Diplomacija i država

Piše: Dragan Markovina

Unatoč tome što se oko mnogih stvari građani u Bosni i Hercegovini neće nikad složiti, postoji jedna stvar oko koje se svi slažu, a ta je da država jednostavno ne funkcionira. Opet će se, naravno, razići u analizi razloga zbog čega je to tako, ali oko ove jednostavne stvari se slažu, u najmanju ruku zato jer je osjećaju u svakodnevnom životu. Ona, naravno, ne funkcionira zbog čitavog niza faktora, među kojima je nemoguće isključiti i izravnu odgovornost vladajućih partija i političara, ali je u temelju, odnosno u samom Dejtonskom sporazumu skrojena tako da joj je funkcioniranje gotovo u potpunosti onemogućeno. Zbog svega toga državne institucije formalno postoje, ali opet svi građani znaju da moć počiva negdje drugdje, preciznije govoreći, na čelima vodećih nacionalnih stranaka, a ne tamo gdje bi zakonski trebala biti, u parlamentu i na čelu državnih institucija. Budući da imamo gotovo identično iskustvo SFRJ, posebno u njenim zadnjim godinama pred raspad, istina je da nam ta činjenica ne predstavlja nikakav novum.

Diplomatski skandal

Tada su savezne institucije bile potpuno nemoćne, ne samo pred republikama nego i pred čelnim ljudima republičkih partija, uslijed čega je i bilo moguće da na koncu Ante Marković postane jedna duboko tragična pojava umjesto spasilac zemlje. Izlišno je i postavljati pitanje jesmo li iz tog iskustva kao društvo izvukli nekakvu pouku, jer je preočito da nismo. Dio krivnje za to leži, naravno, i u samim građanima koji tu praksu konstantno podržavaju, birajući upravo politike koje njeguju spomenutu praksu, ali najveća odgovornost je upravo na tzv. nacionalnim liderima, koji su tu praksu normalizirali, neovisno o tome kakav stav imaju prema državi u simboličkom smislu. Sve navedeno došlo je do izražaja prilikom nedavnih posjeta čelnih ljudi vodećih nacionalnih stranaka, koji sebe vole često zamišljati, ne samo kao lidere stranaka nego i kao nacionalne lidere, hrvatskom predsjedniku Milanoviću i premijeru Plenkoviću. Čak i da su sastanci završili nekim konkretnim konstruktivnim rješenjima, a svi znamo da nisu, oni bi bili duboko problematični na više razina.

Razumljiv je, naravno, interes Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu, prije svega zato što su te dvije zemlje, već samom činjenicom da imaju međusobno najdužu granicu, logično upućene jedna na drugu. Nije nelogičan ni interes te zemlje za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, ali je način na koji se taj interes iskazuje u najmanju ruku nepristojan. Pokušajmo zamisliti da npr. Aleksandar Vučić ili Ana Brnabić ugoste Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca u zajedničkoj posjeti da bi s njima razgovarali o stanju u Hrvatskoj. Pri tome, prvoga ne kao premijera, nego kao predsjednika vodeće stranke. A ne zaboravimo, Srbi su do promjene Ustava također, zajedno s Hrvatima, bili konstitutivan narod u Hrvatskoj. Kad bi Vučić samo izišao s tom idejom, izazvao bi ozbiljan diplomatski skandal i apsolutni politički i društveni kaos u Hrvatskoj, daljnje zatezanje međudržavnih odnosa, bio bi shvaćen kao netko tko se želi petljati u unutrašnje stvari Hrvatske i to mimo državnih institucija i diplomatskih običaja, a do samog sastanka ne bi nikad došlo.

Država – nešto tek usputno

No, iz nekih nikad suvislo objašnjenih razloga hrvatski politički vrh nema nikakav problem da s Bosnom i Hercegovinom radi upravo to. O razlozima takvog ponašanja možemo samo nagađati, a vjerovatno se kriju u ukorijenjenom osjećaju kulturne superiornosti, vidljive i u terminologiji koju koristi Zoran Milanović, o nedopustivosti “zuluma” nad Hrvatima, kombiniranoj s tradicijom uplitanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, još od Banovine Hrvatske, pa sve do Herceg-Bosne. Osim što predstavlja izraz potpunog nepoštovanja prema susjednoj zemlji, ovakvo ponašanje ima i dodatnu dozu tragike, imajući u vidu da je posljednji pokušaj da se Hrvatska izravno upusti u intervenciju u BiH završio i sa zločinima i tragično i po same Hrvate iz te zemlje. No, kao što rekoh, motivacija hrvatske politike u ovom slučaju je i razumljiva, a i prilično jasna, jer tu više nitko ne krije da podržava političke zahtjeve čelnika bosanskohercegovačkog HDZ-a.
No, trojica lidera nacionalnih stranaka koji su bili u Zagrebu isključivo u ulozi nacionalnih lidera, prvo Milorad Dodik sam kod Milanovića, a potom i Dragan Čović te Bakir Izetbegović kod Andreja Plenkovića, zapravo su afirmirala poziciju Hrvatske koja ne razgovara s državnim institucijama i ignorira susjednu državu. To pak predstavlja puno veći i teže rješiv problem, jer šalje poruku da postoje samo nacionalne zajednice, a da je država nešto usput.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.