Koje filmove i serije gledati tokom (samo)izolacije?

25. March 2020.
Ne bih da vas plašim. Ozbiljno, neću predlagati ništa strašno iako kolege ovih dana prave liste na kojima su filmovi pandemijske katastrofe od Sodebergovog „Contaigon“ do Markovićeve „Variole“. Ne reprizirajte „Černobilj“. Nemojte ni da čitate Pekićevo „Besnilo“ i zaobiđite Kamijevu „Kugu“. Sva ova dela donekle govore o tome kako je prvo čovek čoveku vuk ali onda ljudskost prevlada i svi smo jedna armija.
jeshoots-com-PpYOQgsZDM4-unsplash
Foto: www.jeshoots.com / Jan Vasek

Piše: Jelena Đurović, urednica Agitrop.me

Ono što je problem su te prve dve trećine dok se bolest razvija, ljudi umiru, neki koriste gadnu situaciju…Šta će vam ove neprijatnosti i sekiracije kad ih imate čim uključite TV? U mojim predlozima će se naći dela za samoodržanje, za smeh ali uvek i pre svega ostvarenja koja šire vidike i bude radoznalost.

Nešto novo:

TV – komedija: Black Monday (HBO)

Serija koja je prethodne godine prošla ispod radara, ali je obnovljena i za sezonu dva. Govori o grupi autsajdera na Vol Stritu koji se nalaze u žiži događaja koje danas znamo kao „Crni ponedeljak“ (krah berze 1987). Urnebes je zagarantovan, sve je politički nekorektno, a fenomenalna glumačka ekipa je predvođena Donom Čidlom (Don je super lik i privatno, poznat kao neumorni aktivista za zaustavljanje sukoba u Ruandi i Darfuru).

TV – drama, triler: Narcos (Netflix), ZeroZeroZero (HBO)

Putevi droge i peripetije koje imaju „kraljevi kokaina“ su jedna od zanimljivijih tema kako za filmadžije tako i za autore TV serija. Junak ili antijunak koji je veliki diler je od negativca postao tragičar još od kad je Toni Montana u De Palminom „Lice sa ožiljkom“ proglasio da je „svet njegov“. U zemljama kao što su Meksiko i Kolumbija deluje kao da nema baš mnogo lepih poslova od kojih može da se živi, pa se tako saživljavamo sa problemima Eskobara i Pača Herera i Feliksa Galjarda. Jasno je da politika omogućava da jedina grana ekonomije koja nikad nije u krizi u svakom momentu bude pod kontrolom. Naravno, uvek navijamo za „naše“ koji su (u slučaju četiri sezone serije Narcos) i DEA i lokalna policija. Autori Narcos su uspeli da svakom novom sezonom ožive materijal koji je možda mogao da deluje repetitivno, i da nas uvek navedu da bindžujemo dok se ne rastope boje. Sa druge strane tu je drugačija vrsta serije na sličnu temu, u pitanju je ZeroZeroZero reditelja Stefana Solime. Ovo je umetničkiji pristup temi, a po literarnom predlošku Roberta Savijana. Ovaj duet se već oprobao na televiziji (vrlo uspešna „Gomorah“ koju Solima producira). U „ZeroZeroZero“ meksički i italijanski kartel trguju dok distribuciju vrši naizgled ugledna američka porodica Linvud (Andrea Rajzborou, Gabrijel Birn). Trgovina se iskomplikuje a porodica postaje sve manje ugledna.

Film – komedija: Spencer Confidential (NETFLIX)

Da počnemo od scenariste – „Spencer Confidential“ je pisao Brian Helgeland koji je dobio Oskara za „Poverljivo iz LA“ a bio nominovan za „Mističnu reku“. Jasno je da nije u pitanju neki početnik i bezveznjaković. Ipak kritičari tradicionalno nisu zadovoljni kad se njihovi ljubimci šaltaju po žanrovima pa je „Spencer“ loše prošao na sudu Metacritic i Rotten Tomatoes. U pitanju je buddy-cop komedija koju je režirao Peter Berg a glavnu ulogu (kao i u prethodna četiri Bergova filma) igra Mark Valberg. Podsetiću vas da su plodovi ove saradnje „Lone Survivor“, „Deepwater Horizon“, „Patriots Day“ i „Mile 22“.

Valberg ima čuvenu sportsku rutinu (ustaje u 3 ujutru da vežba, spava u šest popodne a programiraniji je i od Gvinet Paltrou) To se sve pokazuje i prikazuje u „Spenseru“, a i svi ostali su sjajni: Alan Arkin, Iliza Šlezinger, Vinston Djuk…

Nešto staro:

TV – Halt and Catch Fire (AMC)

Zenit „peak TV“ je prošao, a smatram da su najviša dostignuća televizije bile osma epizoda treće sezone „Twin Peaks“ i poslednja epizoda serije „The Americans“. Pretpostavljam da ste ove serije gledali, kao i Mad Men, pa da ne gubim vreme sa nečim što je opšte mesto. Zato bih vas usmerila ka seriji koja je prikazivana od 2014-2017. a zbog previše drugih sadržaja nije bila u fokusu: „Halt and Catch Fire“. Stari softveraši znaju da je ovo nekad bilo imaginarna naredba HCF, koja bi naredila procesoru da se samouništi dok je kasnije ova opcija zaista i napravljena. Serija govori o nastanku i razvoju kompjuterskih tehnologija prvo u Teksasu a kasnije u Silikonskoj dolini. Dva muškarca i dve žene su pioniri IT, oni započinju poduhvat koji će promeniti svet i način ljudske komunikacije. Scenario je baziran na istinitim događajima, likovi su fenomenalni, odnosi zapleteni, sve je seksi i zabavno…Ovo je više od televizije, ovo je lekcija iz moderne istorije. Radnja se odvija osamdesetih godina prošlog veka pa je muzika u HCF apsolutno genijalna (verovatno najbolji soundtrack u istoriji TV), a feministička energija na visokoj radnoj temperaturi. Lee Pace, Scoot McNairy, Mackenzie David i Kerry Bishe čine ansambl od koga je teško odvojiti posle odjavne špice. Pogledajte obavezno, zahvalite mi se kasnije.

Film – Until the End of the World, Wim Wenders

Od kako je počela pandemija intenzivno razmišljam o filmu koga smo pogledali na FEST-u 1992, u predvečerje rata, pre nego što se sve raspalo. Sećam se da smo bili istripovani klinci, „vendersovci“ i da nam je prva polovina ovog futurističkog epa o ljubavi na kraju sveta bila „super“ a druga „gušenje“. Sada je nepojmljivo da se ovako veliki budžeti daju umetničkim filmovima…Venders i njegova muza, koscenaristkinja, partnerka i glumica Solveig Domartin su snimajući zaista prešli pola sveta, baš kao i glavni junaci Kler i Sem. „Do kraja sveta“ je sve što nam treba u trenutku izolacije i samoispitivanja – to je magnum opus velikog reditelja kroz sajber pank viziju apokalipse, i muziku tada najpopularnijih bendova kojima je Venders 1990. godine dao zadatak „napišite pesmu kao da je danas kraj XX veka“. Tako smo dobili odlične numere U2, Dejvida Birna, Džuli Kruz, Nika Kejva…U podeli su i Viljem Hart, Sem Nil, diva Žana Moro i nedavno preminuli velikan Maks Von Sidof.

Solveig je preminula u 45. godini od srčanog udara u Parizu, a ja sam na Vendersa naletela pre dve godine u kafeu „Altes Europa“ u Berlinu. Htela sam da mu priđem i da mu kažem kako ceo život usmeravam prema tom filmu, da mislim da sam ta junakinja Kler, putujem kao da je svet moja školjka, da me dnevna politika ne zanima, budim se našminkana na uvrnutim žurkama u Njujorku, jurim po kontinentima za visokim plavim i komplikovanim muškarcem. I da, u stvari, ne mogu da se smirim. Ali, pomislila sam, sigurno je Venders to čuo sto puta. Nikada ne razmišljamo o kraju sveta i sve i stalno odlažemo. Trebalo je da mu priđem.

Tekst je prenet sa portala Hemofarm Fondacije.

Click