Onda ja ispružin dlan od desne ruke šta san ga opitura sa crvenom temperom. Onda sva rulja u razredu ispruži crvene dlanove. Onda onaj Kane Šteta vikne: "Živila pravedna i oslobodilačka borba naših frendova iz Srbije!" Onda svi viknu: "Živila!"
Taj najprije nastavnik pa potom upravnik Muriz bi se u julu ili avgustu maknuo iz Pazara. Znao sam da je nekoliko godina išao u Portorož, i ondje je radio portrete. Kasnije ih je za ljetnih raspusta radio u Puli, u Rovinju, u Vrsaru, pa opet u Portorožu. Dvadeset godina je potrajalo to portretsko ljetovanje u Istri. I do pet stotina portreta bi načinio za dva mjeseca
Pričam Dušku Vujoševiću ovu zgodu, a Duško kao Duško, zovne Voja Stanića u Herceg Novi. U nekom trenutku mi daje slušalicu, i ja spomenem Voju kako sam bio u društvu s Arsenom. Onda ispričam Arsenovu verziju zgode sa bratimljenjem Crne Gore i DDR-a. Vojo sluša, pa kaže: "Arsen vazda Arsen. Ako je tako ispričao, ima da je bilo tako!"
Dodjeljujući ordene ratnim zločincima, a sada i vođama obračuna s unutrašnjim neprijateljima, Milanović zapravo odlikuje tuđmanizam. Ono što ne shvaća je da se na taj način, kao general bez vojske i bez bitke, neće okoristiti Tuđmanovim nacionalističkim resursima, nego će preuzimati svojstva njegova groba
Autor: Viktor Ivančić, Izvor: Peščanik Moj dida i onaj njegov frend barba Tonino su bili kod doktora Špira u ambulanti na Šolti. Doktor Špiro je njih gledao sa raskobečenim očima. On je rekao: „Čekajte malo, jesan dobro skužija? Jutros ste uvatili u vršu šest jastoga i dvi grancigule?“ Dida je rekao: „Tačno!“ Doktor Špiro je […]
Srpsko narodno vijeće (SNV) je u nedjelju, 17. studenoga 2024., u suradnji s Eparhijom osječko-poljskom i baranjskom Srpske pravoslavne crkve i drugim srpskim organizacijama u Hrvatskoj, u Vukovaru ”unutar crkve sv. Nikole i ispred nje” u 11 sati komemorirao žrtve Vukovara.
Teško da postoji struka koja s više entuzijazma i dosljednosti od novinarstva korača prema samolikvidaciji. Izgleda da ništa ne može omesti to časno putovanje. Suicid je naša sudbina i naša budućnost – kao da poručuju žurnalisti – gledajte s koliko žara pilimo granu na kojoj visimo
Domovinski pokret je mala Partija, nešto kao velika Partija, samo gluplja. Onda su barbe iz male Partije pitali općinskog državnog odvjetnika: "Koja kazna bi bila dovoljna da se opameti onaj mali iz predstave, kako se ono zove?"
Zašto Glavna železnička stanica u Novom Sadu ne bi bila veličanstveni neki stambeno-poslovno-hotelski kompleks? Zašto neko od osvedočenih prijatelja predsednika Vučića ne bi na mestu tog ruševnog rugla sagradio, nemam pojma, velelepni hotel sa dva džinovska tornja i pet zvezdica, koji bi unapredio Novi Sad na njegovom putu u svetlu budućnost?
Na fotografiji koju vidite slovenački su partizani prisiljeni da gledaju svoje mrtve drugove. Prizor je dio nacističkog tanatološkog performansa u jesen 1942. godine. Zarobljenici su sprovedeni kroz Celje, na njihovim prsima su table ispisane pogrdnim riječima. Nakon šetnje, sučeljeni su sa tijelima boraca palih u bici na planini Dobrovlje. Spektakl je ograđen kanapom, na platou ispred Narodnog doma. Na lijevoj strani je građanstvo u mimohodu, dok su desno namučeni borci postrojeni uza zid. Zarobljeni gledaju vlastitu smrt u najavi. Gotovo da su postvareni u tom prizoru.
Grupa novinara i internet stručnjaka okupljena oko ideje o potrebi bolje ponude vesti građanima Srbije odlučila je da pokrene portal koji je pred vama. Detaljnije