarni pokret koji se bori protiv postojećeg društvenog i političkog stanja. U svim tim pokretima oni kao temeljno pitanje pokreta ističu pitanje vlasništva, bez obzira na veću ili manju razvijenost njegova oblika.”[3]

5. Taktički, uvijek treba što je više moguće približiti pokret nekom tijelu sposobnom okupiti se da bi učinkovito raspravljalo iz vlastite perspektive te iz onoga iz čega razjašnjava i prosuđuje situaciju.

Politički je militant, kao što kazuje Marx, dio općeg pokreta, on se ne odvaja od njega. No, ipak se od njega razlikuje, ali samo po svojoj sposobnosti da pokret upiše u jedno skupno stanovište, da odatle predvidi što bi trebala biti sljedeća etapa, ne čineći ustupke po ta dva pitanja, kao ni ustupke, pod krinkom jedinstva, konzervativnim koncepcijama koje subjektivno mogu savršeno dominirati čak i nekim važnim pokretom. Iskustvo revolucija pokazuje da se ključni politički pokreti odvijaju pod oblikom koji je najbliži skupu, čak i mitingu, gdje odluku koja se donosi razjašnjavaju govornici, koji se također mogu sučeliti.

Država, ma kakva bila njezina forma, ne može ni na koji način reprezentirati ili definirati politiku emancipacije

Teza 8. Politika je zadužena za specifičnu trajnost duha pokretā, koja bi bila na visini temporalnosti Država, a ne tek puka negativna epizoda njihove dominacije. Njezina opća definicija u tome je da unutar različitih sastavnica naroda, te na najširoj mogućoj ravni, ona organizira raspravu oko slogana i parola koji ujedno moraju biti slogani permanentne propagande te slogani budućih pokreta. Politika tim raspravama donosi opći okvir: radi se o tvrdnji da danas postoje dva puta opće organizacije čovječanstva, kapitalistički i komunistički. Prvi nije drugo nego suvremena forma onoga što postoji još od neolitske revolucije, dakle ima već nekoliko tisuća godina. Drugi predlaže globalnu, sistemsku revoluciju u postajanju čovječanstva. On predlaže izlazak iz neolitskog doba.

Komentar. U ovom smislu, politika se sastoji od toga da se lokalno, putem širokih rasprava, postavi slogan koji u situaciji kristalizira postojanje ova dva puta. Taj slogan, kao lokalan, može jedino proizaći iz iskustva masa kojih se tiče. Upravo ovdje politika uči što lokalno može omogućiti postojanje učinkovite borbe za komunistički put, ma kakva bila sredstva. Tako gledano, snaga politike u neposrednom smislu nije antagonističko sučeljavanje, već neprestano ispitivanje, u situaciji, ideja, slogana i inicijativa sposobnih da lokalno ožive egzistenciju dva puta, od kojih je jedan konzervacija onoga čega ima, drugi potpuna transformacija, na temelju egalitarnih principa koje nov slogan može kristalizirati. Ime te aktivnosti jeste “masovni rad”.[4]

Bit politike, izvan pokreta, upravo je masovni rad.

Teza 9. Politika se čini s ljudima odasvud. Ona ne može prihvatiti pokoravanje različitim oblicima društvene segregacije koje organizira kapitalizam.

Komentar. To označava, posebno za intelektualnu mladež, koja je uvijek igrala ključnu ulogu u rađanju novih politika, nužnost kontinuirane putanje ka drugim društvenim slojevima, posebno onim najsiromašnijim, tamo gdje je udar kapitalizma najrazorniji. U sadašnjim uvjetima prioritet treba biti dat, u našim zemljama kao i na svjetskoj razini, golemom nomadskom proletarijatu, ljudima koji dolaze, kao što su to nekad činili overnjanski ili bretonski seljaci, u cijelim valovima, po cijenu najgorih opasnosti, da bi pokušali preživjeti kao radnici ovdje, jer to ne mogu činiti kao bezemljaši tamo. Metoda, u ovom slučaju, kao i u svim drugima, jeste strpljivo ispitivanje na samome mjestu: tržnice, naselja, prenoćišta, tvornica, organizacija skupova, na početku vrlo ograničenih, određivanje slogana i parola, njihovo širenje, povećavanje radne baze, sukobljavanje s različitim lokalnim konzervativnim snagama itd. To je strastven rad, jednom kada se zna da je ključ u aktivnoj upornosti. Važna etapa je organizirati škole da bi se raširila spoznaja o svjetskoj povijesti borbe između dva puta, njezinim uspjesima te današnjim preprekama.

Ono što su oko tog cilja učinile organizacije koje se javljaju nakon Maja 68. može i mora biti iznova činjeno. Moramo ponovo uspostaviti političku dijagonalu o kojoj sam govorio, koja danas ostaje dijagonala između pokreta mladeži, nekolicine intelektualaca, te nomadskog proletarijata. Već na tome radimo, ovdje ili ondje. To je jedina prava politička zadaća trenutka.

Ono što se u Francuskoj promijenilo tiče se deindustrijalizacije predgrađa velikih gradova. Tamo sad, između ostalog, leži radnička snaga ekstremne desnice. Treba joj se suprotstaviti na mjestu, objašnjavajući zašto i kako se u nekoliko godina žrtvovalo dvije radničke generacije, ujedno ispitujući, do mjere do koje je to moguće, suprotan proces, ekstremno nasilnu industrijalizaciju u Aziji. Rad uz radnike, nekada kao i sada, neposredno je internacionalan, čak i ovdje. Bilo bi u tom smislu iznimno zanimljivo realizirati i distribuirati jedan časopis radnika svijeta.

Alain Badiou (Foto: Wikipedia)

Teza 10. Danas više ne postoji istinska politička organizacija. Zadatak je dakle brinuti se o sredstvima njezinog ponovnog uspostavljanja.

Komentar. Organizacija je zadužena da sprovede ispitivanja, sintetizira masovni rad te lokalne slogane koji iz njega proizlaze, na način da ih upisuje u skupno stanovište, da obogaćuje pokrete kao i da skrbi o dugoročnom ravnanju s njihovim posljedicama. Organizacija se ne ocjenjuje po njezinom obliku ili njezinim procedurama, kao što prosuđujemo Državu, već po njezinoj upravljivoj sposobnosti da čini ono za što je zadužena. Ovdje možemo posegnuti za Maovom formulom: organizacija je ono za što se može reći da “masama u preciznom obliku predaje ono što je od njih primila pod još nejasnim oblikom”.

Teza 11. Klasična forma Partije danas je osuđena i to iz razloga što sebe nije definirala po vlastitoj sposobnosti činjenja onoga što kaže teza 9, dakle masovnim radom, već vlastitom pretenzijom “reprezentiranja” radničke klase ili proletarijata.

Komentar. Treba prekinuti s logikom reprezentacije u svim njezinim oblicima. Politička organizacija mora imati instrumentalnu definiciju, a ne reprezentativnu. Uostalom, onaj tko govori “reprezentacija” kazuje “identitet onoga što je reprezentirano”. Identitete, međutim, treba isključiti iz političkog polja.

Teza 12. Odnos prema Državi nije, kao što smo upravo vidjeli, to što definira politiku. U tom smislu, politika se odvija “na distanci” spram Države. Međutim, strateški, Državu treba razbiti, jer ona je univerzalni čuvar kapitalističkog puta, pogotovo zato što je policija prava privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje i razmjene. Treba, kako su tijekom Kulturne revolucije govorili kineski revolucionari, “prelomiti s buržoaskim pravom”. Prema tome, političko djelovanje povodom Države spoj je distance i negativiteta. Cilj je u zbilji da Država bude progresivno okružena neprijateljskim mnijenjem te političkim mjestima koja su joj postala strana.

Komentar. Povijesna bilanca ovog pitanja vrlo je složena. Na primjer, Ruska revolucija 1917. zasigurno je kombinirala nekoliko stvari: veliko neprijateljstvo spram carističkog režima, zbog rata također i na selima; intenzivnu i dugogodišnju ideološku pripremu, pogotovo među intelektualnim slojevima; radničke pobune koje stvaraju istinski masovne organizacije, u prvom redu sovjete; ustanke vojnika; uz postojanje, zahvaljujući boljševicima, jedne čvrste i diverzificirane organizacije, sposobne da održi mitinge s govornicima koji se ističu po uvjerenjima i didaktičkom talentu. Sve se to bilo ispreplelo u pobjedonosnim ustancima kao i u strašnom građanskom ratu, u kome je, usprkos golemoj intervenciji izvana, na koncu prevagnuo revolucionarni tabor. Kineska revolucija slijedila je sasvim drugi smjer: dugi marš na selima, uspostavljanje narodnih skupština, istinska crvena armija, trajna okupacija široke zone na sjeveru zemlje gdje se moglo eksperimentirati s agrarnom i proizvodnom reformom dok se u isti čas konsolidirala vojska, taj čitav proces traje tridesetak godina. Štoviše, umjesto staljinističkog Terora tridesetih godina, u Kini se javlja masovni ustanak, studentski i radnički, protiv aristokracije komunističke partije. Taj pokret bez presedana, nazvan Proleterska kulturna revolucija, za nas je posljednji primjer neposrednog sučeljavanja s figurama moći Države. Ništa od toga ne može biti preneseno u našu situaciju. No jedna lekcija provlači se kroz čitavu ovu avanturu: Država, ma kakva bila njezina forma, ne može ni na koji način reprezentirati ili definirati politiku emancipacije.

Potpuna dijalektika svake istinite politike sadrži četiri člana:

1. Stratešku ideju borbe između dva puta, komunističkog i kapitalističkog. To je ono što je Mao nazivao “ideološkom pripremom mnijenja”, bez koje je, tako je govorio, revolucionarna politika nemoguća.

2. Lokalno upisivanje te ideje ili principa od strane organizacije, u obliku masovnog rada. Decentralizirano širenje svega onoga što proizlazi iz tog rada u smislu parola i pobjedonosnih praktičnih iskustava.

3. Narodne pokrete, u obliku povijesnih događaja, unutar kojih politička organizacija istovjetno radi na njihovom negativnom jedinstvu i na afiniranju njihovog afirmativnog određenja.

4. Državu, čija moć mora biti razbijena, putem sukobljavanja ili okruživanja, ako je ona stvar temelja moći kapitalizma. A ako proizlazi iz komunističkog puta, tada ona mora odumrijeti, revolucionarnim sredstvima, ako je to nužno, koje je u fatalnom rasulu zacrtala kineska Kulturna revolucija.

Izumiti u situaciji suvremeni razmještaj ova četiri člana jeste problem, ujedno praktički i teorijski, naše konjunkture.

Teza 13. Situacija suvremenog kapitalizma sadrži neku vrstu odpajanja između globalizacije tržišta i još pretežno nacionalnog karaktera policijske i vojne kontrole populacija. Drugim riječima, postoji jaz između ekonomskog rasporeda stvari, koji je globalan, te njegove nužne državne protekcije, koja ostaje nacionalna. Drugi aspekt pod novim oblicima oživljava imperijalistička rivalstva. Unatoč ovoj promjeni oblika, rizik rata povećava se. Uostalom, rat je već široko prisutan u velikim dijelovima svijeta. Politika koja dolazi također će imati zadaću, ako to može, spriječiti razbuktavanje totalnoga rata, koji ovoga puta na kocku može staviti samu egzistenciju čovječanstva. Također možemo reći da je povijesni odabir: ili čovječanstvo prelama sa suvremenim neolitikom koji sačinjava kapitalizam, te tako na globalnoj ravni otvara svoju komunističku fazu; ili pak ono ostaje u neolitskoj fazi, te će tako uvelike biti izloženo vlastitom iščezavanju u atomskom ratu.

Komentar. Danas velike sile, s jedne strane, teže suradnji oko stabilnosti odnosa na svjetskoj razini, posebno borbom protiv protekcionizma, no s druge strane, one se potajno bore za vlastitu hegemoniju. Rezultat toga jest kraj neposredno kolonijalnih praksi, poput onih Francuske ili Engleske XIX. stoljeća, dakle vojne i administrativne okupacije čitavih zemalja. Novu praksu predlažem nazvati zoniranjem [zonage]: u čitavim zonama (Irak, Sirija, Libija, Afganistan, Nigerija, Mali, Centralnoafrička Republika, Kongo…) Države bivaju podrivane, uništavane, a zona postaje zona pljačke, otvorena za naoružane bande kao i sve kapitalističke predatore planeta. Ili pak, Država je sačinjena od špekulanata povezanih hiljadama veza s velikim kompanijama svjetskog tržišta. Rivalstva se isprepliću nad golemim teritorijima, s neprestano mijenjajućim odnosima snaga. Pod tim uvjetima samo jedan nekontrolirani vojni incident bio bi dovoljan da se odjednom nađemo na pragu rata. Blokovi su već iscrtani: Sjedinjene Države i njihova “zapadno-japanska” klika s jedne strane, Kina i Rusija s druge, nuklearna oružja posvuda. Dakle, možemo se samo podsjetiti Lenjinove rečenice: “Ili će revolucija spriječiti rat, ili će rat pobuditi revoluciju.”

Mogli bismo ovako definirati maksimalnu ambiciju nadolazećeg političkog rada: da prvi puta u Povijesti prva hipoteza – revolucija sprečava rat – bude ona koja se ostvaruje, a ne druga – rat pobuđuje revoluciju. A upravo je ta druga hipoteza bila materijalizirana u Rusiji u kontekstu Prvog svjetskog rata, te u Kini u kontekstu Drugog. No po koju cijenu! I s kakvim dugoročnim posljedicama!

Nadajmo se, djelujmo. Bilo tko, bilo gdje, može početi stvarati istinitu politiku, u smislu koji joj ovaj tekst pridaje. I govoriti, po sebi, te oko sebe, o onome što je činio. Tako sve počinje.

—————————————————-

[1] Autor ukazuje na desetljeće intenzivnih političkih aktivnosti “ljevice” koje u Francuskoj okružuje događaje Maja 1968. [prim. prev.]

[2] “Horizont plava” [bleu horizon] ime je nijanse plave boje koja se prvenstveno povezuje sa sivo-plavim uniformama francuske vojske tijekom te nakon Prvog svjetskog rata. Neposredno nakon rata izraz poprima političku konotaciju, označavajući desni i revanšistički nacionalizam “horizont plavog Zastupničkog doma” [chambre bleu horizon], većinski sastavljenog od koalicije stranaka desnice. [prim. prev.]

[3] Karl Marx i Friedrich Engels Manifest komunističke partije, Arkzin, Zagreb 1998, str. 137. [prim. prev.]

[4] Izraz koji u vokabular francuske ljevice 60-ih ulazi kroz Mao Zedongov pojam “masovne linije” [prim. prev.].