Orhan Pamuk svjedočio vatrenom paklu „Petra Zoranića”

Nešto poslije 1.30 sati ujutro tog 14. decembra 1960. godine na palubu velikog jugoslovenskog tankera “Petar Zoranić” što se nakratko zaustavio u blizini turske obale na ulazu u tjesnac Bosfor, stupio je pilot.

Nakon što se pozdravio sa zapovjednikom “Petra Zoranića”, kapetanom Antonom Sablićem, pilot je omanji zamotuljak sa poštom koju je prethodno u Istanbulu preuzeo od agenta vlasnika broda – kompanije “Jugoslavenska tankerska plovidba” iz Zadra, predao trećem oficiru palube na “Petru Zoraniću”, mladom Cetinjaninu Vasiliju Martinoviću. Iako je tek prije nešto više od sat vremena izašao iz svoje gvardije (smjene) na komandnom morstu broda, 25-godišnji Martinović se sa radošću uputio u brodsku kancelariju, neposredno ispod komandnog mosta na pramčanom nadgrađu tankera, da u brodske knjige upiše prijem službene pošte, kao i da toliko željena privatna pisma koja su dobili od kuće podijeli pomorcima sa “Petra Zoranića”. Ko zna, možda je u zamotuljku sa poštom njima bilo i pismo što ga je i njemu slala njegova supruga kojom se Vasilije nedavno oženio…

Iako je su oni sa tim potpuno novim brodom – ponosom “Tankerske plovidbe” na moru bili tek 108. dan, ipak su se pomorci što su plovili na rom tanker nosivosti 25.400 tona, zaželjeli glasa od kuće i prilike da pročitaju retke koje im pišu njihovi najmiliji. Većina mornara koji nisu bili u službi, stoga se povukla u svoje kabine na krmenom dijelu nadgrađa tankera i sa nestrpljenjem počela da čita pisma. Tome što su ih ona zadržala budnima, iako je bila već duboka noć, većinu tih pomoraca može zahvaliti što su se nedugo potom, spasili smrti… Potpuno natovareni “Petar Zoranić” koji je dan ranije sa tereom od 12.065 tona lako zapaljivoga 90-oktanskog benzina i 11.330 tona dizel goriva, krenuo iz sovjetske crnomorske luke Tuapse na put prema njemačkom Hamburgu, nakon ukrcaja pilota, nastavio je putovanje. Strogo se pridržavajući propisa za plovidbu Bosforom koji je navigacijski vrlo izazovno područje za sigurno vođenje broda, “Petar Zoranić” je uzeo kurs ka jugu i pod nadzorom pilota, kapetana Cevdeta Cubukcija, svog zapovjednika Antona Sablića i drugog oficira palube Andrije Grdakovića čija je gvardija počela nakon ponoći, krenuo da se spušta niz tjesnac koji ovdje dijeli Evropu od Azije.

Vozeći smanjenom brzinom od samo 5-6 čvorova jer mu je i veoma jaka struja što dolazi iz Mediterana ka Crnom moru išla u pramac, “Petar Zoranić” se u toj decembarskoj noći približavao Istanbulu, strogo se držeći lijeve, azijske obale Bofora. Jugoslovenski brod kretao se tačno onako kako su to nalagali propisi za plovidbu Bosforom, jednim od najprometnijih i istovremeno najrizičnijih pomorskih puteva svijeta.

Meteo uslovi nisu bili baš najbolji jer je duvao prilično jak južni vjetar, nebo je bilo oblačno, ali to nije smetalo pilotu i dežurnoj posada “Petra Zoraniča” da sigurno vode brod kroz Bosfor. Kada su stigli na oko 4-5 milja sjeverno od Istanbula, te bili bočno od mjesta Kahnlieh, na radarskom ekranu uočili su da iza sijenke koju je stvarao obližnji rt, pojavljuje tačka – veliki brod koji se vrlo brzo kretao pravo na “Zoranića”. Pojava nepoznatog broda što se ustremio na njih potpuno je iznenadila dežurne na komandnom mostu jugoslovenskog tankera jer se drugo plovilo tu po pravilima separacije koji važe za Bosfor, nikako nije smjelo naći. Data je uzbuna, kapetan Sablić je naredio “kormilo na lijevo sasvim” i okrenuo svoj brod prema obali kako bi neznancu dao više prostora, te je preko radija i prodornim oglašavanjem snažne “Zoranićeve” sirene, pokušao upozoriti nepoznati, veliki crni brod koji mu je sjekao put. Nažalost, bilo je kasno i u 2.40 časova, u pramčani desni bok jugoslovenskog broda uz ogroman tresak i škripu metala koji se cijepao, zario se grčki tanker “World Harmony”. Taj brod od 33.040 tona nosivosti, praznih tankova, u kojima su, međutim, bila isparenja od prethodnog prevoženog tereta goriva, plovio je sjeverno, sa odredištem u sovjetskoj luci Novorosijsk. Njegov zapovjednik nije poštovao propisani režim plovidbe Bosforom – na svoj brod nije ukrcao obaveznog pilota, plovio je za brodove koji se kreću ka Crnom moru pogrešnom, azijskom stranom tjesnaca i uz to, vozio je najmanje znatno brže od dozvoljene maksimalne brzine plovidbe od 10 čvorova u tjesnacu.

Samo što se oštri pramac “World Harmonyja” zario u njegov desni pramčani dio – pravo u tank nakrcran visokozapaljivim bezinom – na “Petru Zoraniću” odjeknula je strahovita eksplozija i vatra je zahvatila pramčani dio broda. Požar se prenio i na “World Harmony” na kome su eksplodirala visoko zapaljiva isparenja, zaostala u praznim tankovima za teret. Jaki jugo samo je dodatno pogoršao situaciju, za tili čas šireći vatru prema kremnom dijelu jugoslovenskog tankera, odakle su pomorci koji su bili su svojim kabinama u krmenom nadgrađu, pohitali na palubu i panično pokušavali da se spasu iz užarenog pakla. Za one koji su se tada zatekli na komandom morstu i u pramčanom nadgrašu “Zoranića”, poput trećeg oficira, Cetinjanina Vasilija Martinovića, već je bilo kasno jer je ogroman požar već mahnito gutao čitavu prednju polovinu broda. Na “Petru Zoraniću” u tom su trenutku bile ukupno 52 osobe: 49 članova posade, supruge dvojice od njih, te turski pilot. Na grčkom tankeru “World Harmony” bio je 41 čovjek – njih 29 u narednih par sati koliko je drama potrajala, izgubiće život.

Dva zapaljena broda nad kojima podsada koja nije izginula u prvobitnim eksplozijama nije imala kontrolu, nošeni strujom i jakim vjetrm, nasumično su se kretali vodama Bosfora kod Istanbula. “World Harmony” uskoro se nasukao u zalivu Bejkoz, dok je “Zoranić”, sav u plamenu, udario u usidreni turski putnički brod “Tarsus” i požar prenio i na njega, prije nego što se konačno, uništeni jugoslovenski tanker nasukao na plićinu Selvi Burnu. Plamen sa zapaljenih brodova dizao se desecima metara u visinu, posebno sa “Zoranića”, gdje je gorelo preko 25 hiljada tona dizela i benzina u njegovim tankovima. Gorjelo je i more jer se po njegovoj površini razlio veći dio dizela sa jugoslovenskog broda, a upravo je u toj vatri nažalost, stradalo i dosta pomoraca sa unesrećenog broda, koji su skočili u more, pokušavajući da pobjegnu iz užarenog pakla na tankeru. Eksplozije su razarale olupinu modernog jugoslovenskog tankera koja se primakla vrlo brzo obali. Cijeli je Istanbul bio osvijetljen, a hiljade su ljudi izišle na obalu da posmatraju užasan, ali spektakularan prizor umiranja ljudi i brodova. Požar je u jednom momentu čak zaprijetio i skladištima nafte na obali, ali je ipak spriječeno da se na njih prenese vatra sa zapaljenih brodova. Ni brza intervencija više stotina turskih vatrogasaca i vojnika nije uspjela spasiti desetak drvenih kuća na obali u zalivu Bejkoz koje je zapalila vatra sa nasukanog “World Harmonyja”.

Ovaj tragičan događaj tada je sa obale posmatrao i jedan osmogodišnji dječak u čije se pamćenje neizbrisivo urezala ova katastrofa. Bio je to budući turski nobelovac, slavni pisac Orhan Pamuk koji je tragediju 14. decembra 1960. u Bosforu nadomak svog rodnog grada, kasnije i opisao u jednom od svojih eseja objavljenih u španskom magazinu “El Pais”, kao i u svojim nagrađenom autobiografskom djelu “Istanbul, grad i sjećanja”.

“Tako sam 1960. godine uzbuđeno gledao kako gori Bosfor, među masom zbunjenih Istanbulaca koji su se te zimske noći pred zoru, razlili po ulicama s noćnim ogrtačima, u pidžamama, na brzinu obučenim pantalonama, s papučama na nogama, bebama u naručju, torbama i kesama u rukama. Kao što sam kasnijih godina viđao u onim spektakularnim prizorima kad je gorjelo more, vile, brodovi na Bosforu, za kratko vrijeme u masu su se umiješali prodavci lisnate alve, đevreka, prodavci vode, sjemenki, ćufti, šerbeta. Nijesam mogao da zamislim odakle su uopšte iskrsnuli. Pošto su posade oba broda ili u momentu napustile brod ili u istom momentu bile zapaljene i izginule, brodovi koji su ostali bez komande otrgli su se kontroli i ploveći po nahođenju snažnih i tajanstvenih bosforskih struja i vrtloga, počeli da se pretvaraju u vatrene topove prijeteći naseljima na objema obalama…”, opisao je ovo iskustvo Pamuk u knjizi “Istanbul, grad i sjećanja”.

Za španski “El Pais” Pamuk je napisao da je “u nekoliko trenutaka planula nafta koja je iscurila iz jugoslovenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istanbul.”

“Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi, ostavši bez kormilara, nekontrolisano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bosfora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emiraganu, nastambama u Jenikoju, četvrti Kanlica, spremištu nafte i gasa u Čubuklu i obali Bejkoza sa starim drvenim kućama”, sjećanje je turskog nobelovca.

Jutro što je došlo nakon te tragične noći, otkrilo je sve dimenzije i strahotu pomorske katastrofe kakva do tada nije zabilježena u svjetskoj tankerskoj industriji: na “World Harmony” izginulo je 29 ljudi, dok se sa “Petra Zoranića” nije uspio spasiti 21 pomorac. Stradao je i turski pilot, kapetan Cevdet Cubukci, kao i dva turska carinika koji su izgorela kao kolateralne žrtve tragedije na putničkom brodu “Tarsus”. Vatrena stihija, hladno more i jake struje Bosfora učinile su da budu pronađena samo četiri tijela stadalih, od kojih su dvojica bili sa zadarskog tankera – mazač Stjepan Višković i ložač Marko Radan.

Njihova tijela dopremljena su avionom u Jugoslaviju i sahranjena u zavičaju, dok uspomenu na sve ostale stradale pomorce sa “Petra Zoranića” već pola vijeka čuva skromni mali spomenik na jednom od istanbulskih groblja. Istraga nesreće, što su je odmah pokrenule turske pomorske vlasti, nije imala previše težak posao. Utvrđeno je da je grčki tanker “World Harmony” plovio bez ukrcanog pilota i to pogrešnom stranom tjesnaca. Zašto je njegov zapovjednik kapetan Aristoteles Badzis tako postupio i zašto nije reagovao na upozorenja sirenom sa “Zoranića”, nikad se nije saznalo. Naime, niko iz tada dežurne gvardije na mostu “World Harmonyja” nije preživio nesreću.

Kući se nije vratio 21 pomorac

U tragediji tankera “Petar Zoranića” 14. decembra 1960. u Bosforu živote su izgubili: Ante Sablić (41), zapovjednik, Andrija Grdaković (27), II. oficir palube, Vasilije Martinović (25), III. oficir palube, Marijan Bosanac (28), radiotelegrafista, Rade Radulić (23), vježbenik radiotelegrafije, Ranko Kasum (20), kadet, Dinko Škifić (31), kormilar, Ivan Karalić (40), kormilar, Vjekoslav Stanić (41), kormilar, Ivo Hordov (23), II. oficir stroja, Ante Božičević (18), asistent stroja, Ante Perušić (34), vođa pumpi, Ante Miočić (24), mehaničar, Stjepan Visković (27), mazač, Marko Radan (37), ložač Josip Katačić (32), ložač, Šime Nemarić (35), čistač, Jure Žunić (54), kuvar, Mate Dorkin (46), I. konobar, Zlatko Ivoš (24), II. Konobar i Miroslav Strenja (24), električar. Svi oni, osim Vasilija Martinovića, bili su iz Hrvatske sa izuzetkom jednog koji je bio iz BiH.

Vasilije (Radoja) Martinović rođen je 12. aprila 1935. na Cetinju gdje je završio osnovnu školu i gimanziju daa bi potom u Kotoru 1955. završio i Nautičku školu. Od kraja 1958. plovi na brodovima “Jugosloevenske tankerske plovidbe” iz Zadra gdje je bio kadet na tankerima “Jajce” i “Progres”. Za člana prve posade potpuno novog i tada najvećeg jugoslovenkog tankera “Petar Zoranić” i to u svojstvu trećeg oficira palube, Vasilije Martinović je došao 1. juna 1960., dok je brod još bio u gradnji u brodogradilištu “3. maj” u Rijeci. Martinović je bio oženjen, ali nije imao djece.

Da se sačuva sjećanje na poginule pomorce kao i za veliku pomoć porodicama stradalih, posebnu zaslugu ima tadašnji generalni direktor Tankerske plovidbe Ivan Paša. On je predsjedavao posebnim Fondom “Petar Zoranić” koji je osnovan za pomoć nastradalim pomorcima sa ovog broda i njihovim familijama. Kroz taj fond osigurala su se novčana sredstva za kompletno školovanje ukupno 22 djece poginulih članova posade, od prvog razreda osnovne škole sve do završetka studija.

Gorio 55 dana

Tanker “Petar Zoranić” u vrijeme kada je izgrađen, bio je najveći jugoslovenski trgovački brod i jedan od najmodernijih tankera uopšte u svijetu. Brod nosivosti 25.400 tona, bio je dug 192, širok 25, a gaz mu je izbosio 9,75 metara. Za to vrijeme za tankere zavidno visokom maksimalnom brzinom od čak 17,5 čvorova pokretala ga je parna turbina “De Laval” snage 12.500 konja. Brod je bio opremljen tada najmodernijom navigacionom i komunikacionom opremom, a posada je na “Zoraniću” koji je bio ponos “Tankerske plovidbe”, uživala do tada na jugoslovenskim trgovačkim brodovima, neviđen nivo komfora. Stoga su se pomorci kojima je pripala čast da budu prva posada ovog broda, smatrali pravim srećkovićima, ali je igrom sudbine, njihova sreća potrajala samo 108 dana koliko je ukupno poživio “Petar Zoranić” i dobar dio onih koji su na njemu plovili. Inače, kum ovog broda prilikom njegovog porinuća u Rijeci, 20. septembra 1959. bio je znameniti crnogorski partizanski komadant, narodni heroj Peko Dapčević, tada na dužnosti saveznog sekretara za saobraćaj i veze Jugoslavije.

Nakon sudara 14. decembra 1960, nasukana, eksplozijama i vatrom razorena olupina “Petra Zoranića”, gorjela je na samo 150 metara od obale kod Istanbula, još punih 55 dana. Potresan povremenim eksplozijama, brod je plamtio danima, a oganj je onemogućavao tranzitni saobraćaj ovim dijelom tjesnaca. Niko se nije usudio gasiti opožareni jugoslovenski tanker a kada su izgubili strpljenje, Turci su na kraju, kako bi konačno prestao gorjeti, avionima svog Ratnog vazduhoplovstva nekoliko dana uzastopce bombardovali zapaljeni tanker kako bi ugušili vatru i spriječili njeno širenje. U tome su konačno uspjeli, i ono što je ostalo od “Petra Zoranića” prestalo je goreti tek 6. februara 1961. godine.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.