Milivoje Čalija – Era Šešeljevih pupoljaka

23. May 2024.
Nedavno završeni izbori u Hrvatskoj i Severnoj Makedoniji pobedom konzervativnih HDZ i VMRO su prošli na neki način neopaženo u srpskom društvu koje već 12 godina vrlo stabilno živi eru Šešeljevih pupoljaka, kako u pošalici lucidno zovu ovaj dominantno konzervativni period u istoriji Srbije od 2012.
FB_IMG_1711536018591
Milivoje Čalija. Foto: Privatna arhiva

Autor: Milivoje Čalija, Izvor: Kompas-info

Zagledana u sopstveni pupak i ophrvana resentmanom u čitavom spektru tema, Srbija ne pokazuje naznake da će u dogledno vreme doseći tačku gde će se politički klackati između dve opcije, one konzervativne i liberalne, kako je to čak i u Severnoj Makedoniji ili Hrvatskoj. Srbija kroz istoriju gaji ideju političke sabornosti, biračko telo nepogrešivo optira prema onoj opciji koja je egzistencijalno najprobitačnija i tradicionalnija.

Uostalom, izrazita dominacija populističkih radikala u predratnom periodu, masovnost u članstvu u Savezu komunista, opsesija Miloševićem i SPS om krajem 80-ih i tokom 90-ih, naprasno masovno članstvo u DS tokom vrlo kratke manjinske vladavine, te današnja izrazita dominacija SNS i svih političkih i vrednosnih derivata ove ere ukazuju da ideja bipolarnosti društva, koje vagajući između dve opcije pokušava da iznađe optimalan put prema prosperitetu, daleko na političkom horizontu ovog društva.

 

Zašto je to tako?

Kako je došlo do toga da Srbija više od 35 godina nepatvoreno konzervativna i kako je moguće da se koren te ideje nalazi u nekadašnjoj socijalističkoj nomenklaturi? Kakva je to levica koja je na ovako efektan način iznedrila u Srbiji jednu eru koja je uz sve turbulencije vrednosno zapravo vrlo stabilna? Kako je moguće da jedna tradicionalno konzervativna Turska ili Mađarska u Orbanovoj eri politički bliža ideji bipolarnosti nego Srbija danas? Zašto većinska Srbija priželjkuje pobedu Trampa u narednim izborima u Americi?

Jedna od većih zabluda od koje pati ovo društvo je predubeđenje da u Srbiji uopšte postoji respektabilna levičarska tradicija.

Sticajem okolnosti sam u srednjoj školi imao jednog krajnje nekonvencionalnog profesora sociologije koji je sa đacima pokušavao da komunicira na jednom duboko filozofskom planu. U jednoj od njegovih tirada dotakao se paradoksa da je ideja levice u zapadnoj Evropi na daleko višem nivou razvoja nego u sovjetskoj sferi uticaja. Zapitao se, više sebi u bradu, zašto je to tako.

Ne znam šta mi je bilo ali digao sam ruku i objasnio da je komunistička, navodno leva tradicija koja dolazi iz sovjetskog čitanja bazirana na dogmi koja u ovom trenutku ima levi spin ali da su sama društva, mislio sam tu pre svega na sovjetsko, izrazito dogmatska i kroz istoriju konzervativna. Profesor je bio zapanjen mojim odgovorom i dobio sam peticu za kraj godine.

Bilo je to 1986, tri godine posle sahrane Aleksandra Rankovića, u eri pred Memorandum SANU i Osmu sednicu. Možda nisam umeo u detalj da objasnim zašto mislim da je naše društvo suštinski konzervativno, ali sam osećao da događaji koji su tada bili pred nama vraćaju ovo društvo u svoj prirodni ekvilibrijum.

 

Nova normalnost

Čak i danas u okviru našeg liberanog miljea postoji izvestan žal za vremenima gde se imao utisak da je manjinska, subkulturna ideja imala mainstream vidljivost i parirala onom tradicionalnom i narodnjačkom u nama. Implozija koja je usledila jasno ukazuje da je era u kojoj se Srbija nalazi od kraja 80-ih nova normalnost koju konačno treba prihvatiti.

Razloga za tradicionalni srpski konzervativizam je na pretek. Istorijsko sećanje Srbije je razapeto izmedju mitova i predanja o Srbiji iz ranog srednjeg veka, ere u kojoj je ovaj prostor bio deo Otomanske imperije i prečanske srpske tradicije koja je mahom bazirana na tradiciji i militarizmu vojnih krajina koje je Austrougarska držala kao tampon zone prema Otomanskoj imperiji.

S obzirom da se moderna Srbija tek formirala krajem 19. veka i imajući u vidu njenju izrazito skromnu ekonomsku razvijenost, savršeno je logično, čak i bez ulaženje u finese zaključiti da je ovaj čitav prostor, provincija dva udaljena a vrlo različita carstva, kroz vekove bio tradicionalno i konzervativno kalibrisan.

Epilog posle Prvog svetskog rata te nagla ekspanzija i ujedinjenje udaljenih provincija dva velika carstva nije doprinelo otklizavanju ovog društva van uzusa konzervativnog. Štaviše, predratna Jugoslavija je poslednja evropska zemlja koja priznala Sovjetski Savez što samo po sebi govori o razmerama konzervativizma ovog društva na dubinskom planu.

Promena koju je donelo okončanje Drugog svetskog rata je bila drastična, jer je za razliku od većine ostalih istočnoevropskih zemalja, Jugoslavija svesno prihvatila sovjetski model uređenja uverena da je, protivno Marksovom učenju, revolucija moguća uprkos slabom razvoju proizvodnih snaga i nikakvoj evoluciji proizvodnih odnosa.

Sovjetski model socijalizma jeste baziran na dogmi, militarizmu i tradiciji, institucije sile su imale visoko mesto u društvu, bazirano je na dogmi koja je kolektivistička (saborna) i koja pojedinca i njegova prava gura u drugi plan u odnosu na kolektivni interes. Sve su to aspekti koji na meta nivou ne predstavljaju diskontinuitet već predstvaljaju kontinuitet u već postojećoj hegemonističkoj i etatističkoj tradiciji ovog društva.

Bilo bi nekorektno ne pomenuti da je socijalitička era na ovom prostoru sprovela i jednu od najradikalnijih socijalnih revolucija u istoriji omogućivši milionima da kroz školovanje i obrazovanje vertikalno socijalno napreduju tokom jedne generacije.

Došlo je do gigantske migracije stanovništva i drastičnog skoka ukupne školovanosti. Mape iz 30-ih godina o procentu nepismenog stanovništva na jugoslovenskom prostoru plastično opisuju razmere te promene.

Uprkos svemu tome, uprkos zaklinjanju u deklarativnu toleranciju i internacionalizam, istorijsko sećanje ovog pačvorka bivših provincija dva velika carstva je, ispostavilo se, identiteski temelj koji nikada nije bio osporen.

Sama činjenica da pad Berlinskog zida nije pokolebao već ubrzao destruktivne procese ovih prostora ukazuje kojom brzinom, faktički u hodu, ovo društvo iz neiskrenog i deklarativnog levog transformisalo u hibridni model baziran na državnom nacionalizmu kao nosećoj, aklamacijski prihvaćenoj novoj/staroj ideologiji.

 

Spomenik Dimitriju Tucoviću. Foto: Milivoje Čalija

Nesklonost ka sekularizaciji

Kao i u slučaju ruskog društva danas koje je, gle čuda, preuzelo mnoge vrednosne aspekte ideologije Miloševićeve ere transkribovano u ruski ključ, i srpsko društvo kao i velika većina dominatno pravoslavnih društava pati od nesklonosti ka sekularizaciji.

Iako na papiru sekularna, Srbija kao ni Rusija ne uspevaju vekovima da reše problem integrisanosti Crkve u samu vrh vertikale društva gde zapravo nema podele i razdvojenosti izmedju države i crkve.

Ruska crkva je vekovima sistemski podupirala eru Romanovih kao izaslanike Boga na zemlji kao što danas vrlo agresivno podupire krvavi rat u Ukrajini, dok je Crkva u Srbiji zbog specifičnosti Otomanske ere bila ostala identitetski važna za ovo društvo.

Iako je tema odvojenosti države i crkve deluje više kao domen akademske, filozofske rasprave, većina evropskih zemalja, počevši od Francuske u 17. veku,  je deklarativno razdvojila te dve institucije uvereni da tradicionani konzervativizam bilo koje verske institucije integrisan u državu sistemski slabi mogućnost tog društva da napreduje i prosperira.

Iako ne postoji neka jasna metrika kojom bi se mogli definisati parametri napretka i prosperiteta, istorija ukazuje kako je taj aspekt od presudnog značaja, osnovni preduslov da se potencijali jednog društva realizuju.

Samozaslepljeno i u poricanju, srpsko društvo je sebi do te mere skratilo manevarski prostor da smo nedavno bili svedocima kalamburu intenzivno promovisane posete Si Đi Pinga Srbiji, ciljano utišano ispraćene očito važne posete g.Olene Zelenski i ministra inostranih poslova Ukrajine Dimtri Kulebe Beogradu, gromopucateljno plasiranog izveštaja sa brze bolje organizovanog viđanja sa ruskim ambasadorom u Srbiji, odmereno ispraćene posete Olivera Varheljija, komesara za prosirenje Evropske Unije Beogradu. Bio je tu i telefonski razgovor sa nemačkim kancelarom Olafom Šolcom, sastanak sa Elizabet Alen, podsekretarkom za javnu diplomatiju američkog Stejt departmenta te nastup predsednika Srbije na ruskom jeziku u Ruskom domu u Beogradu na neku od zaumnih tema iz ideološkog korpusa Aleksandra Vulina na temu navodnog slobodarstva i istorijske revizije.

Sve ovo je bila predigra za čitav niz aktivnosti gde se predsednik Srbije zajedno sa Miloradom Dodikom našao na molebanu u Hramu Svetog Save koji je vodio patrijarh Porfirije. Molebanu je prethodila večera sa crkvenim velikodostojnicima a sve to pred odlazak predsednika Republike u Njujork na sednicu Ujedinjenih nacija na kojoj će se raspravljati o rezoluciji o Srebrenici.

 

Bilbord u Beogradu. Foto: Milivoje Čalija

Umesto da se temi pristupi na racionalan i dostojanstven način, danas je Beograd sav u bilbordima koji poručuju da Srbi nisu genocidan narod, a aktivirana je i radijska kampanja gde se sa istom porukom prekidaju pesme u programu.

Vučiću se ne može osporiti vrhunska veština da nagomilane probleme koje ima na spoljnom planu koristi za propagandu i dalju homogenizaciju na unutrašnjem, kao što to čini po ko zna koji put. Međutim, nikada ne treba zaboraviti, Vučić na ovoj poziciji je rezultanta svih političkih vektora u Srbiji u proteklih par decenija. On je svojevrsni proizvod ove ere i u njegovim svim osobinama, njegovom životopisu, vrsnog studenta Pravnog fakulteta koji se u ranim godinama studija učlanjuje u Srpski četnički pokret, vide razmere nesnađenosti ovog društva i njegova trajna opredeljenost i utemeljenost u tradicionalnom i konzervativnom.

 

Tekst je prenet sa portala Kompas-info.

Click