Kraj i početak 2

Piše: Veran Matić

Inicijativa započeta pre nekoiliko godina krunisana je dodelom prostorija na Studentskom trgu koji je nekada koristila Fondacija Ružice Đinđić.

Krajem prošle nedelje hrvatski premijer primio je u službenu posetu Jasnu Vojnić, predsednicu Hrvatskog nacionalnog veća u Srbiji. Na tom sastanku je izraženo zadovoljstvo zbog dodele prostorija uz najavu svečanog otvaranja kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu.

S predsjednicom Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji Jasnom Vojnić o prioritetima Hrvata u Srbiji, čiji je boljitak važan za ukupne bilateralne odnose dviju država. pic.twitter.com/9pzwD3WC2t

— Andrej Plenković (@AndrejPlenkovic) September 25, 2020

Ovakvi pomaci su bitni jer jačaju međusobno poverenje bazirano na ranije postignutim dogovorima. Korak po korak, dolazi se do sve senzitivnijih tema koje se prirodno nameću u bilateralnim odnosima Beograda i Zagreba. Nezaobilazan deo tog procesa je položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čiji su najviši predstavnici Milorad Pupovac i Dejan Jović bili u Varivodama i Gošićima. Zato je značajno da pored govora Milorada Pupovca i Andreja Plenkovića tim povodom čujemo i zanimljive utiske Dejana Jovića na hrvatskoj televiziji N1 koja je „uživo“ prenosila komemoraciju u Varivodama.

Profesor Dejan Jović sa Fakulteta političkih znanosti Univerziteta u Zagrebu analizirao je efekte komemoracije civilnim žrtvama srpske nacionalnosti ubijenima nakon Oluje u Varivodama, koja je prvi put održana uz prisustvo predsednika Vlade RH. Jović smatra da će hrvatsko društvo kao posledicu ovakvog novog pristupa ostvariti slobodu u razmišljanju, a da će žrtve konačno dobiti priliku da se čuje njihova priča.

Promenu dosadašnjeg crno-belog narativa primetio je nekadašnji hrvatski predsednik Stjepan Mjesić koji smatra da se atmosfera menja nabolje i da su „Srbi najveće žrtve rata u Hrvatskoj, uključujući one koji su bili lojalni zemlji, radili svoj posao ili je branili“.

Tema „nestalih“ pominje se sve više, kao nikada do do sada… Zoran Milanović, predsednik Republike Hrvatske, juče u Bjelovaru kaže:

„Stoga, kada govorimo o svojim susjedima s kojima želimo dobre odnose, moram reći da će konačno morati pokazati više dobre volje da se pronađu skoro dvije tisuće hrvatskih sinova i kćeri koji su nestali“, poručio je hrvatski predsjednik i dodao da se s Beogradom mora ozbiljnije razgovarati.

Moramo odgovoriti na problem nestalih, aktivno, gradeći i na ovom pitanju poverenje, pronalaženjem zajedničkog novog pristupa pronalaženju 1869 nestalih:

Formiranjem zajedničkog tima za potragu za nestalim,

Temeljnom zajedničkom analizom „nestanaka“ u Vukovaru i okolini 1991. godine, pretežno Hrvata, isto tako temeljnom analizom „nestanaka“ u akciji Oluja, pretežno Srba,

Posebnim akcionim planovima za istraživanje sudbina nestalih,

Zajedničkim analizama podataka o ostacima žrtava koji se nalaze u mrtvačnicama na Mirogoju u Zagrebu, pod nadleštvom Zavoda za sudsku medicinu, problemima identifikacije pronađenih ostataka, kako bi se povećala efikasnost u procesu identifikacije.

O tome kako se radi idenfitikacija pre tri godine je Borisu Rašeti za Express govorio svetski afirmisani stručnjak forezičar dr Milovan Kubat.

Omogućavanjem uvida u arhive obe strane koji mogu dovesti do pronalaženje mesta stradanja i pokopa.

Kada sa pogledaju ukupni brojevi ukupnog broja nestalih i identifikovanih, može se govoriti o nadprosečnom uspehu kada je reč o svetskim standardima. Hrvatska je u proteklom periodu usavršila metode pronalaženja i identifikacije. Ali još uvek porodice, i ne samo one, traže 1869 nestalih.

To je zadatak naših društava, država. Da pronađu način da se učini sve, da se dođe do svih raspoloživih podataka. I da druga strana bude uverena da je prva učinila sve… To je preduslov za pravo suočavanje sa prošlošću i novi početak suživota, i približavanja, normalizacije… Novi početak.

P.S.

Predsednik Milanović je u Bjelovaru komentarisao slučaj Milana Tepića, kome je u Beogradu podignut spomenik i koji ima ulicu u rezidencijalnom delu glavnog grada Srbije – na Dedinju. Povodom godišnjice njegovog samoubilačkog čina na ovdašnjim društvenim mrežama se razvila diskusija da li bi on bio percipiran kao narodni heroj od strane roditelja da je kojim slučajem u smrt odveo njihovu decu, vojnike JNA koji su se u Bjelovaru zatekli na služenju vojnog roka? Jer, oni nisu bili profesionalni vojnici ili dobrovoljci koji su se tamo zatekli sa namerom da učestvuju u vojnom sukobu ili da budu nevine žrtve Tepićevog samoublačkog čina na koji se nisu obavezali vojničkom zakletvom.

Za razliku od Tepića koga ovih dana pominju i u Hrvatskoj i Srbiji, pokojnog generala Vladu Trifunovića, komandira Varaždinskog korpusa, niko više ne spominje. Vlada Trifunović nema ni spomenik ni ulicu u Beogradu u kome je smrt dočekao živeći u hotelu „Bristol“ kao neprijatni svedok tragičnog rata.

Nije ni narodni heroj jer se u „Srbiju vratio sa premalo mrtvih vojnika“, pošto je uspeo da spase 280 vojnika i oficira iz varaždinske kasarne i tamo ostavi desetine onesposobljenih tenkova. Suđeno mu je i u Srbiji i u Hrvatskoj. Na sahranu mu je došao samo jedan vojnik koji je u Varaždinu služio vojni rok i koji je izjavio da je general Vlado Trifunović „brinuo o njima kao o sinovima“.

Srbija je raspolućena između ova dva primera iz rata u Hrvatskoj. I hrabra dok se ne postavi pitanje da li bi žrtvovali svoju decu ili gomilu gvožđa. Tada većina nema dilemu kao ni ja. I zato moramo da učimo na tim primerima i sa obe strane načinimo napor da otvorimo ove i ovakve teme malo-pomalo menjamo narative o „neporecivim istinama“ iz bliske prošlosti.

Boleće ali biće lekovito. Makar zbog naše dece.