Jedna od mnogih stvari koje nisam poznavao dolazeći kao pripravnik franjevačkog reda iz Argentine (privremeno zavjetovani fratar), u svibnju 1989. godine, bila je duboka vjera pravoslavnog, onog čestitog naroda. Ovo ovako pišem jer ima pravoslavaca, kao što ima katolika, koji se vjernicima predstavljaju, ali grozne stvari čine. Ta duboka, istinska vjera pravoslavnog naroda mi je bila sakrivena, dugi niz godina, premda sam se učio čitati teološke knjige.

Kao što sam najavio prošli tjedan, pišući iz Resistencije, pokrajina Chaco, gdje sam stigao u pratnji patrijarha Porfirija koji je u Argentini boravio u pastoralnoj posjeti od 2. do 10. studenoga (malo kasnije o tomu), ovu kolumnu pišem iz Patagonije, toponim mojeg djetinjstva i rane mladosti, gdje mi žive sestra, njeno peto dijete, sestrična i njena obitelj (koje sada obilazim), iz kraja koji me čini spokojnim kao ništa drugo što poznajem.