Demografski poraz Hrvatske
Piše: Dragan Markovina
Nakon što je prije nekoliko mjeseci Državni zavod za statistiku objavio da po prošlogodišnjem popisu Hrvatska ima 3.871.833 stanovnika, što je oko milion manje nego na popisu iz 1991. godine, a čak 413.056 manje u odnosu na 2011, odnosno gotovo deset posto, postala je bespredmetna rasprava o tome je li Hrvatska uspješna država. Nije, naravno, ali lijepo se barem i ovom prilikom sjetiti Igora Mandića i njegovog zaključka o tome kako je samostalna Hrvatska promašen projekt. Pri čemu treba napomenuti kako su i ovo nategnute brojke, budući da je puno ljudi odselilo u neku od europskih zemalja, ali se nisu formalno odjavili u MUP-u.
OBRAZOVANI ODLAZE
No, danas kada je objavljen i preostali dio podataka, onih politički zapaljivih, a to je struktura stanovništva po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, možemo izvesti neke dalekosežne zaključke. Većinom loše i djelomično dobre, koji se neće bitnije promijeniti ni kada dobijemo kompletne rezultate, odnosno obrazovnu strukturu stanovnika, jer je sasvim jasno da je dobar dio obrazovanijih otišao.
Dakle, prvo je sasvim jasno da su pored masovnog odlaska Srba, zemlju masovno napustili i Hrvati. S tim da se u dominantnom diskursu za odlaskom prvih ne žali, dok je s drugima to slučaj. Broj Srba u Hrvatskoj je sa skoro 4,5% iz 2011. pao na 3,20%, što je još uvijek donekle primjetna brojka, ali je ishod neupitan. Stariji ljudi će umrijeti u svojim domovima u pasivnim krajevima, dok će se mladi po gradovima uglavnom asimilirati, zbog čitavog niza razloga, od kojih je život u miru jedan od najbitnijih, a oni izbjegli u Srbiju se neće masovno vratiti i tako će višestoljetna priča o Srbima iz Hrvatske doći kraju i ostati tek neka folklorno-povijesna činjenica. Hrvatska će tako postati etnički još kompaktnija nego što je sada kada je popisano 91,63% Hrvata, a ionako nije bila nikada homogenija. To jeste posljedica rata i kombiniranog djelovanja prvo srpskog, a potom i hrvatskog nacionalizma i jedna je od tužnijih činjenica s kojima nas ovaj popis suočava. I ništa što napravi Milorad Pupovac ili Srpsko narodno vijeće neće ovaj trend niti zaustaviti, a kamoli promijeniti. Tim je nejasnije i dodatno tužno pratiti metamorfozu na srpskoj političkoj sceni u Hrvatskoj i sve veću adoraciju prema Porfiriju te nešto manju prema Aleksandru Vučiću. Na taj način ne samo što se otežava ovim rijetkim preostalim Srbima nego se pomalo i napušta svijetla partizansko-jugoslavenska tradicija tog naroda. Ostati bez reakcije na Porfirijeve riječi o relativnosti granica, i to u današnjim okolnostima, i to nakon svega što su ideje o srpskom jedinstvu i promjenama granica donijele Srbima iz Hrvatske jeste prilično tužno.
ŠUTNJA O NAJBITNIJEM
S druge pak strane, jedna od zanimljivih vijesti s popisa jeste značajan pad broja katolika u zemlji, kojih je sada 78,97%, što je gotovo 613 tisuća manje nego prije deset godina, a ako odbijemo od toga nešto ljudi koji su otišli i nešto pripadnika drugih naroda, poput Talijana koji se dijelom izjašnjavaju kao katolici, izgleda da je desetak posto Hrvata odlučilo okrenuti leđa katolicizmu, što je izravna posljedica sve prisutnijeg klerikalizma, sve prisutnije socijalne neosjetljivosti u Crkvi i činjenice da je riječ o praktično državnoj crkvi sljubljenoj s HDZ-om, čime je izgubila moralni kapital koji je imala u socijalističkom razdoblju. Ateista i agnostika je zajedno 4,7%, što jeste blagi pomak u odnosu na ranije razdoblje.
Konačno, šampion negativnog pada broja stanovnika je Vukovarsko-srijemska županija, koja je izgubila 20,28% stanovništva, što je još jedan dokaz da nacionalizam i inzistiranje na ratnim traumama ne stvaraju bolje uvjete za život, nego štoviše tjeraju ljude iz takve sredine. Ali tko će hrvatskoj desnici objasniti da je to najveći poraz njihove politike kad je udio Srba u Vukovaru pao na 29,6%, taman ispod zakonskog minimuma za dvojezične natpise. I eto razloga za slavlje i šutnju o najbitnijem, a to je da je nacionalizam uništio Hrvatsku i da to lijepe slike s ljetovanja i turistička ekspanzija ne mogu više pokrivati.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.