Kuzma i Damjan

31. Mart 2021.
"Jedni kažu da su to Ahilej i Patroklo, drugi da su Agamemnon i Ajant, neki kažu da su bogovi Kastor i Poluk. I kako ih zovu? Zovu ih A i B! E mi kažemo da su to Kuzma i Damjan, naši sveti iscjelitelji! Ko im se god pomolio, desilo mu se nešto lijepo, nikad ružno. I onima koji ih nisu molili, učinili su neku radost".
large_SINAN
Bronzi di Riace, grčke statue iz 5. stoljeća prije naše ere. Lijevo statua A, desno B (foto Museo Nazionale della Magna Grecia, Reggio Calabria)

Piše: Sinan Gudžević

Kad sam već u Kalabriji, hoću da ovdje sačuvam od zaborava barem dva događaja. Za to će mi biti potrebne dvije ove rubrike, ova i sljedeća. Bio je, dakle, petak, 14. septembar 2007, a mjesto je bilo Reggio Calabria. Kalendarsko ljeto je ulazilo u posljednju sedmicu, ali je sunce grijalo kao kod nas u julu. Negdje prema večeri, na recepciji hotela Palace, pitao sam recepcionistu dvije stvari: prvo, zna li gdje mogu nabaviti dvije karte za prekosutrašnju utakmicu Reggina – Roma, i drugo, zna li kad je subotom otvoren mjesni Arheološki muzej. Na prvo pitanje mi je odgovorio da zna gdje se ulaznice nabavljaju, ali da su sve rasprodate, jer je stadion mali za velike utakmice, a osim toga klub ima desetak hiljada pretplatnika. Na drugo pitanje, odgovor je bio da je Muzej Velike Grčke subotom otvoren “cio dan”. Tu se u razgovor se umiješao čovjek mojih godina, koji je ondje stajao i prije moga dolaska, a meni je više djelovao kao neki prijatelj recepcionerov nego gost hotela:

– Onamo biste pošli da vidite Kuzmu i Damjana?

– Pravo da Vam kažem, ne bih, nego bih htio da vidim i Bronzi di Riace.

– I Bronzi di Riace? To što vi turisti zovete Bronzi di Riace, to su naši Kuzma i Damjan, Cosma e Damiano! Ovaj grad Reggio di Calabria je, pravo rečeno, oteo kipove zaštitnika mjesta Riace, i stavio ih u svoj muzej, da ih turisti gledaju, a turisti naravno plaćaju ulaznice da ih gledaju. Riace od toga nema ni jedne lire, ili kako se danas kaže, ni centa. Arheolozi su, naravno, podržali premještanje naših svetaca u ovdašnji muzej.

– Nisam nikad čuo da su one dvije statue Kuzma i Damjan.

– To se Vama ne može zamjeriti, jer niste odavde, možda niste ni Talijan. A ja sam svih onih dana kad su statue vađene iz Jonskog mora bio ondje. I kad su natovarene na kamion gledao sam. Za sve to vrijeme se događao pravi narodni ustanak, bilo je ljudi koji su svojim tijelima htjeli da spriječe odvoženje svetaca. Ali su karabinjeri bili jači i od stanovnika i od tadašnjeg gradonačelnika mjesta Riace. To je bilo prije 35 godina u avgustu mjesecu, iz mora su izvađeni, uz pomoć napuhanih balona, pa su malo očišćeni od mulja i algi, a onda su natovareni na kamion i pod pratnjom dovezeni evo ovdje, pa su čišćeni i ovdje, i poslije toga još u Firenci, pa su smješteni tristotinjak metara odavde. Sami ćete vidjeti sutra.

– Dopustite da primijetim nešto. Svi koji se nešto razumiju u skulpturu uglas kažu da su to statue dvojice ratnika i da su rukotvor iz petog stoljeća naše ere, za onoga starijega u licu neki kažu da ga je izradio sam Fidija, najčuveniji među kiparima.

– Čekajte, tu se ništa ne zna! Možda jeste tako kako kažete, umjetnički ili arheološki. Jedni kažu da su to Ahilej i Patroklo, drugi da su Agamemnon i Ajant, neki kažu da su bogovi Kastor i Poluk. I kako ih zovu? Zovu ih A i B! E mi kažemo da su to Kuzma i Damjan, naši sveti iscjelitelji! I sutra ćete možda vidjeti nekog kako je pred naše garave svece doveo svoje bolesno dijete, i moli im se da ga ozdrave. I nije malo djece ili odraslih koji su izliječeni nakon što su stali pred njih. Ako ostanete još deset dana u Kalabriji, pođite u Riace, pa ćete vidjeti kakva je to svečanost i procesija za Kuzmu i Damjana. Njih slave i Cigani, dolaze iz cijele Kalabrije, iz cijele Italije dolaze na proslavu.

– Dobro, pa i ja ću im se zamoliti da mi maknu pokoju tegobu.

– Želim Vam da Vas usliše. Ko im se god pomolio, desilo mu se nešto lijepo, nikad ružno. I onima koji ih nisu molili, učinili su neku radost. Ja sam iz mjesta Caulonia, to je blizu Riace, mi te kipove osjećamo svojima. Mi ih zovemo kako sam rekao da ih zovemo, a ako su, možda, načinjeni ranije, onda im autor može biti samo naš skulptor Pitagora iz ovoga mjesta Reggio. To je jedino što bi se moglo uvažiti kao neko opravdanje što su kipovi ovdje. Naš Pitagora bronzista je na statuama najbolje znao izraditi kovrče kose i brade, pa žile i vene ljudskog tijela. U tome on nema ravnoga.

Sutradan, u subotu, prije podne u muzej sam otišao sa Josipom Ostijem. Ostali smo sat vremena, ne više, gledali smo samo Bronzi di Riace, dvije veličanstvene statue čudna imena, kod nas bi se reklo Bronze ili Bronce iz Riače. Kažu da im je to ime otuda što su sačuvani antički kipovi u Kalabriji uglavnom oni od mramora, ovi su među rijetkima od bronze, pa su nazvani samo Bronze. Nema jedinstva među povjesničarima umjetnosti ni oko autorstva statua niti u pogledu toga koga one predstavljaju. Jedni tvrde da su atlete, drugi da su ratnici, jedni da su dvojica iz skulptorske grupe Sedmorica protiv Tebe, itd. Visoki su skoro dva metra, svakako viši nego što su bili ljudi u antičko doba. Onome mlađem vide se i zubi, kažu da su mu usne još bile ružičaste kad je izvađen iz mora. Nekoliko metara je rastojanje među njima, postavljeni su na postolja, o kojima se zna da su svana od mramora, a da unutra imaju posebne kalote, koje postolja čine elastičnim u slučaju zemljotresa.

Iz Muzeja Velike Grčke otišli smo da se, po dogovoru, u podne nađemo sa domaćinima i drugim pjesnicima. Društvo je bilo zaposjelo tri stola ispred jednog od barova na Corso Vittorio Emanuele. Bio je tu i Luca Zagaria, Salernitanac, koji je na književnim večerima savršeno usklađivao da tekstovi prevoda pri projekciji na platnu prate čitanje svakog pjesnika. S njime sam još sinoć počeo potragu za dvjema ulaznicama za tekmu serie A Reggina – Roma na mjesnom stadionu Oreste Granillo. Odmah me je pitao jesam li šta našao. Nisam, nije ni on. Kaže ono što sam i sam čuo, da su sve ulaznice rasprodate, stadion mali za takvu tekmu, pola karata otišlo pretplatnicima. Tu se još malo izjadam društvu kako eto opet neću gledati prvu i najprvu utakmici u Kalabriji, jer kad sam prošli put bio ovdje, Reggina je igrala u gostima. Luca se nadoveže na moju žalbu, ostali nas slušaju, ali kao da nas ne čuju.

Uto iza naših leđa priđe čovjek i kaže: “Oprostite mi što sam prisluškivao, opravdanje mi je što sjedim blizu. Čuo sam da biste rado gledali utakmicu sutra na našem stadionu. Ja vam mogu dati dvije karte za sektor Zapad, mjesta su malo sa strane, nije baš centralno. Ja sam Pasquale Favasuli, doktor prvog tima nogometnog kluba Reggina, toliko karata imam na raspolaganju. Dajte mi vaša imena i recite u kojem ste hotelu, neko iz kluba će vam dostaviti dvije karte večeras, najkasnije sutra prije podne!”

Od sva tri naša stola krene aplauz i odobravanje. Luca napiše naša imena i hotel, te preda cedulju doktoru. Ali meni to ne bude dosta, već upitam doktora, zna li neko mjesto u Italiji gdje bolesnik od raka može dobiti najbolju terapiju. Kažem mu i vrstu raka, i dosadašnje terapije. To sam učinio radi Josipa, koji je bio jako potišten zbog bolesti svoje supruge Barbare Šubert, kojoj terapije nisu mnogo pomagale. I doktor Favasuli nam napiše adresu najboljeg instituta za tumore, u mjestu Aviano, napiše i brojeve telefona. Josip, koji je cijelo vrijeme bio licem okrenut prema stolu gdje je sjedio doktor, poslije mi ispriča kako je doktor radeći nešto na svom laptopu, dva-tri put pogledao prema našem stolu dok smo se Luca i ja žalili što nema ulaznica.

Sutradan, na recepciji dočeka me koverta, na njoj stoji: Reggina Calcio, dott. Favasuli. Unutra dvije ulaznice. Na jednoj ime Luca Zagaria, na drugoj moje. Recepcioner, onaj od prekjučer, kaže, vidim da ste se snašli za ulaznice. Jesmo, kažem mu. A jeste li išli juče u Muzej da vidite Kuzmu i Damjana? Išli, vidjeli, gledali. E nadam se da Vam je sad jasno koje čudo sveci ljekari i zaštitnici mjesta Riace mogu načiniti: poslali su vam ulaznice preko ljekara nogometnog kluba Reggina!

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share