Činovnik u špajzu

8. March 2020.
Jedva čekam da prodju izbori, da konačno prestanemo da pričamo samo o tome. Sati programa "za" i "protiv" bojkota, hiljade tekstova isključivo na temu nečeg što je praktično već gotovo, ja više, majke mi, ne mogu.
biljana_srbljanovic
Biljana Srbljanović. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Biljana Srbljanović

Da budem sasvim otvorena, mene ovi izbori ne interesuju jer na njima nemam za koga da glasam. A ne bih imala ni kada ih opozicija ne bi bojkotovala, jer se ne slažem sa politikom ni jednih ni drugih.

Ono što me mnogo više zanima, i što bi sve trebalo da nas zanima, prolazi namerno ispod radara, a to je finiš pregovora sa Kosovom. Prošle nedelje smo, poglavito putem Instagrama, videli da se Vučić sreo sa zvaničnicima Bele kuće i što je još važnije – sa Tačijem, a to je ispalo skoro pa nevažno. I tu da budem otvorena: to što je Vučić išao u Vašington i što je sedeo sa Tačijem, meni je dobro. Ono što nije dobro je to što ne znamo o čemu se pričalo i šta se dogovorilo. Ono što je još gore je što je samo postojanje tih razgovora ili neuko minimizirano ili predstavljno kao veleizdaja.

Ovo prvo je bedni folklor, ali da se zabeleži: Vladeta Janković je povukao nogu i uobraženo iskoristio priliku da ispadne neuk, izjavom da se Vučić u Vašingtonu zavlačio po “špajzovima” i susretao sa “nižim činovnicima” ispod njegovog državničkog ranga. Iskreno me ne iznenadjuje što Janković, koji je svojevremeno kao profesor antičke književnosti pred penzijom i tv voditelj školskog programa, a isključivo zahvaljujući svojoj partijskoj funkciji, jednokratno bio nagradjen ambasadorskim mandatom, sada iz penzije ne zna mnogo o tome. Ne čudi me da politički postavljenik u diplomatiju ne ume da razlikuje “visinu” od “nizine” “činovnika” koji su se sreli sa Vučićem i Tačijem. Ti niski činovnici su poznatiji kao ministar spoljnih poslova SAD Pompeo, savetnik predsednika (a vala brate i rodjeni zet), Kušner i što je najbitnije, specijalni izaslanik za pregovore o Kosovu i koordinator SVIH nacionalnih službi bezbednosti, Grenel (neki dan je bio ovde). Inače, to što ja mislim o Pompeu i Kušneru i o Trampovoj administraciji uopšte, to je u ovom slučaju potpuno nebitno, a sigurna sam da je mnogo, mnogo gore od onoga što V. Janković, oduvek sklon populističkoj desnici, smatra. Ono što je problem je što su tu autodidatsku neuku izjavu ozbiljni mediji i agencije kod nas preneli, a da se niko nije počešao po glavi i rekao – e, daj da pomognemo vremešnom gospodinu da se ne bruka i prećutimo ovo, pa makar i jeste i “udar na Vučića”. Još bolje, da kažu, aj da se ne bavimo rekla-kazala, nego da otkrijemo suštinu – šta je to Vučić tamo zapravo pričao i šta mi svi mislimo o tome?

Ambiciozan kakav jeste, nešto slično je ipak pokušao Jeremić. Iako jedan od najgorih šefova diplomatije koje je ova država ikada imala, Jeremić ipak zna bolje od Vladete, razume savremenu američku politiku i barem zna koji je rang razgovora bio u pitanju. Tim povodom je i zgrabio kofer i pohitao Vučićevim stopama u taj isti Vašington, da shvati suštinu. I nije razočarao: Jeremić, taj diplomatski pas tragač, forenzički je precizno saznao od neimenovanih izvora šta se pričalo u Beloj kući i Srbima objavio propast: Vučić je, kako kaže Jeremić, u Vašingtonu „dogovorio članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama “ i pojasnio kako “vrh američke administracije ima velika očekivanja od Beograda i Prištine neposredno nakon izbora u Srbiji”. Evo da sam skroz otvorena: fala špajzu ako jeste. Iako znam da nije do Vučića da “dogovori članstvo u UN” u ime tudje države kao što je Kosovo, niti ima moć da zaustavi rusko protivljenje nečem sličnom, ipak bih volela i da jeste i da može. Ne on, nego bilo ko. I da dogovori članstvo i da može da zaustavi Ruse. Zatim i ovo – i ja imam velika očekivanja od Beograda i Prištine posle izbora. Ne znam zašto ih Jeremić ili bilo koji drugi gradjanin Srbije ili Kosova ne bi imao? Ta velika očekivanja su da se višedecenijski sukob jednom zauvek i to mirnim putem okonča, da se omogući normalan protok robe, ljudi i informacija izmedju dve zemlje, da se završi sa tim mitomanskim, rasističkim sramnim poglavljem srpske savremene politike i da se konačno besmisleni Ustav, što su ga 48 osam sati k’o svadbu glasali samo zbog neobavezujuće preambule u kojoj je Kosovo srpsko, baš u vreme vlasti raznih Jeremića i Jankovića, a uz svesrdnu pomoć tadašnjeg Vučića, konačno promeni.

Eto zašto jedva čekam da izbori konačno prodju. Da vidimo da li će ova najviša očekivanja iz mog špajza da se ispune.

Tekst prenet iz dnevnog lista Blic.

Click