Radio od novinara začas napravi pripovjedača

14. februar 2020.
Radio je onaj osjećaj kad neko živopisan i maštovit s one strane mikrofona dočarava ličnosti i događaje u mrkloj noći.
ghettoblaster-1452077_640
Foto: Heissenstein/Pixabay

Piše: Amir Sužanj, Al Jazeera Balkans

Još tamo negdje polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kad privatne radio-stanice još nisu bile ni na vidiku, medijskim prostorom Bosne i Hercegovine zavladali su neki mladi ljudi, puni novih ideja, duha i mašte. ‘Omladinski program’ i čuvena ‘202’ gurnuli su u tada još siromašan medijski prostor neka nova imena i glasove, pričalo se o temama koje su bile interesantne za mlade ljude, od muzike do životnih pitanja, ali na jedan sasvim drugačiji način.

Nekako u isto vrijeme, u takođe novoj formi emisije, ali televizijske, pojavila se interesantna američka serija Midnight caller iliti Poziv u ponoć… Bila je to, sjetiće se ovi sredovječniji čitaoci, priča o radijskom voditelju Džeku Kilijanu, (briljantno ga je utjelovio Geri Kol) koji je u ponoćnom radijskom programu, kakvih tada nije bilo ovdje kod nas, ulijetao u maštovite avanture, rješavao probleme ljudi koji ga zovu u program i odigrao jedan doista interesantan život čovjeka na mediju, doduše u tada još nedodirljivoj američkoj stvarnosti i blještavilu.

S fakulteta ravno na Televiziju

Bilo je to vrijeme velikih, obećavajućih promjena na medijskom prostoru tadašnje Jugoslavije – sasvim dovoljno da dječak poput mene, koji je odrastao na knjigama Marka Tvena, Branka Ćopića i Derviša Sušića, počne maštati o medijskoj karijeri, koliko god to u samim počecima njegove mašte izgledalo neostvarivo. Uprkos tome što je televizija po svojoj prirodi neuporedivo moćniji i privlačniji medij, čari radija ostale su da tinjaju negdje u meni, tada potpuno nesvjesnom da će mi one biti sudbina i životno opredjeljenje.

Vođen tim neodređenim, tada još maglovitim i neizgrađenim željama, (zapravo je to bila više intuicija, neki nagovještaj želje) ušao sam u medijski svijet na jedan potpuno neočekivan način – nakon završenog fakulteta put me odveo ravno na televiziju. Za svakog drugog to bi bio daleko bogatiji svijet i jači izazov. Ne može se reći da to doista nije tako: mlad čovjek upozna poznata novinarska lica, koja su mu na mnogo načina obilježila djetinjstvo i tinejdžerske godine, pogleda tu privlačnu sredinu s  neke druge strane, nauči mnogo šta od njih i jednog dana, ako ima sposobnosti, želju i sreću, postane sastavni dio tog kruga, sretan što ti ljudi cijene njegov rad i smatraju ga vrijednim, zanimljivim i maštovitim. Postane poznat, ljudi ga sa smiješkom zaustavljaju na ulici, komšije i njegovi nekadašnji nastavnici ga hvale, pritom zapravo hvaleći sebe, i mnoga vrata mu budu otvorena. Koga zanima ta vrsta „popularnosti“, može reći da su ispunjeni njegovi dječački snovi.

Ali bila je tu neka zamka, nešto je nedostajalo – čari i prisnost radija, onaj neopisivi osjećaj kad neko živopisan i maštovit s one strane mikrofona dočarava ličnosti i događaje u mrkloj noći, puštajući slušaocu na volju da svojom maštom sam za sebe dograđuje taj lijepi vez novinara ili voditelja, baš kao da prvi put čita neku knjigu, koja ispred njega pruža neki novi, zanimljivi svijet.

Ništa u životu, ali baš ništa, nije slučajno. Nakon nekoliko godina tog uspješnog televizijskog trajanja, naizgled čudan splet okolnosti doveo me u situaciju da, svojom voljom i vođen tim dječačkim izazovima, s televizije pređem na radio na opšte čuđenje i razočarenje mojih kolega i prijatelja. Ko bi znao zašto, ali u iskrivljenoj viziji nekih tadašnjih medijskih rukovodilaca, odlazak s televizije na radio događao se samo po kazni ili kao siguran znak da je nekome novinarska karijera na silaznoj putanji i da mu se zbog nekih stvarnih ili izmišljenih profesionalnih grijeha bliži kraj.

Radio nije izgubio svrhu

A, ustvari, u mom slučaju bilo je sasvim suprotno. Onaj dječak, koji je odrastao uz te velike medijske promjene, pronašao je sebe u polumraku radijskog studija, u činjenici da je u stanju svaki prilog, svaku reportažu ili bilo kakav sadržaj uraditi potpuno sam, a da to bude direktan proizvod njegove sposobnosti da ljudima ispriča, a ponekad i izmašta to što vidi. Radio od novinara, ako to želi, začas napravi pripovjedača, koji sve svoje neispričane doživljaje i osjećaje može prenijeti na slušaoca u jednom interesantnom međusobnom odnosu – niti se kad čuli, niti vidjeli, a dijele toliko toga zajedničkog, kao da se poznaju cijeli život.

Često smo u prilici da čujemo dubokoumne rasprave medijskih stručnjaka, koji govore o budućnosti radija nagađajući hoće li ga moderni digitalni mediji obesmisliti do kraja. Pričali su, doduše, i prije četrdesetak godina, kad je medijskim prostorima zagospodarila televizija i kad se tvrdilo da je radio postao besmislen i izgubio svrhu. A eto – nije… Čujemo isto tako često i zaljubljenike u radio, koji nam u svakoj prilici ponavljaju koje su to prednosti radija: brzina, efikasnost, mogućnost pristupa bilo gdje, prisnost sa slušaocima, mogućnost slušalaca da slušaju radio radeći bilo kakav drugi posao, a da im to uopšte ne smeta, mogućnost da slušaju programe u svojim automobilima, na putu, bilo gdje… Mnogo je tih naizgled vrlo smislenih i pametnih definicija, koje su, naravno, utemeljene, ali nedovoljne i nepotpune.

Najveću prednost i draž radija malo ko može opisati i pojasniti otkud takva ljubav prema radiju. Nije svakome dato da opiše kako se čovjek osjeća kad u prijatnoj tami sobe, u sniježnoj zimskoj noći, zazvoni neponovljivi glas naše drage kolegice, sjajne spikerice Aide Krehić, čija pojava u eteru čovjeka odvede u neku drugu dimenziju, baš kao da se vratio u djetinjstvo i kao da opet iznova otkriva čarobni svijet Toma Sojera ili neke druge književničke čarolije, koja se u sebi nosi cijelog života.

E, zato se radio voli…  A toga nema ni u najbriljantnijim definicijama…

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.