Obojica su govorili o istoj stvari, svaki u svoj vakat: Danilo Kiš i Dževad Karahasan, o važnosti artikulisanja bića na maternjem jeziku. Prvi nije pisao na svom savršenom francuskom, drugi na perfektnom njemačkom, nego su izabrali naš jezik pošto im je jedino taj mogao dati glas. Njihov instinkt ostaje suštinski isti: esencija bića se može istinski izraziti samo na jeziku na kojem si prvi put oslovio majku, na kojem znaš psovati, tepati, šaliti se, na kojem pamtiš djetinje strahove i prve slike svijeta – vodu, vjetar, jabuku. To je jezik u kojem je sadržano naše racionalno biće, jezik u kojem čovjek ponajbolje umije ovaplotiti misao – i u kojem se jedino do kraja mogu izgovoriti i najdublje emocije.