Medijski linč Selme Spahić

Piše: Dragan Markovina

Zanimljiva je ta stvar s kulturom, odnosno s odnosom nacionalističke javnosti i politika prema njoj. S jedne strane, kod podjele resora ministarstvo kulture uvijek predstavlja neki teret za koji se nitko ne zanima, budžeti za kulturu su sve manji, neka osmišljena kulturna politika ne postoji, kao ni svijest da je ona potrebna, zbog čega u taj prostor uskaču većinske vjerske zajednice.

ČUDAN MIKS

S druge pak strane, kad god oni rijetki ljudi koji stvaraju kulturu otpora ili se bave društveno-humanističkim znanostima, posebno ako to rade u okviru javnih institucija, počnu ozbiljno propitivati zatamnjena mjesta i društvene traume, naiđu na histeričnu reakciju nacionalista, uz ono vječno pitanje “ko to finansira”. Ne znam koliko je ljudi primijetilo da se ama baš nikad u javnosti ne postavi ozbiljno pitanje oko financiranja vojske, policije, pa čak ni profesionalnih političara, ako ne računamo pokoji populistički status o ovom posljednjem, ali zato pravdoljubivu javnost strašno zanima financiranje kulture ili znanstvenih skupova, koje je suštinski minorno.

Zanima ih iz razloga što na tim poljima smatraju da javne institucije trebaju služiti isključivo afirmaciji većinskih stavova i politike, u ovom slučaju njihovih. Nijedno drugo viđenje, a kamoli propitivanje ili kritička historiografija, ne bi smjelo uopće postojati po takvima, a ako su okolnosti već takve da se drugačiji izričaji ne mogu zabraniti, onda ih se barem može udaljiti iz javnih institucija. Taj čudan miks posvemašnje kulturne ignorancije, totalitarističkog refleksa i krivog shvaćanja demokracije dovodi do atmosfere linča, koju je najviše u kazalištu iskusio Oliver Frljić, i to praktično u svim jugoslavenskim sredinama, jednako u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Ljubljani ili Sarajevu, ali s istim stvarima suočavali su se i Zlatko Paković, Kokan Mladenović, Rade Šerbedžija i brojni drugi. Obrazac optužbi je uvijek isti, a kreće se od nacionalne izdaje do diranja u vrijednosti i svetinje. Sve navedeno što su doživljavali i doživljavaju umjetnici i znanstvenici, vrijedi i za slobodne medije i novinare, koji su također na kontinuiranom udaru od istih. Inače, samo bi psihologija mogla uvjerljivo objasniti zašto nekoga uzrujavaju ljudi i profesije koje ne samo da ne cijene nego ih i ne podnose? Valjda su onda bezopasni.

Ovaj poduži uvod bio je način da započnem tekst o nečemu što jeste na prvu šokantno, ali zapravo i nije neočekivano. Naime, jedna od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih redateljica Selma Spahić upravo u beogradskom Ateljeu 212 priprema premijeru predstave “Kao i sve slobodne devojke”, po tekstu Tanje Šljivar, što je poslužilo Večernjim novostima da na naslovnicu stave tekst, tj. potjernicu s naslovom “SRBIJU PREZIRU, PARE UZIMAJU: Pozorišta širom otvorila vrata rediteljima iz regiona, godinama doslednim u oštroj osudi naše zemlje”. Selmin “krimen” je u tome što je 2013. godine povukla tu istu predstavu sa Sterijinog pozorja, jer se protivila tome da sudjeluje na festivalu koji je trebao otvoriti Emir Kusturica, budući da je smatrala kako na taj način Sterijino pozorje daje legitimitet nacionalističkoj retorici. Autorica teksta Vukica Strugar dalje je oplela po Jetonu Neziraju, Dini Mustafiću i Harisu Pašoviću, s manje-više istom argumentacijom, kako svi navedeni mrze Srbiju, a ne smeta im uzimati pare od te države, uz ironiziranje činjenice postojanja jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora. Da se ne lažemo, čitav tekst je trebao poslužiti kao platforma za povlačenje predstave s repertoara Ateljea 212, što se, sudeći po reakcijama uprave pozorišta, neće dogoditi. Ali će dobro poslužiti za autocenzuru direktora pozorišta u budućnosti. Uostalom, Frljićeva predstava o Đinđiću jeste izvedena u tom istom pozorištu svojevremeno, ali jedva i uz puno otkazivanja, da bi uskoro bila skinuta s repertoara, a Kokan Mladenović bio smijenjen s mjesta direktora.

STANJE DUHA

No, pravi problem s ovom medijskom potjernicom egzistira na tri razine. Prva je u poistovjećivanju države i nacije sa zločinima i zločinačkim politikama. Što je opet pitanje za psihologe, jer se s jedne strane ta ista javnost s pravom buni kada naiđe na takvu vrstu generalizacije s druge strane, da bi onda na ovakvim primjerima ponudila istovjetno poistovjećivanje. Druga razina problema je u kontinuiranom nastojanju da se jedinstveni kulturni prostor ukine, jer će tako biti lakše uvjeriti javnost u to kako je čitav svijet protiv “nas”, a mi mu pružamo herojski otpor i posjedujemo jedinu istinu.

I konačno, treća razina problema je u tome što ovaj konkretan tekst vjerno predstavlja stanje duha u većinskoj beogradskoj javnosti, ali svi znamo da smo iste vrste potjernica, s identičnim zamjerkama za nacionalno izdajništvo i uvredu prema svetinjama, imali priliku čitati u svim našim sredinama.

Što se pak Selme Spahić tiče, ona je bila, jeste i ostat će odlična redateljica s umjetničkim i ljudskim integritetom te predstavama koje će ostati zauvijek.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.