Dobri ljudi Gruborčani

Autor: Dragan Grozdanić, Izvor: Novosti

Nekadašnji mještani Grubora i njihovi potomci koji su se godinama nakon rata do svojih kuća probijali kroz šikaru i šumu koja je skrila taj ionako zabačeni zaselak od pogleda, kažu da ondje isprva nije bilo ni ptica ni mačaka.

Danas je pomalo drugačije: putovi su prohodni, okućnice su uredne jer ljudi dolaze i bivaju u kućama u pretežno ljetnim mjesecima, pa se čuju sve raznovrsniji cvrkuti i ponegdje pronađu i mačje zdjelice.

Kiša je rominjala pa počela sve jače padati na dan služenja parastosa u Gruborima 25. kolovoza, u spomen na žrtve zločina iz 1995. godine, kada su, nakon vojne operacije Oluja, pripadnici hrvatske policije, pripadnici hrvatske policije iz Antiterorističke jedinice Lučko ubili šestero tamošnjih civila srpske nacionalnosti. Ispod drvenog križa poredane su njihove fotografije i crvene ruže.

Zašto su odabrani baš Grubori? Kao jeka odjekuje to pitanje, iz usta živih ljudi, danas u kasnoj zreloj dobi ili na pragu starosti. U tom plavljanskom zaselku ništa se tako značajno tokom rata devedesetih nije zbilo. Odande nije izašao nikakav junački ep, nikakvo herojstvo niti čojstvo, niti je zapamćeno kao vojna utvrda ili zloglasno uporište. Zašto su onda baš Grubori odabrani za svirepo ubojstvo šestero civila?

Da li samo zato što su na toj tromeđi Dalmacije, Like i Bosne, živjeli autohtoni Srbi? Stotinu metara niže od drvenog križa Stevanija Grubor i njezin suprug promatraju omanju povorku ljudi koja tek kreće na parastos. I oni će im se uskoro pridružiti, kažu.

Iza njihove kuće veliki je orah. Ima i bagrema, ali orah je ipak najstariji i kao takav svjedok zločina; vjerojatno je da su baš pored njega prošli dželati. Stevanija Grubor samo će reći: “Ostali su starci: da su mogli bježati, otišli bi, ovako nisu.”

Kuća joj je obnovljena, ima i novi krov. Ona kaže da je ukupno 12 obnovljenih kuća u Gruborima. Kaže i da još osam kuća čeka obnovu te da u zaselku nitko ne živi stalno. Dođu ljudi od proljeća, pa ostanu do kraja ljeta koja su ondje, u zagrljaju šume i tromeđe, hladnija nego drugdje.

“Možete li vi biti prvi koji će svojim primjerom hrabro otvoriti put za povratak ostalima”, pitam je. Nije to loša ideja, priznat će, ali vratili bi se oni iz svog boravišta pored Beograda za stalno, samo da… da ima još nekog.

– Što ti vrijedi da si napravio kuću i obnovio je kad nema ljudi i kad nemaš s kim kavu popiti – potvrđuje Stevanija.

Kakva je svakodnevica Gruborčana? Priskoče u pomoć jedno drugome, pokatkad se okupe, podruže, mnogo je tema za razgovor, ne samo domaćih, seoskih, nego i više internacionalnih, raseljeni su oni od Engleske do Amerike, od Njemačke do Srbije, od – do.

Stevanija podijeli vinjetu iz svog prošlog života: udala se 1971; sa suprugom je punih 55 godina. Postala je majka. On je te godine započeo rad u Njemačkoj kao građevinac. Sa svoje stolice, ispred garaže, kaže da je u njoj nakon odlaska u izbjeglištvo ostavio novog stojadina.

– Imali smo vinograde, njive. Okupljali smo se nasred sela kod crkve. Kako smo se upoznavali između sebe? – kaže Stevanija sa smiješkom: na prelima i sijelima.

Put kojim ide mala povorka nije asfaltiran, tek nasipan, šljunčan. Pa kad se voda kišnica slijeva, kotači automobila zapinju, a noge zapadaju u šljunak. Čekaju u Gruborima da Grad Knin uvrsti seosku cestu u program za asfaltiranje. Razvidno je itekako da danas svatko čisti ispred svog dvorišta, ne dozvoljavaju ljudi više da ih priroda zaklanja od pogleda, mi smo tu, žele nam reći, ima nas, nas u Gruborima.

Mještani Grubora uglavnom među sobom spominju bolja vremena, svakako ona prijeratna kad je selo živjelo, kad su polja navodnjavana i stoka pasla. Mnogi su čuvajući ovce s knjigom u ruci završili ondašnju Osnovnu školu Dositej Obradović. Zatim je ta stara škola opožarena, a novoizgrađena je nazvana po Veljku Vlahoviću. Netko se sjetio igranki početkom 1980-ih: što se tad slušalo? “Boni M, Bijelo Dugme”, prisjeti se mještanin.

– U Gruborima je 1995., prije Oluje bilo 17 djece ispod 18 godina – reče bivša policajka, Gruborčanka, koja je godinama službovala na Novom Zelandu. Ispred su njene kuće postavljeni stolovi za okrjepu, hrana, kava i rakija. I puno obzira i prijateljskih gesta kojim domaćini pristupaju Tako je kad se obilježava taj zlosretni dan.

Ljudska lica, različitih sudbina.

S obzirom da je ratni zločin koji se dogodio ondje prije 31 godinu barem u ljudskoj podsvijesti stalno prisutan, pokušavam uhvatiti na tim licima kakvu emociju koju bih mogao vezati za njega. Ljutnja, bijes, rezignacija, ravnodušnost, što li je ostalo, što prevladava, ili ništa od toga, jednostavno pomirenje. S čim? S kim?

Đuro Grubor je uskoro 70-godišnjak i njegove riječi možda najbolje preslaguju moja razmišljanja.

– Ovaj narod je ovdje malo drugačiji, blažen što bi rekli. Dobri ljudi. Ovđe su prije Cigani vozili prasiće i niđe nisu mogli spavati nego kod nas, jer gdje god drugdje bi otišli spavati uvijek bi im ukrali nešto. Pošten narod, zato je i najeba – reče Đuro.

Među ubijenim mještanima bio je i otac njegove supruge, kao i baka s očeve strane. Kad ga podsjetim da je sigurno sa suprugom prošao kroz njezinu muku i bio joj oslonac i utjeha… On samo uzdahne i izdahne: “A šta ćeš”, reče.

I tako se povremeno živi u Gruborima: nedostaje i trgovina, premda se ona pokretna svakodnevno provoza zaselkom. Odnedavno ondje vozi i javna kombi linija. Javna rasvjeta postoji. Polja su prazna. Vinograda nema. Divlje životinje tek su se malo povukle, uz oprez: više nisu cijelu godinu same.

Vidjeh i nekoliko maloljetnika ispred jedne kuće. Kakvi su njihovi izgledi da jednog dana podignu seoce svojih predaka? Ali, kako dotad i od čega živjeti? Jer njihovi roditelji već su korijene pustili daleko.

Postoji ona izlizana fraza da je pravda spora, ali dostižna. U slučaju Grubora sve je obrnuto. Kako je rečeno na parastosu, 1995. godine ondje su živjele 24 porodice s oko 70 stanovnika. U zaselku je 25. kolovoza 1995., dvadeset dana nakon akcije Oluja mučki ubijeno šest civila srpske nacionalnosti koji su Hrvatsku vojsku odlučili dočekati u svojim domovima, gdje su i pronađena njihova tijela.

Policijski i sudski istražitelji usprkos prvotno deklariranoj krivici, tri desetljeća nisu kaznili odgovorne. Na stranicama ovih novina o tome je ispisana solidna biblioteka tekstova. Sve se zna, i to je ono s čime su svi suglasni.

Tog dana ubijeni su nevini civili Miloš Grubor, Marija Grubor, Milica Grubor, Jovo Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor.

Tekst je prenet sa portala Novosti.