K(r)ohabitacija ili kako ne držati sva jaja u istoj korpi

Piše: Muharem Bazdulj

Kad je Andrej Plenković zakazao izbore u Hrvatskoj za početak ljeta, većina komentatora je to procijenila kao racionalan potez. Najprije, sve prognoze su pokazivale (i još uvijek pokazuju) da će epidemija Covid-19 napraviti strašno negativne posljedice u sektoru turizma, a da će u ekonomskom smislu najveće žrtve biti upravo one države koje se jako naslanjaju na sopstvene turističke rezultate. Praktično paradigmatski primjer takve države je Republika Hrvatska. Pošto, je li, nada umire posljednja, bolje je održati izbore u vrijeme dok turistički fijasko i nije svima sasvim očigledan. Takođe, kad je riječ o hendlovanju epidemije, odnosno njenog prvog talasa ili prvog dijela prvog talasa, u periodu između sredine marta i sredine maja, Hrvatska je spadala među globalno najuspješnije zemlje. I broj zaraženih i broj umrlih bili su prilično mali, a postojeća Plenkovićeva vlada mogla je to da upiše kao sopstveni plus. Naposljetku, katastrofična vremena su period kad se ljudi prirodno, kako se to kaže, okupljaju oko zastave, HDZ je imao jaku podršku tokom epidemije, pa je imalo smisla to politički kapitalizirati.

Duplo golo

Onda su, međutim, krenuli problemi. Desilo se nekoliko karakterističnih koruptivnih skandala, zatim se na desnici i desnom centru pojavila jaka konkurencija oko Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta, a po inerciji izvrsnog rezultata u prvom krugu predsjedničkih izbora, da bi naposljetku i Most uspio da poveća svoju vidljivost angažujući nekoliko “zvučnih pojačanja”, među kojima je najizrazitije ime Nino Raspudić. Čak je i Davor Bernardić, lider SDP-a, inače poznat po manjku harizme, počeo da iskazuje neku vrstu samopouzdanja. Predizborne ankete odjednom su počele da pokazuju da se liste oko HDZ-a i SDP-a zapravo bore prsa u prsa. U nekima je, recimo, HDZ-u davano 26 posto podrške birača, a SDP-u nepunih dva posto manje. Da stvar po Plenkovića bude još gora, prvi dani turističke sezone bili su očigledno grozomorni, a i to opet nije spriječilo ponovo uzlet broja zaraženih od Covid-19, pa se činilo da se situacija iz njegove perspektive može opisati frazom “duplo golo”. Uostalom, i Dragan Markovina koji je na predsjedničkim izborima ispravno naslutio Milanovićevu pobjedu, otvoreno je najavljivao da “Hrvatskoj ipak slijedi promjena vlasti”.

Ipak, u ranim večernjim satima u nedjelju, čim su stigli rezultati izlaznih anketa, uslijedilo je veliko iznenađenje. Umjesto da imaju približno jednak broj zastupnika u Saboru, HDZ je osvojio dvadesetak mandata više od SDP-a, i to ne uključujući jedanaestu izbornu jedinicu, popularnu dijasporu, gdje po pravilu HDZ uzima sve, a SDP ne uzima ništa. Odmah je postalo jasno da HDZ skoro da može da “navuče” neku tanku većinu samo uz pomoć tradicionalnih partnera iz nacionalnih manjina. Škorin pokret je uoči izbora najavljivao da je spreman da koalira sa HDZ-om, ali samo u slučaju da Plenković ne bude premijer. Da je HDZ prošao loše, da je SDP osvojio relativno najveći broj glasova, pa da je iz nužde nastala koalicija na desnici gdje bi se Plenkoviću tresla stranačka predsjednička fotelja, to bi možda i bilo moguće. Ovako Plenković u svakom slučaju može da igra bijelim figurama. Može vjerovatno da si dozvoli i da pokuša da igra na ideju “velike koalicije”, odnosno da ponudi partnerstvo SDP-u, naročito u situaciji kad će tamo sigurno početi unutrašnje borbe i smutnje jer se Bernardićev rezultat pokazao kao izuzetno loš.
Tek će krenuti analize zašto su rezultati ovakvi kakvi jesu. Radomir Čačić je odmah poslije prvih rezultata rekao kako je očigledan zaokret Hrvatske udesno. Rezultati jasno ukazuju na to, ali to nije odgovor na pitanje zašto je to tako, naročito ako se sjetimo da je prije jedva pola godine Zoran Milanović pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović. Ustavnopravno gledajući, neka vrsta polupredsjedničkog sistema koja postoji u Hrvatskoj je posljedica Tuđmanovih vremena. Jer koliko god premijer Hrvatske bio najmoćnija politička figura, predsjednik isto tako nije puka varijanta “engleske kraljice”.

Politička superiornost

U tom smislu se čini da hrvatsko političko mnijenje skoro spontano ima inklinaciju ka kohabitaciji, da baš ne kažem krohabitaciji. Kao što ni Milanović nije pobijedio Grabar-Kitarović toliko zbog svoje političke superiornosti, koliko zbog potrebe hrvatskog elektorata da ne drži sva jaja u istoj korpi, tako i SDP-ov kolaps nije toliko rezultat Plenkovićeve superiornosti nad Bernardićem, koliko je plod ideje da bi Milanović kao predsjednik i Bernardić kao premijer bili “too much”. Dakle, što se tiče budućnosti, u Hrvatskoj ne treba očekivati neku veliku promjenu. Takođe, na nivou regionalne stabilnosti, stvari uglavnom ostaju iste. Prije jedva nedjelju dana završilo je hrvatsko predsjedavanje Evropskom unijom, koje zbog epidemije Covid-19 nije imalo nikakav poseban rezultat i nikakvu efektivniju vidljivost. U drugim okolnostima, to je bila mogućnost da Hrvatska ima neki uticaj na sudbinu regionalnih aspiracija ka Evropskoj uniji. Do nove takve prilike valja čekati trinaest-četrnaest godina. A dotad valjda svaka priča oko današnjeg HDZ-a postaje irelevantna.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.