Šta fali da se RS jednog dana “utopi” u cjelovitu Bosnu ravnopravnih građana?!

13. November 2021.
Zazor od unitarne Bosne je nacionalne, a ne političke prirode.
bosko-jaksic-mcb
Boško Jakšić. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Boško Jakšić

Posle godina secesionističke kampanje koja se radikalizovala poslednjih nedelja, Zapad je konačno Milorada Dodika označio kao najveću pretnju opstanku Bosne i Hercegovine u vremenu kada je zemlja suočena sa najozbiljnijom krizom od završetka rata 1995.

Lider Republike Srpske je posle 15 godina pretnji raspadom BiH, referendumom o nezavisnosti i “mirnom razlazu”, krenuo agresivnije. Kaže da će se, ukoliko se entitetu ne vrate “oduzete nadležnosti” iz izvornog Daytona, Srpska povući iz armije, sudstva i poreske uprave – tri stuba zajedničke bezbednosti, vladavine prava i ekonomskog sistema.

DERNEK SA HARMONIKAŠEM

Dodik je u nedavnom intervjuu Politici izjavio da ne razbija, nego spasava ustavnu Bosnu, ali činjenice govore suprotno. Radi se o puzećem državnom udaru, oduzimanju prerogativa države koji ne pripadaju ni Federaciji ni Srpskoj.

Ukoliko bi se ispunili Dodikovi zahtevi, usledila bi zabrana rada državnih institucija koje treba “same da se odsele, a ako se ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske”. Ako je pretnja sile “spasavanje”, onda od BiH kao države nema ništa. Secesija bez njenog formalnog proglašenja.

Dodik slavi u zgradi Predsedništva BiH u Sarajevu i derneči sa harmonikašem koji je pevao njegovu zavetnu pesmu “Srpkinja je majka mene rodila”, ali Tužilaštvo BiH je zatražilo hitno formiranje predmeta protiv ovog člana Predsedništva BiH zbog pretnji teritorijalnom integritetu i najvišim državnim institucijama.

Još preti Dodik da će preuzeti kasarne armije BiH locirane po RS-u i da će, ukoliko Zapad pokuša da interveniše, pozvati “prijatelje” da pomognu. Koje prijatelje? Njegov patron Rusija svakako neće rizikovati bilo kakvo sučeljavanje. Viktor Orban? Janez Janša? Ni oni. Biće da misli na Srbiju.

Dodik tako nastavlja da uvlači Beograd u svoje opasne igre u kojima kombinuje nacionalizam i poslovne interese. Aleksandar Vučić izbegava da se izjasni, čak ni kada Dodik u njegovom društvu pominje da će se u budućnosti ujediniti “dve srpske države”. Dodik kaže da ne traži podršku, ali očekuje “razumevanje”. Vučić zna da bi bilo suviše opasno da se zamera Zapadu, ali ne želi da kvari bliske odnose sa Moskvom. Takvoj (ne)ugodnoj poziciji približava se kraj.

Zapad izlazi iz faze kolebljivosti i rešen je da osujeti iredentističke planove koje podstiče Moskva. Državni sekretar Antony Blinken i šef europske diplomatije Josep Borrell su već upozorili na “retoriku sve većih podela” u Bosni. Specijalni izaslanik Gabriel Escobar kaže da su pretnje otcepljenjem antidejtonske i da građanima Srpske ne nude ništa osim izolacije i ekonomskog očaja.

Da li će Vučić dopustiti da Dodik ne samo njega, već i Srbiju povuče u izolaciju koja preti Srpskoj? Ne verujem. Uostalom, Vučić se nedavno, na Dodikovo razočaranje, u Beogradu sastao sa visokim predstavnikom za BiH Christianom Schmidtom.

Vučić će pokušavati da sačuva status kvo kako ne bi kvario rejting među srpskim nacionalistima. On zna da na rafiniran način podstiče konflikte i onda ih smiruje, ali ako baš bude zatrebalo, predsednik Srbije će svog avanturističkog jarana pustiti niz Sanu pa neka pravi nezavisnu državu Laktaši. Ne bi da zajedno sa Dodikom završi u bosanskom loncu.

U jeku krize koja drma ionako nefunkcionalnu Bosnu, sve su jasnija upozorenja. Visoki predstavnik Schmidt upozorava na najveću “egzistencijalnu krizu posleratnog perioda” i poziva međunarodnu zajednicu da stane na put separatističkim akcijama vlasti u Banjaluci.

Schmidt je o perspektivama daljih podela i konflikta i o pretnji formiranja odvojene armije RS-a trebalo da govori pred Savetom bezbednosti, ali uskočila je Rusija i blokirala njegovo pojavljivanje. No, Moskva teško da može da zaustavi koordinisanu akciju Amerike i Europske unije koje se konačno bude iz dugogodišnje letargije u nameri da očuvaju jedinstvenu BiH.

Može Dodik da kaže da se radi o “propagandom pamfletu”, da ni jedna akcija ni dopis “ovog koji se zove Schmidt” ne predstavlja ništa osim stavove jednog stranca i da je pravde da on bude proteran, ali Savet bezbednosti je u julu odbacio predlog rezolucije Rusije i Kine po kome bi visokom predstavniku odmah bila oduzeta ovlašćenja i on za godinu dana bio eliminisan sa pozicije koju drži.

Jesu visoki predstavnici nametali rešenja, ali ona su bila u funkciji očuvanja celovitosti Bosne. Da Dodik nije minirao, ne bi ni bilo nametnutih rešenja. Može on i da u nastupu svoje već poslovično arogantne primitivnosti Escobaru u lice kaže da mu se “j.be” za sankcije koje je Amerikanac pomenuo, ali on sve dublje tone u izolaciju. Ukoliko još jednom u životu ne napravi salto mortale, njegova politička budućnost je overena na kraći rok. Uostalom, prvi put od kako postoji pravo veta doživeo je da ga Narodna skupština RS-a ne podrži.

Dodik je u svom razbijačkom poduhvatu saveznika našao u lideru Hrvatske demokratske zajednice u BiH Draganu Čoviću. On svog “prijatelja” ohrabruje da ne popusti u naporu da Herceg-Bosni izbori status entiteta – čime bi Bošnjaci ostali usamljeni.

Mnogo toga podseća na sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu marta 1991. kada su se kovali planovi o podeli Bosne. S tom razlikom što je Dodik tada bio darling Zapada zbog protivljenja Miloševiću, a danas pokušava da vodi njegovu politiku.

Beograd i Zagreb spaja protivljenje tzv. unitarističkom projektu Bakira Izbetbegovića koga optužuju da minimalnu većinu stanovništva pokušava da pretoči u koncept države. Zašto Srbi i Hrvati u Bosni toliko strahuju od građanskog društva? Isključivo zbog nacionalizma jer u jednom takvom društvu ne bi bilo mesta ni za Dodika, ni za Čovića, a bogami ni za Izetbegovića.

Zazor Srba i Hrvata od tzv. bošnjačkog unitarizma je nacionalne, a ne političke prirode i pokazuje koliki je strah od građanske države u kojoj bi svi nacionalisti izgubili monopole moći koje danas imaju.

POLIGON SERIJSKIH PROMAŠAJA

Šta fali da se RS jednog dana “utopi” u celovitu Bosnu ravnopravnih građana? Znam, fali nacionalno okupljanje birača, a upravo su nacionalne homogenizacije i dovele do razornog rata.

Bosna je poligon serijskih promašaja zapadne politike. Dayton je prekinuo rat, ali ga nije završio. Amerikanci i Europljani treba da se suoče sa činjenicom da tri decenije politika i strategija zasnovanih na izgradnji liberalnih institucija nisu urodile plodom. Escobar traži udaljavanje od tema 1990-ih, ali to ne odgovara ni Beogradu ni Zagrebu. Zato Dodik ide u Zagreb, a Čović dolazi u Beograd.

Da bi se unormalila, Bosni barem za neko vreme trebaju tehnokrate koje će prekinuti pogubnu vladavinu nacionalista. Teško je nametnuti dijalog onima koji ga ne žele.

Confucius kaže: “Volovi mogu vući kola, ali tragedija nastaje kad pomisle da znaju put.”

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click