Nekima je bilo neobično što se u nedjelju navečer nije pojavila moja kolumna, što je objavljujem u ponedjeljak popodne, ali imam valjani razlog: vratio sam se u nedjelju predvečer iz Beograda jako umoran i s glavoboljom pa sam odlučio ići rano u krevet, dobro se naspavat i onda vidjeti što i kako: sada, rano popodne, osjećam u srcu da moram pisati o komemoraciji i ispraćaju Teofila Pančića, koji je preminuo u noći između 3. i 4. veljače poslije duge i teške bolesti u Novom Sadu, a ne čekati Kutlešinu propovijed u vezi Alojzija Stepinca (10. veljače je godišnjica smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala), naime, može to čekati do iduće kolumne ako bude potrebe se osvrnuti.

Prošli ponedjeljak smo obilježili 80. godišnjicu oslobađanja logora Auschwitz što se uzima i kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, što je posebno i dostojno zapamćeno komemorativno-molitvenom skupu na zagrebačkog groblju Mirogoj kod spomenika Mojsiju a zatim i spomen šetnjom od prostora gdje je bila sinagoga u Praškoj ulici do spomenika Holokaustu i žrtvama NDH kod zagrebačkog kolodvora.