Odrasla je u tipičnoj romskoj porodici sa tri brata, bakom i majkom. Živeli su u jednoj sobi, bez osnovnih uslova za život, struje i vode. Kao najstarije dete spavala je na zemlji deceniju i po. U školi je za vreme velikih odmora stajala ispred toaleta praveći se da čeka red jer nije imala doručak koji bi jela kao ostala „bela“ deca. Domaće zadatke je radila uz vatru iz šporeta. Od tada su prošle decenije ali je tuga sa kojom se ovog vremena priseća naša sagovornica, danas penzionerka, ista. Ali je, kako tvrdi Ljiljana Jovanović i ponos i snaga koja tera da se ne zaboravi i da se pomogne svima koji prolaze kroz isto.