Sinan Gudžević – Pelé i pilotova smrt

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Znam dosta njih koji će reći da je dječak s nadimkom Pelé, a s građanskim imenom Edson Arantes do Nascimento, bio objekt složenih božanskih odlučivanja. Za takvo mišljenje nešto građe dao je sam Pelé, u svojoj autobiografiji. U gradu koji se zove Bauru, u državi São Paulo, prema ispovijesti samog Peléa, jedan prizor iz djetinjstva presudio je da se on posveti igranju fudbala. To jest da mu ta igra bude glavna stvar, a druge stvari da mu budu sporedne. Poklonici tumačenja života mitskim slikama znaju da sile koje se obično nazivaju nadnaravnima mogu presudno odrediti tok nečijeg života. Te sile svoje djelovanje izvode putem sprečavanja i umanjivanja češće nego putem pokazivanja puta. Oni koji su skloniji tumačenju svijeta po Talesovoj maksimi da je svijet pun bogova, tumače i da bogovi i boginje pri odlučivanju, svako prema svome ovlaštenju, na kraju nađu neko manje ili više povoljno rješenje za stvora kojim se pozabave. Dakako, nekad iznađu i rješenje više ili manje nepovoljno po onoga o kome odlučuju. (U hajci na kalidonskog vepra učestvuju ljudi, a upravljaju bogovi. Kad Mopso, jedan od hajkača, moli Apolona da mu dade bolje oružje kojim će pogoditi vepra, bog mu usliši molbu i dade mu bolje koplje. Kopljanik koplje zavitla, i koplje pogodi vepra, ali ga ne rani. Zato što je boginja Dijana, dok je koplje još bilo u letu prema životinji, strgnula s njega gvozdeni šiljak, te je vepra u hrbat pogodila samo drvena kopljača. Bogovi mogu postavljati bogovima granice u njihovu djelovanju. Dijana je naklonjena vepru, a Apolon lovcima.)

Oni pak koji smatraju da su sa smrću Julijana zvanog Apostata bogovi umrli, to jest da ih po trgovima, lukama i gajevima ne samo više nema nego da ih nikada nije ni bilo, reći će da Bog svakoga stvora drži u svojoj šaci, a toliko je moćan da vidi sve, i trag crnog mrava na crnoj stijeni usred crne noći.

Dječak koga su u kući zvali Dico, a samo rijetki Pelé, u ranom djetinjstvu sanjao je i budan i u snu da će kad odraste biti pilot. Kao pilot ima da leti više od drugih i da sjedi u avionu naprijed i gleda na svijet ispod sebe. To je sve bilo u gradu Bauru, koji se, kako se to kaže, nalazi u unutrašnjosti Brazila, to jest u saveznoj državi São Paolo, trista kilometara sjeverozapadno od São Paula. Grad Bauru nalazi se skoro sav u ravnici, klima je topla, te je to oboje, uz još ponešto drugo, doprinijelo da se u gradu osnuje aero klub. Klub je osnovan 9. aprila 1939, godinu i po prije no će se petsto kilometara dalje na sjeveroistok, u mjestu Três Corações roditi Edson Arantes do Nascimento. U Bauru će se Edsonovi roditelji doseliti kad dječaku budu nepune četiri godine. Tu će Edson, to jest Dico, to jest Pelé krenuti u školu i odmah će se pokazati da mu je škola letenja pri aero klubu zanimljivija nego građanska škola s imenom osnovna. Sa sedam godina on gleda čudesa koje izvode nastavnici i polaznici škole letenja, gleda propelere i jedrilice, i počinje maštati da bude pilot. Pa mu želja prerasta u žudnju, žudnja u opsjednutost. Često bježi iz škole da gleda školovanje za letenje, avione kako uzlijeću i slijeću. Svoju želju kazuje ocu, ozbiljnom igraču, centarforu koji nije baš imao sreće s povredama. Otac kazuje sinu da je pilot odličan posao, ali da se za njega mora mnogo učiti i mnogo naučiti. To Dico ima na umu stalno, i kad bježi sa školske nastave da bi gledao avione i pilote.

Aero klub Bauru nije bilo kakva škola letenja. U njemu su školovane hiljade pilota i jedriličara, jedan od njih će biti i predsjednik najveće brazilske aviokompanije VARIG, iz njega će izići i prvi brazilski astronaut Marcos Pontes, koga će NASA uzeti za svemirsku misiju.

Ali Peléu neće biti suđeno da leti kao pilot. Sile koje vladaju svijetom, naravne i nadnaravne, priredile su mu u djetinjstvu prizor koji će ga zauvijek odvratiti od pilotskog poziva. Jednog popodneva, dok je s društvom igrao lopte, dotrčao je neki dječak i kazao da se u gradskoj mrtvačnici nalazi mrtav pilot, srušio se sa svojom jedrilicom. Pelé i društvo će na vijest odmah otrčati do mjesta gdje se udes dogodio. Ali im prizor raskomadane jedrilice neće biti dovoljan, nego će, radoznali i nemogući kakvi dječaci znaju biti,  u težnji da ne propuste ništa, pohitati prema bolnici, te će kroz jedno prljavo prozorsko staklo bolnice vidjeti kako doktori vrše autopsiju mrtvog pilota položenog na kamenu ploču. To je prvi i najprvi mrtvac u Peléovu životu. Kroz to bolničko staklo on će vidjeti kako iz mrtvog trupla pilotova pljusne krv kad mu doktor odvoji od tijela već napola otkinutu ruku. Ta će slika progoniti dječaka danima i noćima dotle da on više nikada neće kročiti u Aeorclube Bauru. Bauru, akcenat je na posljednjem u, a au je diftong.

Otada će se Dico sve više loptati, a avione neće više gledati. I loptajući će sve više biti Pelé. I prvi put će u avion sjesti sa sedamnaest i po godina, kad krene na Svjetsko prvenstvo u Švedskoj. Avionom će se i vratiti, kao prvak svijeta.

Pokušavao sam ovih dana nakon Peléove smrti da doznam ime pilota nastradalog. Njegovo ime sam davno bio i saznao, i znao sam ga, ali sam ga zaboravio. Evo nekoliko dana preturam po bilješkama i ceduljicama, i ništa ne nalazim. Bilo bi prikladno da ga ovdje navedem, bez njega Pelé ne bi bio Pelé, a ne bi ni svijet bio svijet.

Bez pilotove smrti danas ne bi postojalo dragocjeno mnoštvo uspomena, knjiga, filmova, pjesama i beskonačni niz kafanskih anegdota i genijalnih poanti koje su učinile ovaj svijet radosnijim. Smrt pilota u Bauruu omogućila je da Pelé svojim nedostižnim nogometnim umijećem zaliječi (do izlječenja) brazilsku traumatičnu i katastrofičnu nacionalnu potonulost poslije nestvarnog poraza od Urugvaja 1950. na stadionu Maracanã. Da pilot jedrilice nije poginuo, veliki glumac Chico Anysio ne bi dobio priliku da kaže: “Ja sa svojom ženom nikad nisam dostigao onu intimnost koju Pelé ima sa loptom.” Ne bi se desila ni jedinstvena stvar sa gostovanja Santosa u Kolumbiji. U prvom poluvremenu utakmice protiv domaćeg Millionariosa sudija isključuje Peléa. On iziđe i zamakne u svlačionicu, i igra se nastavi. Ali za kratko. Gledaoci se pobune, traže da se Pelé vrati u igru. Kolumbijci napunili tribine, mnogi sjede na rubu igrališta, svi su došli samo da vide igrača koji je upravo isključen. Sudija kao sudija, ne dopušta. Onda na teren ulazi organizator utakmice i pokazuje da glavni sudac blagoizvoli napustiti utakmicu. I sudac napusti, Pelé se vrati, a narod se kolumbijski smiri.

Ni Eduardo Galeano u knjizi “Sjaj i tama fudbalske igre” ne bi došao do zaključka da je Pelé zaustavio i jedan rat: “Nigerija i Biafra su potpisale primirje da bi ga vidjele kako igra.” Ni Peléov raniji suigrač iz Santosa Pepe ne bi imao priliku da u svojstvu Peléova trenera usred utakmice u gradu Port of Spain gleda kako navijači, nakon Peléova gola upadaju u teren, uzimaju ga i odnose sa igrališta i izvan stadiona. Otimaju ga, i dok su svi u panici i strepnji nekoliko sati, oni koji su ga oteli vraćaju ga, uz objašnjenje kako su htjeli da budu malo s njim u društvu. I to je Trinidad i Tobago. Trostvo i Duhan.

Smrt pilota jedrilice u gradu Bauru otvorila je nenavadan put za veličanstvenu literaturu o Peléu. Bez te smrti, Giancristiano Desidorio ne bi nikad došao dotle da napiše: “Peléova veličina je strašna za fudbal, jer ako je samo on fudbal, a ne može biti da nije, onda je ostatak svijeta samo iluzija.” Fudbalski filozof uronjen u učenje Parmenida iz Eleje za ovaj zaključak polazi od tvrdnje da je istina po Parmenidu sokratski strašna, jer ako sam bitak jeste, a ne može ne biti, onda pojedine stvari, ja i ti, lopta i igralište, kuća i ulica, automobili, drveće i životinje, more i planine, sav svemir jesu iluzija. Sve je jedno, bitak je nepokretan.

Tekst je prenet sa portala Novosti.