Sinan Gudžević – Krst i “ktitor”

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Nakon što se, sedamdesetih godina Božidar Jakšić usprotivio i trajno protivio izmještanju grobnice sa kostima žrtava ustaškog klanja u Rašića Gaju, uslijedilo je razdoblje od preko deset godina zatezanja i natezanja, pa se došlo do rješenja: asfaltni put će proći pored grobnice, grobnica će ostati gdje je, a u boriku će, na padini uz grobnicu, biti postavljene spomen-ploče s imenima partizana iz vlaseničkog kraja poginulim u Drugom svjetskom ratu.

Božidar Jakšić je u nastojanju za dostojanstvom grobnice žrtava iz Rašića Gaja tražio od nadležnih da na ovoj budu uklesana i imena poginulih, kojih nije bilo na spomeniku podignutom 1946. U svome pismu vlaseničkom SUBNOR-u, Jakšić je ukazao na nerazumnu razliku među spomenicima: na spomen-pločama u čast poginulih partizana (bez posmrtnih ostataka) uklesana su imena s godinama rođenja i smrti, a grob srpskih civilnih žrtava ostao je bez imena sahranjenih. Pa je dodao da je njegovo ljudsko pravo da na grob svoga oca i strica dovede svoju djecu, te da je neshvatljivo zašto su na inače lijepo uređenoj grobnici izostala imena žrtava, koja su sva poznata, a poznato je i da su sve žrtve bile nevine.

Jakšićev zahtjev je usvojen 1987. nakon Dana oslobođenja Vlasenice od okupatora, 10. avgusta. Na prikladno uređenu grobnicu od bijelog kamena postavljene su dvije mramorne sive ploče u obliku otvorene knjige i na njima su uklesana imena trideset i trojice poklanih Srba u Rašića Gaju. Nedostaje jedno ime, Drago Maskijević, sveštenik, ubijen ustaškom rukom u selu Derventi kod Milića, a sahranjen sa žrtvama iz Rašića Gaja. Uz grobnicu je postavljena i velika tačka od mermera, koja je trebalo da bude simbol završetka ljudskog stradanja u onom kraju.

Među godinama dolazi godina 1991. Božidar Jakšić dolazi u Vlasenicu da ocu, stricu i svim ostalim žrtvama dade parastos na 50. godišnjicu smrti. To je 22. juna. Prije toga je sve pojedinosti dogovorio sa sveštenicima na Han Pijesku i u Vlasenici. U vlaseničkoj crkvi, međutim, parastos drži još i glasoviti vladika Kačavenda o čijoj će se razularenosti tek čuti u narednim godinama. Nakon dugog parastosa, Kačavenda će pozvati vjernike da idu u litiju ulicama Vlasenice. Božidar Jakšić nije pošao, jer je toga dana bio ramazanski Bajram, a vlasenički muslimani bi litiju mogli shvatiti kao provokaciju, što je Kačavenda i htio. To je onaj Kačavenda koji će nakon zločina u Srebrenici izjaviti da krv vapije za osvetom.

No ima još. Poučen onim što je doživio 1991. Božidar Jakšić je svome ocu i stricu parastos za 75 godina smrti dao u crkvi Svetog Pantelejmona na Han Pijesku, i ondje je bio sam sa pristojnim sveštenikom. U to vrijeme su i grobnica žrtava ustaškog pokolja i partizanske memorijalne ploče u boriku zapuštene, polomljene, devastirane ili uništene. A Božidaru Jakšiću su očeve i stričeve kosti u onoj grobnici, a ime trećega brata, Jakšićeva drugog strica, Čedomira bilo je uklesano na jednoj od partizanskih ploča na padini. Čedomir je pao pokošen njemačkim rafalom negdje kod Kladnja, 1942, groba nije imao nikad. Osim toga, na prostoru između spomen-grobnice i spomen-ploča na padini nikli su bijeli krstovi na grobovima poginulih boraca u srpskoj vojsci devedesetih godina i sahranjenih ondje.

Godine 2018. Božidar Jakšić saznaje da će opština Vlasenica obnoviti cijelo zapušteno i oskrnavljeno groblje, koje se u informaciji naziva boračkim. I obnovila ga je, no bolje da ga nije. Nad grobnicom žrtvama ustaškog klanja postavljen je veliki krst od granita. Na krstu je ćirilicom u četiri reda uklesano: Moć i slava ovog krsta/ nek’ ponosno ovdje blista,/ nek’ nas čuva neka traje,/ i okuplja naraštaje! Na istoj strani, pri dnu spomenika stoji, i to u četiri reda: Spomenik obnovi i postavi časni krst/ zahvalna opština Vlasenica, a za vrijeme/ g. načelnika Miroslava Kraljevića/ ljeta Gospodnjeg 2018.

Sociolog, istraživač društvenih pojava Božidar Jakšić je opet krenuo u akciju odbrane očeva groba. Krst je neprikladno velik, a oblik mu je groteskan za grobnicu okrutno ubijenih žrtava nad kojom je postavljen. A najgore je što se u temelj krsta upisao načelnik Vlasenice kao “ktitor”. U pismu koje je poslao na više nadležnih adresa, Jakšić kaže kako načelnik Miroslav nije kralj Milutin i ne može svoje ime stavljati na grob ljudi za koje ni ne zna ko su i šta su bili. A da to ne zna, pokazao je načelnik izjavom uoči početka radova: “Cilj nam je da vratimo dostojan izgled ovom kompleksu, u kome su sahranjeni poginuli ratnici iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg otadžbinskog rata.” Božidar Jakšić diže svoj glas: u “kompleksu” nije sahranjen ni jedan jedini ratnik iz Drugog svjetskog rata, u “kompleksu” su sahranjeni poklani civili!

No će najgore tek doći. Božidar Jakšić će saznati, iz štampe, da je rečeni načelnik Kraljević optužen za zločine protiv čovječnosti, za deportacije i za smrti bošnjačkih civila u periodu 1992-1993. godine, kad je bio komandir specijalnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici. Optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine br. T 20 0 KTRZ 0004648 07 tereti sadašnjeg načelnika Vlasenice i još trojicu za teške zločine. Jakšić će se obratiti na najviše nadležne adrese ukazujući, upozoravajući i tražeći odgovor na svoje zahtjeve. Ostavši bez odgovora, reći će ovako: “Ostajem zapanjen pred činjenicom da je nakon više od 75 godina nad grobom nevinih civilnih žrtava Drugog svjetskog rata (juni 1941) slavodobitno uklesano ime osobe optužene za zločine protiv čovječnosti, za isti onaj zločin koji tereti zločince iz 1941. godine… Ne dozvolimo da se nad zajedničkom grobnicom tih civilnih žrtava kao ktitorsko pojavljuje ime osobe optužene za ratni zločin/zločin protiv čovječnosti – isti tip zločina koje su počinile ustaše nad tim stradalnicima prije osamdeset godina.” Jedno od tih pisama, s popisom adresata kojima je Jakšić slao pisma čitalaca, može se naći ovdje.

Spomenik žrtvama ustaških klanja u Rašića Gaju i partizanima poginulim daleko od Vlasenice još nije dobio konačan oblik. On je od nemuštog natpisa na početku postao poligon za nacionalističko divljanje pod maskom pravoslavlja. Optuženom načelniku Kraljeviću suđenje za zločine počinjalo je više puta od 2018. godine, a posljednje ročište održano je 6. oktobra 2021. godine, i ne zna se hoće li biti dovedeno do presude. Jedini koji su odgovorili na pisma Božidara Jakšića bili su ombudsmeni BiH koji su dali preporuku opštini Vlasenica “da pokloni dužnu pažnju i razmotri prijedloge Božidara Jakšića u pogledu izgleda zajedničke grobnice žrtava rata iz Rašića Gaja iz juna-jula 1941. godine”. Opština Vlasenica je odbila dati bilo kakav odgovor pa su ombudsmeni predmet zaključili uz tvrdnju da lokalne vlasti u Vlasenici krše zakonske propise.

Ratno siroče Božidar posljednjih godina podsjeća na svoju majku iz juna 1941. Ona je nakon hapšenja muža obijala pragove ustaških službi e da išta sazna o njemu. Sva su joj vrata bila zatvorena. S dvoje djece je prošla stravu potucanja po logorima u Capragu i Slavonskoj Požegi, da bi onda, uslijed sporazuma Pavelić – Nedić (prema kojem su porodice sveštenih lica bile deportovane u Srbiju), utekla smrti. Njen sin Božidar, kome je ime spasilo život, godinama već obija pragove nadležnih službi u Bosni i Hercegovini u nastojanju da sačuva dostojanstvo očeva i stričeva groba. Za njegova zvanja i pisma još nema uha ni oka da ih čuje i vidi.

Za osamdesetu godišnjicu smrti svoga oca i žrtava iz Rašića Gaja, juna ove godine, Božidar Jakšić je upalio svijeću u crkvi Ružici na Kalemegdanu.

Tekst je prenet sa portala Novosti.