Sarajevo u Beogradu

3. August 2020.
Do koje mjere u nacionalističkom dijelu javnosti Sarajevo predstavlja nešto što treba potisnuti i negirati svjedoči i buregdžinica u užem centru grada, u blizini Ateljea 212
dragan markovina
Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Piše: Dragan Markovina

Mnogo se buke diglo ovih dana u Beogradu nakon što je, formalno zamjenik gradonačelnika, a u stvarnosti Vučićev namjesnik za Beograd, Goran Vesić najavio masovnu promjenu imena ulica koje su nazvane po sredinama i osobama iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Taj potez je obrazložio time da u tim sredinama vlada antisrpsko raspoloženje i da nema nikakvog razloga da Beograd prema njima glumi velikodušnost, kad su odande nestala sva imena ulica posvećena Beogradu i Srbima. To s nestankom svakog spomena naravno nije istina, ali činjenice ionako nisu na cijeni. S obzirom na to da sam pisao o tome potezu za Peščanik, usporedivši situaciju s potpunim brisanjem bilo kakve lijeve i antifašističke te višenacionalne memorije s ulica hrvatskih gradova u režiji HDZ-a, a posebno u Splitu te u dijelu Mostara koji je pod apsolutnom kontrolom sestrinske organizacije te stranke u BiH, ne bih ponavljao temu da ona nije dobila nastavak, ponajviše na pitanju Sarajevske ulice.

image

Sarajevska ulica poznata po starim zanatskim radnjama/Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Ono što sam napisao jeste da se ovo najavljeno brisanje imena beogradskih ulica djelomično poklapa s ovdašnjim nastojanjima iz devedesetih za kompletnim brisanjem memorije na razdoblje Jugoslavije iz socijalizma, koje je u Srbiji došlo na red kasnije, i to za vrijeme Đinđićeve vlasti, zbog toga što se Milošević lažno predstavljao kao zaštitnik te zemlje i njene baštine.
Ono u čemu se, međutim, ne poklapa je nešto drugo. Radi se o Vesićevom objašnjenju koje logički ne drži vodu. Naime, koliko god to ne želio priznati, pravi razlog zbog kojeg se sada mijenjaju ulice nazvane u čast brojnih jugoslavenskih gradova je u nesvjesnom priznanju poraza nacionalističkog projekta koji još uvijek zastupa, budući da su mnoge od tih sredina u toj ideologiji smatrane srpskima. Kako u toj logici ne postoji ništa drugo osim logike krvi i tla, odnosno teritorija, sve drugo pa i kulturna baština postaje nevažno. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da mu nije palo na pamet mijenjati npr. Kosovsku ili Prizrensku ulicu, gdje situacija po razlozima koje navodi puno više ispunjava uvjete da i te ulice promijene imena. Imajući sve ovo u vidu, jasno je kako svjedočimo djelomičnom priznanju poraza i istovremeno plastičnom prikazu duhovne bijede jedne pogubne ideologije.

Otpor Beograda

No, ono na što vjerovatno Vučićeva vlast nije računala je snažan otpor koji se javio u beogradskoj javnosti, a koji je artikuliran kroz afirmaciju nekog jugoslavenskog sentimenta i personificiran u Sarajevskoj ulici. Tako se već danima po društvenim mrežama širi grafit iz te ulice, “Sarajevska, bre”, kao i tekstovi ljudi koji se protive njenom preimenovanju. Jedno od upečatljivih reagiranja je ono pisca i kolumniste Dejana Tiaga Stankovića, koji je zaključio da se Beograd toliko ogriješio o Sarajevo devedesetih i nanio toliko zla tom gradu, što je bila i politika aktualnih vlasti, da je u najmanju ruku moralno da se oduže tom gradu ostankom te ulice. Istina je da Stanković predstavlja glas one Srbije koju kolokvijalno podrazumijevamo kao ‘’drugu’’ i da ona nije imala snage spriječiti ratne pohode, niti sada ima snage smijeniti Vučićev režim, ali ga je očito navela da reterira, budući da je Vesić na prve naznake pobune javno rekao kako ga je Vučić nazvao i zamolio da ne diraju Sarajevsku, ne objasnivši zašto je to uradio.

Do koje mjere pak u nacionalističkom dijelu javnosti Sarajevo predstavlja nešto što treba potisnuti i negirati svjedoči i buregdžinica u užem centru grada, u blizini Ateljea 212, koja nosi ime Sarajevo i u kojoj među desetak uokvirenih slika na zidovima, nema apsolutno niti jedne slike tog grada. Pa čak niti fotografije Saborne crkve u Sarajevu, jednostavno ničega. Kad sam se kasnije raspitao zbog čega je tako, izrazivši čuđenje nad tim jedinstvenim primjerom da neki objekt nosi ime na koje u interijeru ništa ne asocira, rekli su mi da je to svakako bolje od likova čije su slike visile na zidovima prije toga. Drugim riječima, paradigmatski primjer onoga što sada vlasti pokušavaju možemo odlično vidjeti na primjeru te buregdžinice; ako nije ‘’naše’’, onda ne postoji.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click