Pandemija i izbori

Piše: Muharem Bazdulj

Prije dvadeset godina činilo se da središnje države južnoslovenskog balkanskog prostora polako izlaze iz atmosfere kojom je potpuno dominiralo sjećanje na ratove koji su pratili raspad Jugoslavije. U SR Jugoslaviji, tadašnjoj zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore, Slobodan Milošević je srušen s vlasti, a najmoćnija politička ličnost postao je Zoran Đinđić. U Hrvatskoj je poslije smrti Franje Tuđmana, Hrvatska demokratska zajednica izgubila vlast, a na čelu zemlje su se našle stranke koje su predvodili Ivica Račan, Dražen Budiša i Vlado Gotovac, dok se kao predsjednik Republike ukazao Stjepan Mesić. Napokon, u Bosni i Hercegovini prvi put je s vlasti sišao trijumvirat nacionalnih stranaka koji je pobijedio i na prijeratnim izborima u novembru 1990. godine i na prvim poslijeratnim u septembru 1996. Umjesto SDA, SDS-a i HDZ-a, kao najmoćnije stranke u Vijeću ministara na državnom nivou ukazali su se SDP, PDP i NHI, a kao lideri Zlatko Lagumdžija, Krešimir Zubak i Dragan Mikerević.

Simbolični pokušaji

Bilo je tih godina različitih simboličkih pokušaja da se okrene novi list, ali historija se ovdje pokazuje kao vrlo žilav igrač. Gledamo ovih dana snažan dnevnopolitički uticaj događaja iz vremena Drugog svjetskog rata, pa kako onda i očekivati da uticaj izgubi sjećanje na devedesete. Bilo kako bilo, današnje vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini više podsjećaju, i personalno i simbolički, na one iz devedesetih godina prošlog vijeka, nego na one s početka dvadeset i prvog. I ne bi se reklo da će razni za ovu godinu zakazani izbori nešto specijalno promijeniti.
Nakon odluke o raspuštanju Sabora, Republika Hrvatska je pred vanrednim parlamentarnim izborima. Plenkovićeva Vlada može da se pohvali dobrom reakcijom na pandemiju, no prema većini globalnih procjena, Hrvatska će biti među većim ekonomskim žrtvama ove pandemije jer joj se ekonomija u velikoj mjeri oslanja na turizam, a već je jasno da će ovogodišnja turistička sezona, u najboljem slučaju, biti najgora u posljednjih (bar) dvadesetak godina. U tom smislu, logika Andreja Plekovića da na izbore ide što prije itekako ima smisla. S druge strane, prije samo nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima, kandidat ljevice Zoran Milanović pobijedio je kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar-Kitarović, što bi na prvi pogled trebao biti vjetar u leđa SDP-u, naročito u kontekstu činjenice da u prvim nedjeljama i mjesecima svog mandata Milanović odbija da bude fikus i pravi nekoliko izvanrednih poteza. Ključni problem hrvatskog SDP-a je, međutim, njegov blijedi i neharizmatični lider Davor Bernardić, tako da će izborna trka u zapadnom bosanskohercegovačkom susjedstvu biti neizvjesna, uz, usprkos svemu, status HDZ-a kao favorita.
Na bosanskohercegovačkom istoku, junski izbori nisu redovni, nego su vanredni, a na izvjestan način su čak i zakasnjeli. Naime, trebali su da se održe krajem aprila, ali je to poremetila epidemija. Epidemija je takođe i okrnjila namjeru najvećeg dijela opozicije da izbore bojkotuje.

Naime, prije epidemije, najsnažnije opozicione opcije bile su složne u akciji bojkota, što se, međutim, za vrijeme trajanja epidemije promijenilo. Jedina karika čvrsto opredijeljena za bojkot ostao je Savez za Srbiju Dragana Đilasa, dok će, primjerice, Pokret slobodnih građana koji predvodi Sergej Trifunović izići na izbore. Iako Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića po svim anketama ima ogromnu podršku, činjenica smanjenog cenzusa i šarolik izborni listić uticaće na to da Narodna skupština Republike Srbije poslije ovih izbora ne bude ipak potpuno jednoobrazna. Takođe, ostaje otvoreno pitanje kako će se Srpska napredna stranka, nakon očekivanog trijumfa, postaviti po pitanju postizbornih koalicija: da li će ponovo u vlast pustiti i Socijalističku partiju Srbije Ivice Dačića ili će tu doći do nekih promjena, još nije sasvim izvjesno. Bilo kako bilo, osnovna politička orijentacija buduće Vlade Srbije teško da će se mijenjati, bez obzira na to ko personalno bude premijer, odnosno premijerka.

Lažna zabrinutost

Bosna i Hercegovina ove godina na programu ima lokalne izbore. Iako su oni planirani za jesen, ne, dakle, za kraj proljeća, odnosno početak ljeta, kao parlamentarni izbori u Hrvatskoj i Srbiji, bilo je već nekih glasova skepse da će se izbori uopšte održati. Jedan sumnjičavi glas artikuliran je kroz saopštenje Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine: “CIKBiH i SDA, u strahu od gubitka prije svega vlasti u Sarajevu, ali i brojnim drugim sredinama, na sve načine pokušavaju uskratiti građanima pravo da biraju i budu birani. Prvi korak je bio lažna zabrinutost za nemogućnost održavanja izbora u vrijeme pandemije. (…) Centralna izborna komisija BiH treba odmah početi provoditi procedure. (…) ukoliko CIKBiH ne započne provoditi sve procedure koje su propisane zakonom, SDPBiH će pozvati na proteste ispred Centralne izborne komisije građane i sve druge političke stranke koje se ne boje održavanja izbora”. Imajući u vidu koliko se međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini još uvijek pita za sve, teško da je realno da se izbori u oktobru ne održe, izuzev u slučaju eventualnog drugog talasa epidemije i vanrednog stanja. U svakom slučaju, na strankama je da se spremaju, tema (lokalnih) ima napretek.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.