Jedan strah jedan svet

11. January 2021.
Zašto pamtimo ratove i revolucije, ali zaboravljamo pandemije, koje na naše ekonomije, političke prilike i društva utiču podjednako snažno?
Ivan-Krastev-samizdat-b92--
Ivan Krastev

Piše: Ivan Krastev, predsednik Centra za liberalne strategije iz Sofije i stalni saradnik bečkog Instituta humani

Prva stvar koju je kuga donela u naš grad bila je otuđenost, konstatuje narator Kuge Albera Kamija. Ovih dana tačno znamo na šta je mislio. Društvo u karantinu je u bukvalnom smislu „zatvoreno društvo“ u kome svi osim esencijalnih radnika svoje živote privremeno ostavljaju po strani. Kad su ljudi izolovani u svojim domovima i progonjeni strahom, dosadom i paranojom, jedna od retkih aktivnosti koje nisu obustavljene jeste diskusija o virusu i načinima na koje bi on mogao da transformiše svet sutrašnjice.

U tom novom svetu, mnoge vlade (bilo da to čine iz dobrih namera ili ne) pažljivo prate kuda idemo i s kim se susrećemo, rešene da nas zaštite od sopstvene i tuđe nemarnosti. Kontakti s drugim ljudima postali su egzistencijalna pretnja. U mnogim zemljama, šetnja parkom bez dozvole može da rezultira novčanom ili zatvorskom kaznom, a neodobreni fizički kontakt postaje ravan nekoj vrsti društvene izdaje.

Kao što je Kami primetio, epidemija briše „jedinstvenost svakog pojedinačnog života“, primoravajući ljude da postanu svesni vlastite ranjivosti i nemoći da planiraju budućnost. Kao da vam se Smrt doselila u komšiluk. Nakon epidemije, svi koji su je pregurali mogu sebe da smatraju „preživelima“.

Ali koliko dugo će sećanje na ovu našu kugu potrajati? Može li se desiti da je se za par godina sećamo kao neke vrste masovne halucinacije izazvane „nedostatkom prostora nadoknađenim viškom vremena“, kako je Josif Brodski jednom opisao zatvoreničku egzistenciju?

U svojoj izvanrednoj knjizi Pale Rider, Lora Spini pokazuje da je epidemija španske groznice 1918-1920. bila najtragičniji događaj 20. stoleća, makar sa stanovišta broja života izgubljenih usled istog uzroka. Broj preminulih premašuje broj žrtava Prvog ili Drugog svetskog rata, a moguće je čak i da ih je bilo više nego u ta dva rata zajedno. Pa ipak, piše Spini, „kad ljude pitate šta je bila najveća katastrofa 20. veka, skoro niko vam neće odgovoriti da je to bila španska groznica“.

Više iznenađuje to što se čini da su i istoričari zaboravili na tu tragediju. Najveći bibliotečki katalog na svetu, WorldCat, 2017. je u evidenciji imao blizu 80.000 knjiga na temu Prvog svetskog rata (na preko 40 jezika), ali jedva 400 na temu španske groznice (na pet jezika). Kako je moguće da je epidemiji koja je pobila najmanje pet puta više ljudi nego što ih je stradalo u Prvom svetskom ratu bude 200 puta manje knjiga? Zašto se sećamo ratova i revolucija, ali zaboravljamo pandemije, koje na naše ekonomije, političke prilike i društva utiču podjednako snažno?
Odgovor Spinijeve je da je pandemiju teško interpretirati kao fascinantnu priču o dobru i zlu. Budući da im nedostaje zaplet ili sveobuhvatna pouka, epidemije su poput Netfliksovih serija u kojima kraj jedne sezone označava samo privremeno mirovanje pre početka sledeće. Pandemijsko iskustvo je takvo da sve menja, ali se ništa ne dešava. Od nas se traži da civilizaciju sačuvamo time što ćemo ostati kod kuće i redovno prati ruke. Kao u nekom modernističkom romanu, čitava radnja odvija se u glavi naratora. Moje lično iskustvo kovid-19 ere je takvo da su jedini fizički objekti kojih će se biti moguće sećati neiskorišćene avionske karte i stalno iznova korišćene zaštitne maske.

Pa ipak, onog trena kad neko izađe na ulicu, shvata koliko su se stvari promenile. Kao i mnoge meni omiljene kafeterije u Beču i Sofiji, moja omiljena knjižara u Vašingtonu je zatvorena. Poput neutronske bombe, kovid-19 je uništio naš način života a da zapravo nije naneo nikakvu štetu našem materijalnom svetu. Tokom najvećeg dela 2020. aerodromi su bili među najtužnijim mestima na svetu – prazni, tihi, s tek ponekim putnikom koji se terminalima kreće poput duha. Povećana sloboda kretanja u protekle tri decenije – lakoća s kojom su se ljudi iz različitih društvenih klasa mešali – postala je moćan simbol globalizacije. Sada je ta sloboda postala deo istorije – ili je barem na neodređeno vreme izgubljena.

Istovremeno, svi ti javni pozivi kojima se na ljude apeluje da ostanu kod kuće podstakli su metafizičku refleksiju. Dom je mesto na kome čovek želi da bude kada je suočen s ozbiljnom opasnošću. Kad smo moja porodica i ja shvatili da se suočavamo s dugotrajnim periodom socijalnog distanciranja, iznenadili smo sami sebe odlukom da se vratimo u Bugarsku.

To baš i nije bila racionalna odluka. Čitavu deceniju smo živeli i radili u Beču, volimo taj grad, a austrijski sistem zdravstvene zaštite je daleko pouzdaniji od bugarskog. Ono što nas je vratilo u Bugarsku bilo je razumevanje da bi trebalo da „ostanemo kod kuće“. Za nas, dom znači Bugarska. U krizna vremena, želeli bismo da budemo bliže ljudima i mestima koje znamo čitavog života. Nismo bili usamljeni u takvom rezonovanju: isto je učinilo i 200.000 drugih Bugara koji žive u inostranstvu.

Kao što su mnogi ljudi potražili utočište u domovinama, tako su utehu našli i u svom jeziku. U trenucima velike opasnosti, mi skoro nesvesno progovaramo maternjim jezikom. Tokom svog detinjstva u Bugarskoj, gledajući sovjetske filmove o Drugom svetskom ratu naučio sam vrednu lekciju. Jedan od najopasnijih trenutaka za sovjetske špijunke u Hitlerovom Rajhu bio je porođaj, jer je postojao rizik da će nevoljno početi da zapomažu na maternjem ruskom. Ostati kod kuće znači ostati u svom maternjem jeziku – i ostati siguran.

Jedna od najvećih optičkih iluzija ovovekovne globalizacije jeste da su samo visoko mobilni džet-seteri ti koji su istinske kosmopolite, i da samo oni koji se na različitim mestima osećaju kao kod kuće mogu da zadrže univerzalistički pogled na svet. Na kraju krajeva, kanonski kosmopolita Imanuel Kant nikad nije napustio svoj rodni Kenigsberg, grad koji je u različita vremena pripadao različitim carstvima. Kant je otelotvorenje istog paradoksa kao i kovid-19, koji je svet učinio globalnijim uprkos tome što je nacionalne države okrenuo protiv globalizacije.

„Samoizolacija“ i „socijalno distanciranje“ su, na primer, otvorili evropske umove. Zatvaranje granica između zemalja članica EU i zaključavanje ljudi u stanove učinili su nas većim kosmopolitama nego ikada ranije. Za one koji imaju pristup komunikacionoj tehnologiji, pandemija nije uvod u deglobalizaciju, nego u delokalizaciju. Naši geografski susedi nam faktički nisu ništa bliži od naših prijatelja i kolega iz inostranstva; veću bliskost osećamo prema televizijskim spikerima nego s ljudima s kojima se mimoilazimo na ulici.

Možda prvi put u istoriji, ljudi vode iste razgovore o istim temama. Svi delimo isti strah. Ostajući kod kuće i provodeći beskrajne sate ispred ekrana, ljudi su svedoci sličnosti između vlastitog iskustva i iskustva svih ostalih. Ovo je možda tek usputni istorijski trenutak, ali se ne može negirati da smo spoznali kako izgleda živeti u jednom celovitom svetu.

Tekst je prenet iz nedeljnika NIN.

Click