Čekaonica ili supstitucija?

Piše: Muharem Bazdulj

Kad se čovjek riješi nekog problema, vrlo brzo zaboravi korake koji su ka rješenju vodili. U poslijeratnim godinama, veliki broj stanovnika Bosne i Hercegovine bio je strašno frustriran činjenicom da su za putovanja u zemlje Evropske unije bile potrebne vize. Stvar je izgledala praktično nerješivo, do te mjere da su se mnogi pribojavali da će Hrvatska ući u EU, a da će bh. državljanima još trebati vize za ulazak u šengenski prostor. Onda je Evropska unija izašla se projektom tzv. olakšica za određene kategorije stanovništva: studente, novinare, poslovne ljude itd. Ideja je bila da se vize njima izdaju brže i lakše, nekad i besplatno, uz opciju da duže traju i da garantuju mogućnost višestrukog prelaska granice. Kritičari su onomad tvrdili da su te olakšice mrtvo slovo na papiru i da zapravo predstavljaju tek dokaz da Evropska unija u dogledno vrijeme baš i nema namjeru da ukida vize za državljane Bosne i Hercegovine. Ispostavilo se da nisu bili u pravu. Jedva je priča o olakšicama zaživjela, a stigli smo do ukidanja viznog režima.

Brže i jeftinije

Sjetio sam se zaboravljenih olakšica u kontekstu najčešćeg prigovora inicijativi o mini Schengenu, onog prema kojem bi taj projekat tobože bio tek zamjena i utješna nagrada za zemlje koje neće ući u Evropsku uniju, a kasnije i u (veliki) Schengen. U naoko racionalnom maniru ovi kritičari kažu da se priča o mini Schengenu ne bi potezala da EU zaista ima namjeru da primi zapadnobalkanske zemlje u svoje punopravno članstvo. Kolokvijalno bi se reklo: Mere da bidne, ali ne mora da znači. Skeptici iz navedene priče o olakšicama su vrlo brzo mogli vidjeti kako njihove crne prognoze propadaju. Ako je priča o mini Schengenu pokrenuta iz Beograda, Tirane i Skoplja, tri preostala glavna grada ovih prostora: Sarajevo, Priština i Podgorica isprva su bili vrlo skeptični. Poslije prijema kod Trumpa u Bijeloj kući, stav Prištine se promijenio. Promjena vlasti u Crnoj Gori mogla bi da označi i promjenu o ovom pitanju, dok se u Sarajevu, bez nekih vidnih vanjskih razloga, stav, reklo bi se, takođe mijenja. Iz početka su naročito mediji bliski Stranci demokratske akcije proglasili ovu ideju maltene zločinačkom, a onda je niko drugi do Bakir Izetbegović neki dan izjavio: “Mali Schengen nije politička, već ekonomska asocijacija i dobra vježba za ulazak u EU. Ekonomski snažna EU izvršit će izuzetno jak konkurencijski pritisak na bosanskohercegovačku privredu, moramo biti u stanju nositi se s kvalitetom i cijenama robe koja dolazi iz Srbije, s Kosova, iz Albanije ako se kanimo jednoga dana nositi s ekonomijama Njemačke, Italije, Francuske. Mali Schengen će ubrzati kretanje robe, ljudi, kapitala, usluga, ali na prvom mjestu kretanje robe. To treba BiH, susjedi nam danima zadržavaju kamione na granicama, kompliciraju i poskupljuju prijevoz, a samim time i našu robu. Odluka o ulasku u ovu asocijaciju mora se bazirati na podrobnoj analizi svih efekata, pozitivnih i negativnih, a može biti i privremena.”

Komentar Valentina Inzka, visokog predstavnika međunarodne zajednice, o ovoj temi zapravo je vrlo sličan: “Na ovu inicijativu gledam izuzetno pozitivno. I ja sam odrastao na granici s Jugoslavijom, koja nije bila tipična komunistička država, ali je, ipak, bilo problema u pograničnoj komunikaciji. Sjećam se, kad je umro moj deda u Jugoslaviji, samo 60 kilometara od mog sela u Austriji, koliko administrativnih prepreka je bilo potrebno savladati da se ode na sahranu. Ili danas, kada pogledate kilometarske kolone kamiona na graničnim prijelazima. Zahvaljujući ovoj inicijativi, sve će biti brže i jeftinije. Osobito će biti poboljšanja u smislu protoka ljudi i resursa. Sve će biti lakše, ali to će biti i svojevrsna vježba za ‘veliki Schengen’. Ako će ‘mali Schengen’ biti uspješan, šanse da se dobro uđe u ‘veliki Schengen’ će biti veće.”
Na tragu Inzkove izjave, moguće je i koliko-toliko racionalno nagađati otkud to da iz Sarajeva stižu sve blagonaklonije izjave o datoj inicijativi, a koliko juče jedini čovjek koji je o njoj pozitivno govorio bio je Zlatko Lagumdžija.
Čini se, naime, koliko god da je Balkan poligon za razne simboličke ili ne samo simboličke ratove velikih sila, da je ova inicijativa nešto iza čega bi mogli da stanu svi važni igrači. S jedne strane, Evropska unija bi dobila manevarski prostor da se “o sebi zabavi”, odnosno da najveće zemlje te zajednice, Njemačka i Francuska, usaglase neki okvir za budućnost čiji dio će biti određivanje tajminga za nova proširenja. Što se Amerike tiče, njen stav je eksplicitno predstavljen kroz posredovanje u razgovorima Beograda i Prištine, kao i kroz kasnije potenciranje važnosti ekonomske saradnje u regionu. Turska je važan partner svim zemljama koje se navode kao potencijalne članice mini Schengena te nema razloga da i oni ne budu zainteresovani za uspjeh tog projekta. Slično važi i za Kinu.

Poređenja i cinični komentari

Čula su se već poređenja sa Višegradskom grupom, ali i cinični komentari kako, eto, ovo ne može biti Višegradska grupa pošto ona nije osnovana nakon ratova Češke i Mađarske. Tačno, ali Evropsku uniju su osnovale zemlje koje su se vrlo žestoko klale i ubijale međusobno u “majci svih ratova”, Drugom svjetskom ratu. Bilo da se gleda kao čekaonica za EU, bilo kao supstitucija, ekonomski gledajući, u kontekstu veličine tržišta, svi dobivaju.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.