Nedovršena povijest naših nacionalnih prijepora

Autor: Jaroslav Pecnik, Izvor: Novi magazin

Čedomir Višnjić spada u onu danas rijetku kategoriju intelektualno radoznalih i maksimalno upućenih istraživača u temu koju obrađuje, a poglavito je vezan uz krajnje osjetljive (među)nacionalne teme i odnose između Hrvata i Srba unutar Jugoslavije (prvenstveno u Kraljevini SHS, ali i sa širim implikacijama na Titovu SFRJ, kao i na raspad zajedničke države početkom 1990-ih godina), te ujedno govori i o uvijek složenom i turbulentnom odnosu Hrvata i Srba unutar Hrvatske. U svojoj dvotomnoj studiji Dvadesete (Srpsko narodno vijeće, Zagreb 2022–2024) koja broje više od tisuću stranica gusto ispisanog štiva, uključujući obiman popis literature i arhivske građe, Višnjić suvereno, kritički elaborira i širi kontekst tih često nes(p)retnih hrvatsko-srpskih odnosa, ali i srpsko-srpskih/prečanskih veza budući su one često znale biti jednako zategnute, ponekad čak i više od stalno napetih hrvatsko-srpskih, a što se sve najviše obijalo o glavu, hrvatskih Srba, dakle Prečana (a oni su u fokusu ovog sjajnog rukopisa) koji su po prirodi stvari najviše pomoći i potpore očekivali od Beograda, a upravo su iz središta srpskog Pijemonta najmanje dobivali.

KAO KRIMIĆ: I što je teško za shvatiti: usprkos svemu i dalje su uporno ostajali slijepi i gluhih na više nego jasne poruke vladajuće političke, srpske elite kako im predstavljaju samo smetnju u sređivanju odnosa sa Zagrebom i da bi se oni već davno s Hrvatima dogovorili oko modusa međusobnih odnosa, a da ih u tomu onemogućavaju upravo prečanski Srbi nezasitni u svojim zahtjevima, koji ih stalno koče svojim pretjeranim očekivanjima, ne vodeći računa o realnom odnosu snaga u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i kako svojom nepriličnim ponašanjem zapravo objektivno škode interesima nove zajednice, pa i srpstva u celini, te ih treba obuzda(va)ti, što se naravno prelamalo na brojnim planovima, a posebice kroz lik i djelo prečanskog kontroverznog, ali i karizmatičnog političkog prvaka Svetozara Pribičevića (1875–1936) na neki način glavnog junaka (često i antijunaka) ove fascinantne priče koja je toliko živo i zanimljivo (na)pisana da jednom kad je počnete čitati, poput nekog inteligentno skrojenog krimića jednostavno više ne ispuštate iz ruku, sve dok ne otkrijete negativca, a njih je u Višnjićevom djelu pozamašan broj, na svim zaraćenim, odnosno sukobljenim stranama.

Sam je autor jasno i nedvosmisleno naznačio čime se to u biti zapravo bave Dvadesete: to je sveobuhvatna priča o onodobnoj Jugoslaviji, o neuspjehu građanskih političkih i općenito društvenih elita da je ustroje na osnovama u koje su se zaklinjali uoči, tijekom i nakon svršetka tzv. Velikog rata (1914–1918), odnosno o jačanju nacionalističkih, političkih i ideoloških ekstremizama koji su sve intenzivnije pokazivali svoje opasno i nakazno lice i na koncu to je upečatljiva priča o sve jasnijem jačanju komunističkog pokreta koji se širio na valu sve zaoštrenijeg socijalnog i političkog nezadovoljstva unutar novostvorene države, ali i pod sve većim utjecajima rezultata ruske, boljševičke Oktobarske revolucije, kao i sve veće ideološke polarizacije nesređenih odnosa u poratnoj Europi.

„ŠKAKLJIVE“ TEME: Višnjić upozorava kako i hrvatski Srbi nesporno snose svoj dio krivnje za i danas aktualne, zategnute odnose sa Hrvatima, ali to ne govori kako bi nivelirao nekakav truli balans u raspodijeli odgovornosti, jer su stvari jasne: etnička većina u pravilu (s)nosi najveći dio odgovornosti za stanje u zajednici i za ponašanje manjine, već stoga kako bi analizirao zašto je (često) i na slabijoj strani nedostajalo volje, povjerenja i spremnosti na dogovor i(li) suradnju. Na nizu primjera, autor je sjajno ilustrirao razloge postupnog, ali kontinuiranog rasta međusobno sve većeg zaziranja i udaljavanja, ali i procese kojima su stvari nepovratno izmicale kontroli, što je u konačnici vodilo katastrofi koja je kulminirala 1941. i da bi se potom ponovila 1991. Ali to, tvrdi Višnjić, ni u kojem slučaju ne anulira i ne opravdava grijehe vladajućih struktura za tragično stanje, u kakvom se danas nalaze hrvatskih Srba i kakvo vlada u Hrvatskoj, u kojoj sve više jačaju zabrinjavajući, retrogradni politički procesi normalizacije ustaštva, kojima vlast (još uvijek) može, ali čini se ne želi stati u kraj.

Uz dobro znane i važne datume naše zajedničke povijesti u posljednjih sto godina, Višnjić se bavi i manje poznatim i naizgled manje važnim temama kolektivnog pamćenja, ali koje, a to danas više nego razvidno vidimo, otkrivaju „skrivenu, nedovoljno osvijetljenu stranu naše povijesti“ unutar koje su se rađale i razvijale brojne, čak i suštinske promijene ili su bili pokretač određenih zbivanja čiji značaj u tom trenutku nismo prepoznavali. A, da jesmo, možda bi mnoge, ili barem neke stvari danas bile drukčije. Bolje. U svakom slučaju radi se o dva kapitalna toma o 1920-im godinama, ključnih studija za razumijevanje povijesti Srba u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata. Kroz niz istraženih arhivskih izvora, svjedočanstava, članaka, zapisa i izvještaja raznih institucija, Višnjić je složio jedan od najkompleksnijih i najdetaljnijih mozaika o stanju i prilikama u Hrvatskoj, u Kraljevini SHS, s naglaskom na ovdašnje Srbe. I utoliko, s punim pravom, Višnjića možemo nazvati, kao što to čini Đorđe Matić, „vjerojatno najvažnijim misliocem prečanske historije danas“, ali osobno bih se usudio nadopuniti ga mišlju, kako Višnjić svojom ukupnom djelatnošću, dakle znanstvenim i publicističkim stvaralaštvom daje novi, širi istraživački zamah i hrvatskoj i srpskoj suvremenoj historiografiji, posebice onim temama koje se, iz raznoraznih razloga nazivaju škakljivim i beskompromisno ih bez ikakvih kalkulacija analizira, kritički opservira, neprestano ukazujući na nužnost uočavanja specifičnosti položaja prečanskih Srba koji su bili i još uvijek jesu upravo zarad tog i takvog položaja, povijesnih okolnosti, kao i inih društveno-političkih i kulturoloških odrednica izloženi stalnom nerazumijevanju i Hrvata i Srba iz Srbije (u studiji personificirani likovima Nikole Pašića i Stjepana Radića) i koji ne žele prepoznati kako su upravo oni, u stalnom nadmetanju Beograda i Zagreba najveći gubitnici. I da je to uzrok njihove neizvjesne budućnosti i razlog straha za vlastiti egzistencijalni opstanak.

PRISILNI PARTNERI: Srpska politička elita, prije svih radikali, bili su opsjednuti ambicijama da ratnu ulogu Srbije privilegiraju, odnosno debelo naplate i pri tomu nisu prezali ni od najperfidnijih politikantskih smicalica ne pitajući za cijenu koju drugi narodi, prije svih Hrvati i Slovenci moraju za to platiti. Naravno, Radićevi su seljaci tražili načina da se tomu suprotstave i utoliko su bili spremni, jednako kao i radikali, na najprljavije kompromise, ali znajući da su slabija strana, u sve su pregovore ulazili s figom u džepu i zagovarajući decentralizaciju u stvari su prijetili, pa čak i onda kad su znali da je to nemoguća misija mogućnošću separacije, državnog raskida. Utoliko se dvije strane u političkoj areni gotovo nikad nisu ponašali kao politički suparnici, već prvenstveno kao neprijatelji koji su, pod budnim okom kralja Aleksandra Karađorđevića, zagovornika i promotora jugoslavenske državne zajednice, bili samo prisiljeni glumiti partnerski odnos, pri tomu dobro znajući što stvarno jedni o drugima misle.

Kakav je to bio odnos najbolje se vidi iz sporazuma (iz srpnja, 1925) radikala i seljaka, s potporom kralja, koji je nedvojbeno vukao sve konce ovih i svih budućih političkih igara u Jugoslaviji dok je bio živ (ubijen 1934. u atentatu u Marseillesu). Ovaj je sporazum važan, zapravo gotovo presudan za položaj Prečana, jer je nakon toga njihov lider Svetozar Pribičević sa svojom strankom (DS/SDS) ispao iz Vlade, činilo se privremeno, ali pokazalo se da tomu nije tako, kako to nije bila samo jedna u nizu smjena Vlade, već proces koji je neizravno vodio rastakanju države, koja će se u krvi raspasti 1941, a potom i definitivno pedesetak godina kasnije, 1991. I utoliko se za ovu studiju slobodno može reći kako u novodobnoj hrvatskoj historiografiji nijedna knjiga do Višnjićeve nije tako razvidno i tako detaljno pokazala i to s potpunim razumijevanjem gdje se nalazi prijelomna točka koja se može odrediti kao početak nečeg što će završiti kataklizmom hrvatskih Srba, nakon koje se nikada više neće sasvim oporaviti.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.