Gromada od glumca

Ipak, sasvim solidno zapažene karijere na međunarodnoj sceni s vrlo opipljivom recepcijom, od našijenaca realizirali su genijalni Rade Šerbedžija, fantastična Mira Furlan i ljepuškasti Goran Višnjić. I dok su potonjih dvoje vidljivost i popularnost zadobili u žanrovskim serijama, gigantski dar Rade Šerbedžije odveo ga je do u prvi red holivudske slave među najveće: među najveće i glumce i redatelje. No, ima još jedno naše glumačko ime koje je, da je bog Kairos češće bio trjezniji, moglo možda otići najdalje: BekimFehmiu, ime je njegovo…

Zapravo, rođen je u obitelji s prezimenom Halili, podrijetlom iz Đakovice na Kosovu, ali je njegov otac Ibrahim (Imer) prihvatio svoj mladenački nadimak i otada stoji Fehmiu na dokumentima familije. Bekim je rođen u Sarajevu, 1. lipnja 1936., ali će svoje prve godine provesti u Skadru, u Albaniji, eda bi kao petogodišnjak s obitelji preselio u Prizren na Kosovu, gdje će provesti djetinjstvo i biti dijelom srednjoškolske glumačke trupe. Pod mentorstvom profesora Mate Miloševića diplomirat će glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, nakon čega će postati članom ansambla Okružnog narodnog pozorišta u Prištini, jedinog profesionalnog jugoslavenskog kazališta na albanskom jeziku.

Igrajući i pred kamerom i pred publikom, Bekim Fehmiu na se će svratiti enormnu pozornost sjajno istumačenom rolom romskoga perjara u famoznom filmu “Skupljači perja” (1967.) Aleksandra Petrovića. Ovaj će vrsni ostvaraj dobiti dvije nagrade na festivalu u Cannesu, a bit će i nominiran za Oskara, što je pred strane producente dovelo Bekimovo lice čudesne ekspresivnosti i nesvakidašnje stature muževnosti. Kao da je oživljen išetao iz kakve isklesane mramorne grčke statue s neke agore ili akropole…

Preženca i talent doveli su ga i do angažmana u miniseriji “L’Odissea” (1968.), koju je za talijanski RAI producirao danas proslavljeni Dino De Laurentiis, a dvije godine potom pojavit će se i u Hollywoodu nastupivši u filmu “The Adventurers” (1970.) Lewisa Gilberta. Prije točno pola vijeka, s AvomGardner je u Beču snimio film “Dozvola za ubojstvo” (1975.), pri čemu ga je sama bila odabrala da joj bude partner. A i BrigitteBardot bila je opčinjena njegovom ulogom Roma, pa ga je u Parizu, na jednoj večeri, pozdravila sa: “Où es-tu mon gitan heureux?” (“Gdje si, moj sretni Ciganine?”). O tome piše Bekim u drugom dijelu svoje memoarske knjige “Blistavo i strašno”, koja je i sjajna literatura: djelo napisano podjednakim darom kojim je oživljavao i sve svoje likove.

Igrajući i pred kamerom i pred publikom, Bekim Fehmiu na se će svratiti enormnu pozornost sjajno istumačenom rolom romskoga perjara u famoznom filmu “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića. Ovaj će vrsni ostvaraj dobiti dvije nagrade na festivalu u Cannesu, a bit će i nominiran za Oskara

Iz kolajne njegovih pamtljivih filmskih kreacija što ih je snimio kod kuće, jamačno, ostat će kao jedna od njegovih stožernih uloga ona u filmu “Specijalno vaspitanje” (1977.), kojom je u svijet sedme umjetnosti zaplovio plodnom vodom i redateljski debitant, danas ikona zanata Goran Marković. Ali i scenograf Miljen Kljaković, čovjek s impresivnom holivudskom biografijom. Nudeći prostora za progrediranje najvećoj dječačkoj glumačkoj nadi bivše Jugoslavije, Slavku Štimcu (koji iza sebe tada već ima antologijskim potencijalom ostvarenu ulogu, i dandanas potvrđenu u filmu “Vuk samotnjak”), uz već u nizu velebnih ostvarenja afirmiranog Ljubišu Samardžića, Bekim Fehmiu gradi lik koji vlastitom karizmom nanosi pozlatu na sve protagoniste što se uza nj pojavljuju.

Uloga odgajatelja u popravnom domu savršeno je legla uza njegovu karakternost i dokraja ga je ustobočila kao sjajnog interpreta. Dovoljno je prisjetiti se njegovog monologa u hodniku, kad Fehmiu očitava lekciju štićeniku Štimcu, gdje su se od njegovih tirada poput jata vrabaca iz krošnje okolo razletjeli geleri iskustava što ih je bio fiksirao još za rada na kazališnim daskama JDP-a u Beogradu.

A bilo je tu i pedagoških “časova” velikoga glumca, o čemu je svjedočio mlađi njegov kolega Branislav Lečić, prisjećajući se kako ga je u poznatoj sceni ošamario na obrnutu stranu lica od one koju su uvježbavali: Fehmiu je zaigrao na faktor iznenađenja, kako bi reakcija na šamar bila prirodnija i spontanija…

Godine 1971. snimio je film “Klopka za generala” Miomira “Mikija“ Stamenkovića, u kojem je maestralno odigrao ratnog liječnika. Naoko sporedni lik, uz Ljubu Tadića, Radu Markovića i Jelenu Žigon, učinio je najpamtljivijim. A režiser Hajrudin Krvavac dat će mu glavnu rolu u spektaklu “Partizanska eskadrila” (1979.), gdje su mu glumački podčinjeni i Ljubiša Samardžić i Bata Živojinović… Slabo je znano kako mu je nuđeno igranje Josipa Broza Tita u “Sutjesci” Stipe Delića, ali se nakon početnih kontakata nitko nije javio. A iz memoarske knjige doznajemo kako ga je Veljko Bulajić molio, u hotelu Plaza u New Yorku, da se kao tada slavan glumac u Los Angelesu založi pri lobiranju za dodjelu Oskara filmu “Bitka na Neretvi”. Trebao je igrati i Nurudina u filmu “Derviš i smrt”, ali je već prihvaćeni poziv redatelja Zdravka Velimirovića odbio čuvši kako će morati naknadno nadsinkronizirati vlastiti glas.

Bekim Fehmiu se u kadru rijetko kad nasmijao, i baš taj izostanak njegovog smiješka iscrtao je bistu glumačkoga spomenika kojemu, ako i ima premca, razlike valja iskati u nijansama. Vječno namršten tip, poput kakvog musavoga punca ili očuha što ih bazično poznajemo iz kostimâ Fabijana Šovagovića, vazda je igrao u se usukane persone lišene toplote krzna stada. Individualac po suptilnoj fizionomiji alfa-mužjaka nije se ni mogao poistovjetiti s društvenim imunitetom krda: naročito onda kad su kriteriji humanistički zamišljene diferenciranosti ugrađeni ispod letvice postavljene u razini gležnja, taman po mjeri za nagaznu minu…

A po njegovom odnosu prema slavi i novcu, interesnom priznanju i umjetnoj ljubavi, mogli bismo svi mi ovdje, u arhipelagu i na tlu dojučerašnje nam zajedničke zemlje mjeriti vlastitu menzuru posvećenog domoljublja. Jerbo, svjetla globusne pozornice Bekim je svjesno zamijenio maglom iz gudura balkanskih vilajeta, crvene tapete najprestižnijih ovozemnih festivalâ ustupio je drugima kako bi sâm hodao po mahovini zavičaja i usisao zrak sebi pripadajućih kasaba i komšijskih mahala.

Mjera ovdašnjega patriotizma – odnosno spomenutog domoljublja, ako falšete od farizeja i licemjera poštenoj raji taj pojam već dobrano nisu ogadili – imali bi se očitavati naprama sentimentu i senzibilitetu što ga je u sebi nosila ova gromada od glumca i uzorni div čovječnosti. Bio je osviješteni Albanac, intimno zakovan za svoj emotivni indigenat, i bolno potišten “odgovorima” na albanska pitanja u Jugoslaviji, pa onda i u Srbiji.

Bekim Fehmiu otišao je s ovoga svijeta svojom voljom i svojom rukom. Ne znam je li se vodio onom Marinkovićevom sintagmom o hotimičnoj smrti koja će biti “medicinski čista”, a o kojoj govori Maestro u “Kiklopu”, u svojem deškoršu s Melkiorom. Marinković je dobro obradio posljedice različitih samoubojstava, što će kasnije kroz svoju filozofsku prizmu briljantno razraditi Igor Mandić u najposljednijoj knjizi “Predsmrtni dnevnik”.

Bekim je odlučio to izvršiti ako ne posve “medicinski čisto”, kao Maestro mokrenjem po dalekovodu, a onda svakako kudikamo higijenskije no što se to inače čini. Ako se to uopće tako može reći. Svoju je muku odmučio, i počinuo 15. lipnja 2010. Legao je mirno, u svom domu, pokrio se, i kroz jastuk pucao u se. Da okolo bude, što je moguće više, čisto.

Ustvari, velikoga glumca upucao je sustav. Upucala ga je fikcija koja je dospjela u stvarnost. Obarač je povukla metafora Roma kojega je igrao, i koji ga je proslavio, oroz je povukla metafora Albanca za kojeg nema čistog mjesta u društvu.

Prije petnaest godina ubili su velikoga glumca. Bekim Fehmiu ime je njegovo.