Pupovac u Donjem Žirovcu: Svi stradali, bez obzira na vjeru, naciju, spol ili dob, zaslužuju pomen – Nećemo pokleknuti

Autor: Milorad Pupovac

Sjećati se ili spominjati ratnih žrtava nije jednostavno. Naročito nije jednostavno činiti to glasnom riječju. Sjećanje ili spominjanje na ovu vrstu žrtava koje rijetko poznajemo, čija imena ne znamo i od kojih su neki od njih jedni drugima mogli činiti zlo lako postane rutinsko tako da glasno izgovorene riječi ne ispunjaju, ne oplemenjuju naša srca ili da postane mobilizacijsko sredstvo tako da glasno izgovorene riječi jedne mrtve mobiliziraju protiv drugih živih, jedne mrtve koristi za prikrivanje, negiranje drugih mrtvih. Ni jedno od ova dva sjećanja ili spomena ne mogu ni mrtvima ni nama osigurati mir. Zato ih se trebamo kloniti, čuvati i sebe i druge od takvih sjećanja ili pomena. 

Prije samo pet godina bilo je jednostavnije i drugačije nego što je danas. Neovisno o tome što nisu svi razumjeli ili htjeli razumjeti Vladu Andreja Plenkovića i predstavnike Srba u Hrvatskoj, prije pet godina svako je napravio korak prema zajedničkom sjećanju i zajedničkom pomenu, prema suočavanju sa stradanjem koje su doživjeli pripadnici hrvatskog i koje su doživjeli pripadnici srpskog naroda. Mnogi su u tom vidjeli istinsko sjećanje, istinski pomen. Mnogi su se nadali da će potrajati. Na žalost, nije potrajalo. Najprije je stalo na granicama Hrvatske, a onda je to približavanje hrvatske političke većine i srpske političke manjine pokleknulo pred onima koji su bili protiv njega. Sad sve izgleda kao da se vraćamo ne na vrijeme prije pet godina nego na vrijeme znatno prije njega.

Tako izgleda oko nas, ali tako ne izgleda u nama. Bez obzira na krhkost naših koljena mi nemamo namjeru pokleknuti. Naši moralni osjećaji i prema hrvatskim žrtvama u Baćinu 1991. i prema srpskim žrtvama na cesti od Gline do Dvora to nam ne dopuštaju. Posebno nam to ne dopušta naše razumijevanje, naše viđenje rata u kojem su na njegovu početku u Baćinu od strane naših sunarodnjaka Srba ubijeni naši sugrađani Hrvati i u kojem su na njegovom samom kraju na ovoj cesti Glina – Dvor od strane naših sugrađana Hrvata ubijeni naši sunarodnjaci Srbi. Ovakav naš moralni osjećaj spremni smo sa svakim podijeliti ili svaki sličan moralni osjećaja prisvojiti kao naš. Nikome, međutim, ne želimo nametati i ne namećemo svoj način sjećanja ili pomena, ali isto tako ne želimo da itko nama nameće svoje komemorativne prakse.

Stradanje na cesti Glina – Dvor, kao što sam rekao, dogodilo se na kraju rata, a nakon službeno potpisane predaje Vojske RSK i dogodilo se u seriji napada što pripadnika HV, što 5. korpusa Armije BiH. Te dvije okolnosti čine te napade i njima uzrokovano stradanje posebno teškim. Samo na području Gornjeg i Donjeg Žirovca i šume Obljaj kolona je napadnuta artiljerijom, avionima i ličnim oružjem. Dosad provedena Documentina istraživanja ustanovila su da je u tim napadima na tom području ubijeno 78 ljudi, od toga 48 civila, 17 vojnika i 13 osoba za koje još uvijek nije utvrđeno da li su bili civili ili vojnici. Postupak identifikacije ovdje ubijenih još uvijek nije završen. Postupak utvrđivanja odgovornosti onih koji su počinili ovaj ratni zločin nikad nije ni započet. Umjesto toga šire se priče kojima se navodno dokazuje da su Srbi sami odgovorni za njega. Dakle, za institucije države on ne postoji ni kao razlog evidentiranja i ni kao razlog javnog prezentiranja,  ni kao razlog procesuiranja odgovornih ni kao razlog komemoriranja. Ni jedno od toga. Većina iz žirovačke i drugih izbjegličkih kolona s početka augusta prije trideset godina nije se mogla vratiti u svoje dalmatinske, ličke, kordunske i banijske zavičaje.

Kad je već tako država bi trebala omogućiti da Dokumenta koja evidentira i SNV koji komemorira to mogu raditi u miru, da ih se ne napada, lažno optužuje i  vrijeđa njihove moralne osjećaje koji ih dovode na mjesta sjećanja i pomena. Ni jedno od njih nemaju moć države ili pojedinih društvenih grupa već jedino moć svojeg glasa i svojih moralnih osjećaja.

Svima koji ste danas došli ovdje i sudjelovali u ovom pomenu dužan sam izraziti duboku zahvalnost.  Svima koji su ovdje stradali početkom augusta neka je vječni pomen!