Sinan Gudžević – Gaza i poezija

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Na web stranici Casa della poesia, objavljena je prije nekoliko dana pjesma pod naslovom “Il viaggio di Adorno” (Adornovo putovanje). Autor joj je Mauro Macario, pjesnik, pripovjedač, dramaturg, režiser, godište 1947, rođen u Liguriji.

Postoji specijalni dopisnik

koji luta među ruševinama

za njega nakon Auschwitza

više nije bilo moguće

pisati poeziju

to bi bio barbarski čin

mislim da je imao pravo

a ja i dalje pišem poeziju

ali se ne zadržavam

na pjevu ptica

ili na geranijima na balkonima

želio bih dati

zvučnu i mirisnu notu gorčine

ljudskim okrutnostima

ali to moje ispada patetično brbljanje

Specijalni dopisnik procjenjuje teritorij

koji hologram smatra

odličnom investicijom

elitnim naseljem

iznad bezmjernog groblja

projektom koji je već oproban

na podvrgnutim američkim domorocima

s izvrsnim rezidencijalnim rezultatima

ali hologram nije čovjek

to je virtualni artefakt

kao i njegov narod

glas koji je izrazio

bio je masovni suicid

nije slučajno rečeno

izborna urna

urna pepela

ovdje je, međutim, pepeo nesretno nastao

bez općeg biračkog prava

Specijalni dopisnik skuplja česticu prašine

raspoređuje je po savjestima

dok ne potvrdi

svoj stari koncept

nakon Gaze

više nije moguće pisati poeziju.

Prostor ove rubrike ne dopušta da se objavi i original, nešto što bi moralo pratiti stihove. Upućeniji čitalac će u Macariovoj pjesmi lako vidjeti pjesnikov odgovor na čuvenu riječ koju je Theodor W. Adorno napisao u svom eseju “Kritika kulture i društvo”: “Nakon Auschwitza pisati pjesme jest barbarski, a to nagriza i spoznaju koja pokazuje zašto je postalo nemoguće danas pisati pjesme”.

Više puta dopunjena, preformulirana, pa i revidirana, riječ je izazvala mnogo komentara, opovrgavanja, polemika. Nije manjkalo ni optužbi: jedna je bila da Adorno pjesništvo smatra veselom djelatnošću, koju je dokinuo Auschwitz, ta metafora barbarstva. A zašto samo pjesme, a gdje su druge umjetnosti, pitalo se. Pa se proširivalo te zaključivalo kako je “pjesma” u iskazu metafora za “kulturu”, a Auschwitz za “barbarstvo”. Diskusija nije završena, konclogori nisu nestali, a nisu ni pjesme.

Da je Gaza konclogor, to kazuju ljudi iz čijih ograda zubnih ne izlijeću olake tvrdnje. To kažu Jevreji, najbolje je da njih navedem, na primjer, Gideon Levy, to kaže i Norman G. Finkelstein, kaže Moni Ovadia, da ne nabrajam dalje. Neki uz konclogor dodaju i “pod otvorenim nebom”, dodatak s kojim se ne zna čemu služi, jer je svaki konclogor bio pod otvorenim nebom, ma šta “otvoreno nebo” značilo. Vjerovatno je to nebo zamjena za “ozemlje bez bodljikave žice” ili za “barake bez krova”.

Gaza je konclogor odavno, ali će teritorijalno biti sužen, kad izraelska zločinačka vojska sruši sve što je izgrađeno u Gazi, i u Pojasu Gaze. Tada će biti ustanovljen logor za preživjele, u koji će se ulaziti dobrovoljno, a izlaziti se neće moći. Ne izmišljam, ovo prepisujem od Gideona Levyja. Iz toga logora logora (dvaput logora) ima da država Izrael raseli one koje još nije pobila. Izraelski moćnici tvrde da su već sklopili dogovore sa trima zemljama koje će preuzeti preživjele Palestince.

Nakon što pobijeni i okrvavljeni konclogor Gaza bude ispražnjen, u njega neće ući neki američki general niti će u njega uvesti nešto stanovnika Izraela e da im pokaže šta su od ljudi i grada ondje počinili vojnici njihove zemlje. Neće, danas je to nemoguće, jer američki generali danas pomažu Izraelu da Gazu izgladni, da stanovništvo pobije i protjera. Nema više u američkoj vojsci nikakvog generala Georga S. Pattona Jr. da povede hiljadu stanovnika Weimara u Buchenwald e da vide šta su počinili oni koji su im bili vladari.

Američki Jevrej Norman Finkelstein, autor brojnih knjiga o cionizmu i sukobu na Bliskom istoku, među njima i knjige o industriji holokausta i o antisemitizmu kao oružju, jedan od jedinstvenih svijetlih primjera ljudskosti, još je 2016. u predgovoru knjizi o Gazi kao mučeniku pod izraelskim ludilom predvidio sve što se danas događa. Nije prorekao, nego je zaključio koristeći se svojim znanjem. Kao što Tales iz Mileta nije gatanjem prorekao pomračenje Sunca godine 525. prije naše ere, već je izračunao kad će se ono dogoditi.

Ovako je napisao Finkelstein: “Ono što je snašlo Gazu jeste katastrofa načinjena ljuskom rukom. U svojoj dugotrajnosti i nemilosrdnosti, u tome što se zbiva, ne u magli rata ni u dalekoj tami, već usred bijela dana i pred očima svih, uz saučesništvo mnogih, ne samo kroz činjenje, već zbog svjesnog nečinjenja da se spriječi, ona je i dalje zločin zločinačke zlobe. Čitaoci će sami prosuditi je li moj opis naivan ili ga dokumentarna građa potvrđuje; je li autor pristran prema Gazi ili mu činjenice daju za pravo; predstavlja li Gaza izazov ‘narativima’ u sukobu ili izazov razotkrivanja njezine nevinosti iz mreže laži koje je skrivaju.

Bilo bi politički razborito o tome razglabati s obzirom na složenost Gaze. No, to bi bilo izbjegavanje moralne odgovornosti. Jer Gaza govori o Velikoj Laži sastavljenoj od hiljade drugih malih laži, ponekad naizgled zbunjujućih i tajanstvenih. Cilj ove knjige je da obori tu Veliku Laž razotkrivajući svaku od tih malih laži. Nije ova knjiga pisana s ljubavlju. Naprotiv, to je bio iscrpljujući, podroban rad i zadatak, vođen dubokom odbojnošću prema laži, osobito kada se ona stavlja u službi moći i kad je ljudski život na kocki. Ako je zlo u detaljima, onda se protiv njega i može boriti i ukloniti ga jedino metodičnim razotkrivanjem logike i dokaza. Unaprijed molim za čitaočevo strpljenje, jer da bi se prošlo kroz ovu knjigu potrebna je beskrajna ustrajnost.”

Prilika je da se sjetimo i pjesama pjesnika Aharona Shabtaia, koji živi u Izraelu, a jedan je od nepotkupljivih kritičara izraelske politike. Ne znam gdje je Aharon Shabtai sada, nisam ga čuo dugo. Evo njegove pjesme s naslovom “Dok smo marširali”:

Prije dva dana u Rafahu,

ubijeno je devet Arapa,

juče šest

ubijeno u Hebronu,

a danas – samo dvojica.

Prošle godine

dok smo marširali

sa Shenkinove ulice,

muškarac na motoru

vrištao je prema nama: “Smrt Arapima!”

Na uglu Labor,

nasuprot Bezalel tržnice,

pokraj Braunove

mesnice,

i na uglu Bograshova:

“Smrt Arapima!”

Punih godinu dana

ova pjesma je ležala

na pločniku

duž King George ulice,

a danas je dižem i sastavljam

njenu zadnju strofu: “Život Arapima!”

I ovu ćemo objaviti, pjesmu nakon Gaze, naslov joj je “Rat”:

I ja sam objavio rat:

dio snaga ćete morati preusmjeriti,

onih snaga raspoređenih da istrijebe Arape –

da ih isteraju iz domova

i ekspropriraju im zemlju –

i usmjeriti ih protiv mene.

Imate tenkove i avione,

i vojnike po bataljonima;

u rukama držite rogovlje ovnova

da razbudite mase;

imate ljude za saslušanja i mučenja;

imate ćelije za pritvor.

Ja imam samo ovo srce

u kojem pružam zaklon

arapskom djetetu.

Uperite u njega oružje:

čak i ako ga raznesete,

ono će vam se uvijek,

uvijek, rugati.

Tekst je prenet sa portala Novosti.