Dan civilnih žrtava rata u Mostaru
Piše: Dragan Markovina
Proteklog tjedna desilo se nešto naizgled nemoguće, a to je jednoglasna odluka Gradskog vijeća Mostara da 13. lipnja proglasi Danom civilnih žrtava rata grada Mostara. Tog dana su srpske paravojne jedinice, praktično prije povlačenja iz Mostara, na Uborku i Sutini usmrtile 114 ljudi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ovaj svakako najsuroviji i najmasovniji zločin koji po svojoj bešćutnosti prednjači čak i u gradu u kojem se bešćutnost iskazivala godinama, ostao je nekako u sjeni drugog rata koji je podijelio Mostar. I kao u mnogim životnim situacijama, nekim ljudima su sitnice spašavale život, a nekima stvorile okolnosti u kojima im je život oduzet. Znam čovjeka koji je neposredno uoči rata zamijenio stan na Aveniji sa stanom u Bejrutki kraj autobuske stanice, što ga je koštalo života te 1992. godine, kao što znam i čovjeka koji je imao sreće s time što je odbio stan u tom kvartu. Samo od takvih priča mogla bi se snimiti tužna mostarska epopeja.
BITNO JE…!
No, značaj ove odluke nije samo u tome što će se ovaj užasni zločin službeno komemorirati. Ništa manje bitno nije ni to što je odluka donesena jednoglasno, kao ni to što će se tog datuma obilježavati sve civilne žrtve rata u Mostaru, njih 867, koje su ubijene pokušavajući nastavljati dotadašnji život i u želji da ne napuste vlastiti grad. Bitno je to zbog svih tih ljudi, ali i zbog onih oko dvjesto još uvijek nestalih Mostaraca kojih se jedva tko više i sjeti, osim najbližih. Osim na ljudskoj razini i zbog činjenice da je moguće naći zajednički jezik u odnosu prema prošlosti, čak i u tako istraumatiziranoj sredini kao što je mostarska, svaka ovakva odluka pomaže u demilitarizaciji društva.
Ostajući mentalno u trajno zamrznutom ratnom konfliktu, bosanskohercegovačko društvo se nije samo parceliziralo na tri ili čak četiri paralelne stvarnosti, nego zahvaljujući čitavom nizu okolnosti, odbija u simboličkom smislu skinuti uniformu. Štoviše, postoji čitav niz politika, javnih intelektualaca i medija koji potiču daljnju militarizaciju društva, a lako ih je prepoznati kod svake priče o ugroženosti i neodrživosti Bosne i Hercegovine ili kod naglašenog patriotizma od kojeg nikako da na red dođu teme od stvarnog životnog interesa građana. Moguće je da ova odluka neće ništa bitno promijeniti, ali je lijepo da je do nje došlo, posebno u tjednu u kojem je obilježen Dan bijelih traka u Prijedoru, uz sve otpore od tamošnjih vlasti i policije. Ponajprije zato jer ovaj rat jeste bio usmjeren i protiv zemlje kao takve pa i protiv čitavih naroda, ali je uz sve to bio usmjeren i protiv ideje normalnog svakodnevnog života i protiv građana kao takvih. A ovo posljednje nam nekako uporno, već trideset godina izmiče iz javnosti i kulture sjećanja.
MJESTO NOVOG ŽIVOTA GRADA
Bilo bi, stoga, i dodatno ohrabrujuće kad bi Grad Mostar raspisao međunarodni natječaj za spomenik civilnim žrtvama rata, koji bi opustošenom i, suvremenom cestom ispresijecanom, središtu grada ponudio nekakav sadržaj i mjesto okupljanja, odnosno mjesto novoga života. Na sličan način na koji je Bogdan Bogdanović zamislio Partizansko groblje kao mjesto novog života grada i njegove omladine. Donese li se takva odluka, a doista nema razloga da tako ne bude, taj bi spomenik s imenima svih poginulih predstavljao veću nadu da do rata više nikada neće doći. Jer nije isto živjeti okružen inat-spomenicima i simbolima ili u ambijentu u kojem moraš osvijestiti da zajedno živimo i da bismo u svakom ratu opet zajedno umirali.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
