Biljana Srbljanović – Godina žene

1. January 2022.
Malo je reći da je za nama teška godina. Izgubili smo ljude, članove porodice, kolege, prijatelje, ljude koje čak lično nismo ni poznavali, ali koji su nam autoritet i uzor.
biljana-srbljanovic
Biljana Srbljanović. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Biljana Srbljanović

I ne samo zbog pandemije, svet ulazi u jednu strahovitu, puzajuću krizu, koje tek treba da postanemo u potpunosti svesni: kriza energenata, nestašice najrazličitijih sirovina i repromaterijala, zdravstveni sistemi na rubu pucanja, ekonomije u kolapsu, neprebrodive prepreke u borbi za zdraviju i čistu planetu i pogubno duboko nepoverenje u nauku. I kao da je sve ovo malo, ipak i povrh toga imamo duboku krizu samog našeg društva, jednu tragičnu podeljenost na nepomirljive, a velike i jake, grupacije: gledamo se preko nišana na sve najvažnije životne teme  – politički podeljeni, razdvojeni na ljude “za” ili “protiv” vakcina, besni i narogušeni jedni drugima želimo nestanak, uništenje, insistiramo isključivo na onome što nas razdvaja, gušeći svaku misao koja nas, eventualno, spaja.

Jedna strašna godina je za nama i sigurno nije poslednja koja će biti takva.

Pa ipak, ipak, ja nemam osećaj da je loše nadvladalo. Naprotiv, neki sumanuti lični optimizam goni me da 2021. gledam kao na godinu ogromih promena na bolje. U svim ovim gotovo neizdrživim okolnostima, jedna velika promena se dogodila, mi nikada više nećemo biti isto društvo i tu promenu na boje donele su nam žene. Zato sam želela da godinu ispratimo njima zahvalni, prepoznajući ih kako zaslužuju.

Naravno da je za mene prva i najvažnija protekle godine – Milena Radulović. Ona, Iva Ilinčić i desetine njihovih hrabrih saborkinja, uhvatile su se u koštac sa demonom srpskog društva: sa prećutkivanjem, skrivanjem, nevericom, sklanjanjem pogleda, negiranjem i relativizovanjem sistemskog zločina seksualnog zlostavljanja žene i to pogotovo u njenom najranjivijem, formativnom dobu. To što je Milena uradila, to što su te mlade žene, devojčice i devojke, s punom svešću u šta se upuštaju, primile na sebe, a za zaštitu drugih, to je hrabrost, snaga volje i plemenit osećaj dužnosti bez presedana. Njihova borba će tek da traje, pred nama su tek dugi dani sudjenja, odlaganja sudjenja, podsmevanja sudskom procesu, pokušaja njegovog izigravanja, odugovlačenja, relativizovanja i zato treba znati da ta borba daleko da je gotova. Biće im potrebna sva naša podrška, pažnja i ljubav, da bez dodatnih ožijaka prodju kroz sve i to nikako ne smemo zaboraviti.

Pored njih, veliki potres i pobedu iznele su novinarke, pre svih Ivana Mastilović Jasnić, svojim tekstovima o optuženom silovatelju i Jovana Gligorijević, o zlu i skrivanju zla u Petnici. One su time zadale potpuno novi ton, format, etičnost i odgovornost u izveštavanju o teškim i delikatnim zločinima, koji su, do sada, uvek bili tabloidni plen. Način na koji su odgovorno, odmereno i odvažno pisale o slučajevima, o kojima je teško i čitati, a kamoli izveštavati, ogroman su doprinos jednoj drugačijoj medijskoj svesti. Mlade naučnice iz pomenute Petnice i njihove brojne koleginice koje su, u znak protesta i solidarnosti, istupile iz daljeg rada Istraživačke stanice, zbog pokušaja zataškavajna i relativizacije gnusnih dela protiv polnih sloboda bukvalno devojčica, značajni su deo ove velike promene i borbe.

Danijela Štajnfeld, dokumentaristkinja i glumica, koja je, čini se, prošla mnogo gore: izmrcvarena neprimerenim i potpuno nerazvijenim protokolima policije i tužilaštva, koji su nedovoljni za pošteni i odgovorni pristup širokom spektru seksualnih zločina, Danijela je ostala žrtva kojoj se ne veruje. Njena prijava je odbačena, zbog nedovoljno dokaza, a ne zbog toga što se silovanje nije dogodilo i što ona zaista nije žrtva. Pa ipak, pored izostanka poverenja i zaštite, Danijela je dodatno trpela javno uništavanje njene ličnosti i to pred celim društvom. Njen primer je zato važan kao veliko upozorenje, šta više nikada ne smemo dozvoliti. Uz nju i rediteljka Alisa Stojanović, ispred ansambla predstave Tene Štivičić, pokrenula je i pobunu kolega, zabeležile su barem tu pobedu. Mirjana Karanović koje je odbila da igra sa tim čovekom, studentkinje FDU-a svih generacija kao jedine koje su se organizovano pobunile protiv od sada pa zauvek posramljenog profesora koji je morao da se povuče. “Nisam prijavila” ad hoc samoorganizovani pokret, s kojim ispraćamo ovu gadnu godinu, tek je otvorio veliku borbu za sistemsko i institucionalno zaustavljanje nasilja nad ženama. Zvuči kao neprimerena šala, ali je tek pred nama velika borba da se, prosto rečeno, ne ubijaju žene i to je ovaj pokret doneo. Zato, glavu gore, promene dolaze, sve će biti u redu. Žene će se za sve nas izboriti.

Tekst je prenet iz štampanog izdanja Blica.

Click