Nije problem misa, problem je fašizam

Piše: Vildana selimbegović

Suada Kapić je – u vrijeme demokratskih talasa na prostoru bivše Jugoslavije – producirala nezaboravno Umijeće življenja. Bio je to uživo sniman serijal razgovora sa tada nadirućim nacionalistima, pobjednicima izbora i njihovim ideolozima, pa ipak sama najava da će u Sarajevu gostovati Vojislav Šešelj ugasila ih je na TV ekranu. Suada je autorica Mape opsade Sarajeva i paketa Opsade koji nas iz dana u dan, pedantno složen po dokumentaciji Oslobođenja, hronološki vodi kroz patnje, smrt i ranjavanje glavnog grada Bosne i Hercegovine i njegovih žitelja u ratovima devedesetih. Ovih dana, Suada traži adresu pape Franje: Inicijativa mladih, s kojom surađuje, želi da mu piše o ambiciji vrha Katoličke crkve u našoj zemlji da služi misu ubijenim u Bleiburgu. Riječ je o stradalim vojnicima Nezavisne države Hrvatske, ubijenim od strane Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, historičari tvrde u dvadesetak minuta koliko im je trebalo da istaknu bijele zastave. Broj ubijenih nikada nije utvrđen, kao ni broj civila koji su bili s Pavelićevom vojskom, no Bleiburg je postao sinonim za žrtve Titove armije, tada dijela pobjedničke antihitlerovske koalicije, one zajedničke snage koja se nadljudskim naporima uz 60 miliona ljudskih žrtava obračunala sa fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

Potresno svjedočanstvo

Raif Dizdarević je, pišući povodom 75. godišnjice pobjede nad fašizmom, u Oslobođenju podsjetio kako je Winston Churchill objasnio razloge prekida suradnje Velike Britanije sa četnicima Draže Mihailovića: Oni se nisu borili protiv neprijatelja. Bio je to posve dovoljan motiv antihitlerovskoj koaliciji za saradnju sa Titovom (komunističkom) državom, kako su njemački zapovjednici zvali snage NOV-a protiv kojih su poveli čak sedam ofanziva. Mi, koji smo odrasli u bivšoj Jugoslaviji, učili smo da se NOV borio protiv fašističkih okupatora i njihovih kvislinških pomagača, domaćih izdajnika, ustaša i četnika, od kojih je stanovništvo jednako stradalo jer su “sanacijom terena” pravili “mir grobalja”, ispunjavajući ambiciju Hitlerovih generala zaduženih za Balkan. No, da su naše naučene lekcije iz historije prevaziđene, shvatili smo u ratovima devedesetih nakon kojih više ništa nije isto: Zoran Milanović je među malobrojnim dužnosnicima susjedne Hrvatske koji odbija plakati za ustašama i NDH, zvanična Srbija ponosno rehabilitira Dražu i njegove četnike.

“Moj deda Salomon Moni Altarac, kojeg smo zvali Čiko, proveo je u Jasenovačkom logoru sve četiri godine i pobjegao u grupi koju je predvodio Emerik Blum. Nekoliko godina kasnije moj otac Slobodan Bodo Stojnić je predložio Čiki da napiše knjigu sjećanja iz logora Jasenovac. Ja sam kao dijete bio svjedok tome. Kada su radili na petom sjećanju, Čiko je kazao: Bodo, ja više ne mogu. I tu su stali”, dio je maila u kome mi Dejan Stojnić, Čikin unuk, šalje zabilježena četiri sjećanja, koja je 2009. otkrio u Sarajevu. U jednoj epizodi ovog potresnog svjedočanstva Čiko opisuje smrt doktora Boškovića, koga u Jasenovcu vode na vješala, i koji u jednom trenutku zastaje. Prilazi mu Luburić i pita u šta se zagledao, a doktor – ne skidajući oči s vješala – odgovara: “Posmatram, gospodine komandante, hiljadugodišnju kulturu NDH. A šta bi ti htio, pita ga Luburić. Da umrem kao čovjek”, odgovorio je doktor kome je – po Čikinom svjedočenju – želja ispunjena, ubijen je rafalom i nisu ga podigli na vješala. I Čikina i sva druga svjedočenja iz Jasenovca već dvije i po decenije potpuno su potisnuta političkim debatama na relaciji Zagreb – Beograd, morbidnim prebiranjima kostiju umrlih i užasavajućim raspravama o broju žrtava koje se, zavisno od adrese, umanjuju, odnosno uvećavaju.

Pravi je problem u neofašizmu i bahatom revidiranju vlastite povijesti, ambicijama političara s obje važne adrese da svoja nacionalistička stremljenja opravdaju i puk što duže zadrže u mržnji spram svega drugog i drugačijeg, jer samo tako produžuju vlastite o(p)stanke na vlasti. Da ni Bosna i Hercegovina nije izuzetak, znamo jako dobro, no problem s BiH je utoliko veći što se preko njezinih leđa i dalje potkusuruju komšijski računi. Pandemija koronavirusa – koja je manje-više jednako ojadila cijeli svijet – domaću političku stvarnost je ozbiljno uznemirila: umjesto već tradicionalnih sukoba i podgrijavanja vatri, cijeli se Balkan o istom jadu zabavio, valja se uhvatiti ukoštac sa zajedničkim neprijateljem, čija uniforma nema ideoloških predznaka pa samim tim nije niti može biti ispričnica za nerad a kamoli ulog za obećavajuću budućnost.

A izbori se neumoljivo bliže, na svim stranama i na domaćem terenu, ozbiljno prijete i Mostaru, pa kako je Austrija neumoljivo odbila da se tuđi fašizmi povampiruju na njezinu tlu, što je već postala tradicija obilježavanja u Bleiburgu, najava služenja blajburške mise usred Sarajeva doima se kao savršen fitilj za ponovno potpaljivanje redovnih balkanskih vatri. Vrh Katoličke crkve u BiH pravi se nevješt: oni bi samo da se mole za duše nevino stradalih, no i sam – srećom neuspjeli – pokušaj da u akciju povedu i Islamsku zajednicu BiH jasno ilustrira namjeru, da ne kažem potrebu da se još jednom pokaže distanca od svega što se antifašizmom zove. Kardinal Vinko Puljić ima ljudsko, sveštensko i svako drugo pravo da bude antikomunista, ima pravo i da služi misu i Paveliću i NDH, ali nema da rehabilitira ustaštvo pod krinkom mise za nevino stradale. I to je suština ove priče.

Dio istog paketa

Nije problem misa, problem je fašizam i zato profesor dr. Husnija Kamberović s pravom pita što se Katolička crkva ne sjeti mise za ubijene u Jasenovcu, koncentracionom logoru u kome su – bez ikakvih dilema – ubijani nevini ljudi. Sarajlije, ali i brojni antifašisti diljem Bosne i Hercegovine, ovih dana podsjećaju na velike bitke iz Drugog svjetskog rata, ali i na velike gubitke: pamte zla počinjena od fašista svih vrsta i upozoravaju da fašizam jeste pobijeđen, ali nije i poražen. Dokaz za to jesu i ratovi devedesetih. Cijeli je svijet prošlu subotu proveo slaveći 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom koji Evropa obilježava kao Dan antifašista, samo se kod nas vikend pretvorio u debatu o misi. Koja uopće nije slučajno najavljena uoči tako velikog i važnog jubileja. Jer se kod nas, na ovom ex-yu dijelu Balkana, ratovi devedesetih pokušavaju opravdati nastavkom Drugog svjetskog rata. Zato je haški osuđenik Slobodan Praljak heroj onima koji ne kriju žal za NDH, jednako kao što je Draža idol na prostoru na kome se po Radovanu Karadžiću nazivaju studentski domovi i škole. Problem Sarajeva – koje je i ovaj put ustalo ljudski – bio bi znatno manji da i pozicija i opozicija nema konsenzus oko čuvanja Mustafe Busuladžića, no valjda nam ovih dana svima postaje bjelodano da su i Draža i Luburić i Busuladžić dio istog paketa koji je jednom pobijeđen, ali se samo ovdje pokušava raspakovati i vratiti u svom punom neofašističkom sjaju. Hoću reći da i ovaj slučaj pokazuje koliko je opasno prihvatanje kompromisa s fašizmom. I naravno, koliko se i na ovom primjeru vidi da nismo ni blizu dijaloga o vlastitoj prošlosti. Niko ne kaže da je Titova Jugoslavija bila bezgrešna, no najmanje što joj se mora priznati jeste obračun s fašistima. Tek onda valja sjesti pa zločince razdvojiti od žrtava. Kako u onom, tako i u posljednjem ratu. Zarad zajedničke budućnosti. I one demokracije u koju se svi zaklinju, ali nikako da je počnu podnositi poštujući i druge koji ne moraju isključivo igrati u njihovom političkom timu. Da ne kažem nacionalističkom.
P.S. Koliko su opasna generaliziranja i pojednostavljivanja, Oslobođenje je osjetilo i na vlastitoj koži, greškom koja nam se otela na društvenim mrežama u subotu ujutro. Iako je brzo ispravljena, uz izvinjenje i naš pozdrav: Smrt fašizmu, sloboda građanima!

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.