Miško Šuvaković: Politika umetnosti nije crno-bela, već poludeli kaleidoskop

Autor: Đorđe Krajišnik, Izvor: Novosti
UGaleriji Knifer u Osijeku predstavljena je izložba “Arhivski dijagram” teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića. Postavka polazi od arhiva kao otvorenog prostora mišljenja, istraživanja i uspostavljanja novih odnosa između slike, teksta, dokumenta i teorije.
Oslanjajući se na iskustva konceptualne i neoavangardne umjetnosti, Šuvaković arhiv ne posmatra kao puko skladište prošlosti, nego kao svojevrstan operativni aparat koji omogućava povezivanje, tumačenje i drugačije čitanje stvarnosti.
Nastajala od početka pandemije 2020. godine do 2026., izložba okuplja različite materijale, vizuelne i tekstualne zapise, dijagrame, kao i sadržaje proizvedene uz pomoć vještačke inteligencije. Njena postavka poziva na gledanje, čitanje i dijalog, otvarajući pitanja odnosa umjetnosti i teorije, tehnologije i stvaralaštva, znanja i moći.
Vaša izložba “Arhivski dijagram” polazi od arhiva kao prostora u kojem se susreću različiti oblici mišljenja, dokumenti, vizuelni zapisi, tekstovi, dijagrami i umjetnički radovi. Čini mi se da je ovdje važno pitanje može li arhiv danas biti više od mjesta pohranjivanja i čuvanja prošlosti – može li postati svojevrsna mapa našeg mišljenja, odnosno način na koji organizujemo i razumijevamo stvarnost?
Izložba “Arhivski dijagram” je nastala sa idejom da bude ostvarena u Galeriji Knifer u Osijeku. Julija Knifera sam upoznao 16. aprila 1976. Fasciniralo me je njegovo delo i njegov nežni, a fokusirani antislikarski rad. Njegov glas mogu da prizovem u sećanju i danas. Bila mi je čast kada su me sa Akademije za umjetnost i kulturu pozvali da izlažem u Galeriji koja nosi njegovo ime.
Pozvao me je umetnik i profesor Vladimir Frelih, na izvođenju postavke je kreativnu podršku dao umetnik i profesor Leo Vukelić, a izložbu je suotvarao profesor Zlatko Kozina. Na otvaranju su bili pre svega studenti i profesori Akademije. U konceptualnoj umetnosti kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina uspostavljen je izlagački žanr zasnovan na izlaganju arhiva umetnika kao instalacije u galeriji.
U domenu žanra arhiva radili su On Kawara, Hanne Darboven, Mel Bochner, Art & Language, Mladen Stilinović, kao i Grupa 143, u kojoj sam delovao sredinom sedamdesetih godina. Grupa 143 je na Pariskom bijenalu 1977. izlagala arhiv sa dokumentacijom tekstualno-vizuelnih istraživanja u polju analitičke umetnosti. Bio je to prostor za vizuelnu i lingvističku recepciju.
Arhiv nije samo skladište dokumenata, već i softverski folder, kao i “operacioni aparatus” povezivanja i prezentovanja slike i teksta. Materijali i folderi za izložbu “Arhivski dijagram” su rađeni od početka pandemije virusa korone 2019. do pobede studenata i građana na izborima u Srbiji, odnosno do pobede rasnih i rodnih manjina na midterm izborima u SAD-u 2026. Izložba je, zato, hibridni poziv na gledanje, čitanje i interakciju dijalogom. Potencijalnost dijaloga je bitna.
U pedagoškoj praksi cilj mi je da pokažem na primer da AI nije pragmatični korisni instrument za preuzimanje ljudskog rada i kreativnosti, već da je to instrument sa kojim ljudsko stvorenje može da manipuliše i, još važnije, da manipulacije čini vidljivim
U ovoj izložbi dijagram nije samo vizuelna forma nego i metod mišljenja, povezivanja i uspostavljanja odnosa između naizgled udaljenih pojava. Koliko je za vas dijagramsko mišljenje danas važno u vremenu u kojem se informacije neprestano umnožavaju, ali se čini da je sve manje prostora za njihovo stvarno razumijevanje?
Dijagram je vizuelno-jezička reprezentacija koncepta, projekta ili različitih teorijskih agenata i impakta. Bitni su mi umetnički projekti zasnovani na reprezentaciji dijagramima, na primer pedagoški radovi slikara Paula Kleea, politički performansi Josepha Beuysa, procesualne partiture kompozitora Johna Cagea. S druge strane, koncept dijagrama je teorijski razrađen kod filozofa i teoretičara kao što su Ludwig Wittgenstein, Michel Foucault, Gilles Deleuze i Félix Guattari, Eric Alliez i dr.
Dijagramima se bavim i u umetničkom i u teorijskom radu od 1974. do 1975. Moja nova knjiga “Uvrnuta zemlja čuda” (FMK, Beograd, 2026.) zasnovana je na raspravama dijagramskih analiza u humanističkim naukama i posebno u aktuelnom konfliktu između kritičke psihoanalize i tehnokratskog kognitivizma. Dijagram je bitan instrument za percepciju nevidljivih/skrivenih znanja.
Treba braniti univerzitete!
U predstavljanju izložbe posebno se ističe da je njen nastanak povezan s olujom ideja, odnosno brainstormingom, ali i s različitim krizama našeg vremena – od društvenih i političkih do krize znanja i tehnologije. Da li umjetničko mišljenje u takvim okolnostima može ponuditi drugačiji način razumijevanja krize ili se i samo nužno nalazi unutar istih proturječnosti i ograničenja?
Živimo u vremenu kada dolazi do potiskivanja humanističkih i društvenih nauka, odnosno umetnosti sa lokalnih i globalnih univerziteta. Humanistika i umetnost se pokazuju kao ne-korisne discipline u ostvarivanju korporacijske zarade, odnosno delovanja industrije spektakla u funkciji zabave, tj. akumulacije kapitala.
Postoje očekivanja da će humanistika postati HR i PR praksa koja treba da služi proizvodnji, razmeni i potrošnji, a da će umetnost nestati ili postati korisna na način učešća u industriji spektakla, odnosno u uslužnim praksama “kulturalne industrije”.
Zato sam pisao i predavao o tome da treba braniti humanistiku i umetnost u njihovim složenim, neposlušnim, olujnim i istraživačkim zahvatima. Treba braniti univerzitete i njihovu autonomiju! Umetnost nije pošteđena manipulacija operativnog kapitala, ali istovremeno ona je često klizava, neuhvatljiva, nestabilna, transgresivna i otuđena. Time sugeriše iluzije o “slobodi”, ali za slobodu, tj. autonomiju umetničkog i teorijskog rada se treba izboriti.
U vašem radu decenijama je prisutno preispitivanje odnosa umjetnosti i teorije. Da li danas još uvijek možemo govoriti o granici između umjetničke i teorijske prakse ili je upravo njeno ukidanje jedna od važnijih karakteristika savremene umjetnosti?
Teorija i umetnost su dve različite oblasti istraživačkog i kreativnog ili produktivnog rada. Od početka ozbiljnog zanimanja za umetnost prolazio sam, čitao i interpretirao teorijske tekstove i ulazio u riskantnu diskusiju u međuprostoru umetnosti i teorije. Na primer, u knjizi “3E” (FMK, Beograd, 2020.) prolazio sam tekstovima filozofa i optičara Barucha de Spinoze u odnosu na tekstove fluksus umetnika, kompozitora i video istraživača Nam June Paika.
Radio sam sa različitim režimima diskursa i narativa. Savremena umetnost – umetnost izvan moderne i postmoderne ili globalna umetnost – prisvaja teoriju umetnosti kao kritičku praksu (Peter Weibel), kao auto-psihoanalizu (Victor Burgin), kao kritiku kognitivne i AI tehnologije (Trevor Paglen), kao angažovanu umetnost i teoriju (Andreja Kulunčić) itd.
Teorija se pokazuje u različitim modalitetima od teorije kao diskursa (ja), teorije kao narativa (Walid Raad), teorije kao infrastrukture umetnosti i nauke (Eduardo Kac), ali i kao zamene teorije govorom ili pismom žargona svakodnevnog globalnog postinternetskog sveta (Hito Steyerl).
S druge strane, savremene državne i korporacijske politike kulture i obrazovanja neskriveno rade na razdvajanju teorije i umetnosti i vraćanju umetnosti na različite zanate, tehnologije i veštine bez konceptualnog zaleđa. To je paradoks savremenosti! Zato sam protiv skill obrazovanja – obrazovanja za same veštine – koje isključuje potencijale teorije.
Ne postoji jedna istina umetnosti, već mnogostrukost interpretativnih potencijalnosti. Zato i na lokalnim i na globalnim razinama imamo različite, često neuporedive, istorije umetnosti. Istorija umetnosti nije nevina i idealizovana kula od slonovače, već svet prožet kontradikcijama, antagonizmima i konfliktima
Vaš arhiv uključuje i materijale nastale uz pomoć vještačke inteligencije. U kom pogledu ona mijenja naše razumijevanje umjetničkog stvaranja?
Veštačka inteligencija nije “inteligencija” u pravom smislu reči, već je to tehnologija izuzetno brzog i operativnog povezivanja algoritama za obradu podataka sa udaljenim, ali popunjenim bazama podataka. AI vidim kao novu izuzetnu tehnologiju koja se pojavljuje sa neskrivenim kapitalističkim hegemonim impulsom da napravi novu industrijsku revoluciju i da preoblikuje ljudski život kao i sve druge oblike života u “postljudsko” stanje kontrolisanih stvari (dingpolitika ili dingpolitik).
Na primer, ljubav u veštačkoj inteligenciji je statistički obračun miliona i miliona kulturalnih i psiholoških reprezentacija ljubavi. Ali, “sama ljubav” nije reprezentacija, već jedinstven događaj koji pored različitih nesigurnih pragmatičnih odluka sadrži i glupost, dezorijentisanost, žudnju, radost, osvajanje, gubljenje, strpljenje i brojne reidentifikacije. Drugim rečima, stvarna ljubav je neočekivana statistička greška u sistemu statističke obrade i simulacije ljubavi u AI tehnologiji.
Za savremeno razumevanje ljubavi su važni dijagrami filozofa Alaina Badioua i umetnika Thomasa Hirschhorna. Za ovu izložbu sam radio sa izvesnim komercijalnim AI aplikacijama sa kojima sam u režimima izvođenja slike (imago) ili narativa (mithos) proizvodio očigledne i skrivene anomalije. U pedagoškoj praksi cilj mi je da pokažem na primer da AI nije pragmatični korisni instrument za preuzimanje ljudskog rada i kreativnosti, već da je to instrument sa kojim ljudsko stvorenje može da manipuliše i, još važnije, da manipulacije čini vidljivim.
Upotrebio bih Artaudovu metaforu o krotitelju zmija otrovnica – umetnici, teoretičari i studenti moraju otkriti kako da rade sa veštačkom inteligencijom na način krotitelja zmija, a ne kao lenjivci koji žele da im neko drugi odradi njihov posao. To je političko pitanje: učiniti AI transparentnim – na primer, to se da videti u delima Hito Steyerl, Trevora Paglena, Vuka Ćosića, Tome Savića Gecana, Vladana Jolera.
Istorijska uslovljenost istorije umetnosti
Kada posmatramo vaš višedecenijski rad, od konceptualnih i neoavangardnih praksi sedamdesetih godina do današnjih teorijskih i interdisciplinarnih istraživanja, stiče se utisak da je jedna od vaših trajnih preokupacija upravo istorija umjetnosti koja se neprestano iznova ispisuje. Koliko su naše predstave o avangardi, neoavangardi i konceptualnoj umjetnosti danas rezultat stvarnih istorijskih procesa, a koliko naknadnih institucionalnih i teorijskih konstrukcija?
Istorijski procesi su uvek u samom polazištu prepleteni sa interpretativnim intervencijama. Bilo je tako i sa renesansnim slikarstvom, klasičnom muzikom, romantičarskom poezijom, a pre svega sa avangardnim, neoavangardnim i konceptualnim praksama. Ne postoji jedna istina umetnosti, već mnogostrukost interpretativnih potencijalnosti.
Zato i na lokalnim i na globalnim razinama imamo različite, često neuporedive, istorije umetnosti. Bitno mi je da i umetnici koji pristupaju teorijskim praksama mogu interventno delovati na dispozitivima istorije umetnosti. Istorija umetnosti nije nevina i idealizovana kula od slonovače, već svet prožet kontradikcijama, antagonizmima i konfliktima!
Često govorimo o političnosti umjetnosti, njenom angažmanu, ali se taj pojam nerijetko svodi na neposredno tematizovanje društvenih problema ili zauzimanje jasnog političkog stava. Može li umjetnost biti politički radikalna upravo kroz svoje formalne, jezičke i konceptualne postupke, kroz promjenu načina na koji gledamo, čitamo i razumijevamo svijet?
Verovatno je svaka umetnost politički determinisana mogućim feedbackovima. Politički karakter umetničke prakse ne mora biti zasnovan samo na političkoj izjavi ili narativu, već i na složenim interakcijama između označiteljske prakse umetnosti, antagonističkih konteksta u kojima nastaje i brojnih potencijalnih, aktuelnih i naknadnih interpretacija. Nije politička umetnost po sebi pozitivna i kritička aktivnost.
Na primer, u našim krajevima od osamdesetih godina do danas postojao je antagonizam između nacionalističkih i savremenih umetničkih praksi. Ni nacionalističke ni savremene umetničke prakse nisu homogene, već su diferencirane u bezbroj frakcija, varijanti i modela indeksiranja odnosa ili prekida odnosa sa tekućom stvarnošću i političkim fantazmima. Politika umetnosti nije crno-bela, već se pokazuje kao poludeli kaleidoskop.
Političnost umetnosti mora se učiniti transparentnom kao što se to mora učiniti i sa politikom i političnošću u društvu. Učiniti transparentnim ljudske oblike života i njihove političke kontradiktorne i antagonističke odnose u stvarnosti ili u fikciji bitan je uslov svake emancipovane savremene umetnosti i teorije. Uslov svake savremene, zaista, demokratske politike je odbacivanje tajnih političkih praksi – političnost treba pokazati transparentnom za sve učesnike društvenog života.
Vaš teorijski rad obuhvata istraživanje jugoslovenskih umjetničkih praksi, posebno onih koje su nastajale izvan dominantnih institucionalnih i nacionalnih okvira. Šta je od tog iskustva ostalo kao živa mogućnost za razumijevanje savremenih umjetničkih tendencija na prostoru nekadašnje Jugoslavije?
Pored globalne savremene umetnosti zanimaju me, sasvim očekivano, jugoslovenske i jugoslavenske ili južnoslovenske hibridne umetnosti. Nemam posebna nacionalna osećanja i volim da se krećem različitim kulturama, fluidnim identitetima i vibrantnim jezicima. Neki teoretičari to nazivaju pozicijama transkulturalnosti i translingvalnosti.
Kada sam počinjao da pišem knjige o avangardama, neoavangardama u nekadašnjim jugoslovenskim kulturama/državama, prva knjiga je bila o hrvatskoj neoavangardi i konceptuali i nju je objavio Darko Šimičić kao underground xerox izdanje sa sitoštampanim koricama u svega nekoliko primeraka krajem devedesetih. Za to je tada trebalo hrabrosti. Sledeća je knjiga o slovenačkoj neoavangardi i konceptuali, nastala na poziv Leva Krefta, a nazvana – volim kako zvuči njen naslov na slovenačkom jeziku: “Anatomija angelov” (2001.).
Sledila je zbirka tekstova postjugoslovenskih autora čiji smo urednici bili Dubravka Đurić i ja. Knjiga je bila o jugoslovenskim avangardama, neoavangardama i postavangardama, a objavljena je kod američkog MIT Pressa 2003. i 2006. Knjiga “Impossible Histories” (“Nemoguće istorije”) je odlično primljena svuda sem u Beogradu gde su neki “intelektualci” i “intelektualni snobovi” razvili kampanju protiv te knjige i mene kao jednog od pisaca i urednika.
U Novom Sadu sam sa slikarom i kustosom Dragomirom Ugrenom uredio knjigu o evropskim horizontima transkulturalne vojvođanske umetnosti 2008. Zatim je sledila serija knjiga o avangardama, neoavangardama, modernizmu i postmodernizmu u Srbiji objavljena kod beogradskog Orion_Arta između 2010. i 2022.
Na kraju je došla knjiga sa teoretizacijama hrvatske neoavangarde i konceptuale 2019. Objavljena je kod anarhističkog DAF-a u Zagrebu. Jugoslovenske prostore bez nostalgije razumem danas kao složene prostore istovremeno sličnih i različitih procesa, na primer analogno nordijskom prostoru. Znači, kao dinamični prostor razlika i sličnosti – otvoren nužnom dijalogu, kritici i autokritici, ali i fascinacijama.
Tekst je prenet sa portala Novosti.


