Prebijanje i ubistvo novinara najjeftiniji oblik cenzure

Izvor: Violeta Cvejić, Izvpr: Pobjeda

Brutalni napad na novinarku Pobjede Anu Raičković govori o ambijentu koji je napravila država da je siledžijama sve dozvoljeno.

– U ovom slučaju, imamo nasilnika i dva njegova tjelohranitelja, masovnu silu koja se ustremila na ženu, novinarku. Ovakav napad mogao je da se završi sa mnogo drastičnijim posljedicama, kada vidimo o kakvoj je sili riječ. Nekažnjivost u slučajevima ubistava i napada na novinare je velika i ona ohrabruje nasilnike, a posebna meta su novinarke – rekao je Veran Matić za Pobjedu povodom brutalnog napada na novinarku Anu Raičković. Matić je predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara i član Stalne radne grupe za bezbjednost novinara i predsjednik Upravnog odbora ANEM-a (Asocijacije nezavisnih elektronskih medija)

Napadi i osude 

Govoreći dalje o slučaju Raičković, Matić podsjeća da su novinari sve češća meta nasilnika, ,,često i bez direktnog povoda ili razloga“, a bilo kakvo nasilje nad novinarima i prijetnje su nedopustivi, te ističe da su posebna meta novinarke.

U Srbiji ove godine ima prvi put više prijava novinarki za prijetnje i nasilje – 56 odsto u odnosu na 44 odsto, kada je riječ o novinarima.

– Kada govorimo o prijetnjama putem interneta, društvenih mreža, ugrožavanje bezbjednosti novinarki penje se na 70 odsto u prvih devet mjeseci ove godine – kaže Matić.

Napad na Raičković osudili su svi – od kolega, medijskih udruženja domaćih i inostranih, preko nevladinog sektora, do Stejt departmenta i svi traže hitnu akciju države koja već decenijama stvara ambijent u kojem se nasilje nad novinarima ponavlja, a razlika je jedino u stepenu brutalnosti počinjenog djela. Zato je i najvažnije pitanje – na koji način može da se prevaziđe sadašnje stanje u društvu da novinari koji profesionalno rade svoj posao budu bezbjedni.

Matić kaže da je veoma važno da vlasnici medija i menadžment, urednici, urade sve što je njihova obaveza da se omogući normalan rad novinarki i novinara, da budu edukovani za bezbjedno izvještavanje, imaju adekvatnu opremu, snažnu besplatnu pravnu podršku, kao i pristup efikasnoj zdravstvenoj podršci, uključujući i podršku za mentalno zdravlje.

– Ostaje najveći problem preventiva, tj. kako zaustaviti na samom početku mogući napad na novinarke i novinare. Jedino rješenje su tužbe za uvrede, klevete, laži… ali i za to je potrebna snažna podrška redakcija ili udruženja kroz besplatnu pravnu pomoć jer su troškovi suđenja veliki za novinarske plate. I najvažnija je novinarska solidarnost, da ona postoji u svakom slučaju i u svakom mogućem obliku, pravovremeno i trajno – ocjenjuje Matić i kaže da u Srbiji pokušavaju sa stalnom radnom grupom za bezbjednost novinara (u koju su uključena sva udruženja i asocijacije, Vrhovno javno tužilaštvo i MUP) da uspostave efikasnu saradnju, brze reakcije u slučajevima prijetnji, ugrožavanja bezbjednosti i napada na novinare.

Ipak, i pored svega toga, on zaključuje da je još uvijek neophodno uticati na mijenjanje tužilačke i sudske prakse, kao i određenih rješenja u Krivičnom zakoniku.

Ko obezbjeđuje medijske slobode

Veliki broj medija omogućava da se objavljuju razne informacije bez i najmanje zadrške što je istina, laž, spin, kleveta, prijetnja…. i sve se tumači kao medijska sloboda.

Postavlja se pitanje – što su medijske slobode i dokle dosežu da novinari mogu profesionalno da rade i ostanu bezbjedni bez policijske zaštite?

Matić je imao iskustvo sa obezbjeđenjem koje mu je dodijelila država, međutim, obezbjeđenje štiti fizički, ali što se dešava kada se obezbjeđenje ukine – da li ostaju strahovi da će se ponoviti bilo koji oblik nasilja.

– Medijske slobode ograničene su kodeksima novinara. Sloboda novinara ne smije da bude motiv za ugrožavanje njegove bezbjednosti. Ugrožavanje bezbjednosti novinara i medija sve više postaje normalnost. Naročito onih medija koji se bave istraživačkim novinarstvom, koje razotkriva korupciju, privilegije, autoritarne režime, kriminal…- odgovara Matić i daje primjere – od ubistva Duška Jovanovića, pa do serije napada i ranjavanja Olivere Lakić, bombardovanja Vijesti…

– Šest godina sam bio pod policijskom zaštitom i nijesam se osjećao ni tada bezbjedno. Kada ste jednom ugroženi i kada vlada nekažnjivost, osjećaćete se uvijek tako jer se ne otklanjaju uzroci. Kriminal i korupcija, nasilje huligana koji su razotkrivani kroz, na primjer, serijale Insajdera, koji su doveli do vrlo drastičnog ograničavanja slobode Brankice Stanković, poslije i mene, ne samo da nijesu zaustavljeni kao pojave, već su se patološki multiplikovali i stekli zaštitu. Sprega političkih elita, pravosuđa i kriminala više ne može ni da se sakriva, čak i ako postoji ta želja. To je postao modus vivendi – kaže naš sagovornik.

Tortura i zločin 

Govoreći o tome kroz kakvu torturu prolaze novinari, Matić podsjeća da je 2018. godine surovo prebijen urednik portala Žig info, Željko Matorčević i niko nije uhapšen.

– Nalogodavci, ohrabreni, zapalili su i kuću novinaru istog portala. Milan Jovanović je slučajno preživio taj atentat. Tek ove godine završeno je suđenje tadašnjem predsjedniku opštine Grocka i članu Glavnog odbora vladajuće stranke i izvršiocima, od kojih je još jedan u bjekstvu. Ali teško prebijanje još uvijek nije… iako je jasna veza – navodi Matić.

On podsjeća da je krajem maja oko podneva u centru Beograda napadnut novinar Vuk Cvijić od strane direktora ili vlasnika tabloida Srpski telegraf Milana Lađevića, a do danas nema policijskog izvještaja u tužilaštvu da bi bila podignuta optužnica.

Zatim se niz napada nastavio jer je par dana kasnije napadnut Uglješa Bokić u Novom Sadu, koji je napad snimio, a tužilaštvo je službenom bilješkom odbacilo prijavu. Prije nedjelju dana, u Novom Sadu su napadnuti kamermani Juronjuza i N1. Iako je napadač na kamermana Juronjuza snimljen, još uvijek nije identifikovan, a ni uhapšen. Osoba koja je prijetila Ani Lalić putem interneta, uhapšena je, ali je sud odlučio da čeka suđenje u sopstvenom domu sa nanogicom, koju je skinuo i pobjegao u Francusku gdje živi.

Ipak, najdrastičnije je kada ubice ostaju na slobodi poslije 25 godina od počinjenog zločina.

– Ove godine, oslobođeni su ranije optuženi iz vrha Državne bezbjednosti za ubistvo Slavka Ćuruvije i pored dvije presude na ukupno 100 godina zatvora. Neriješeni slučajevi ubistava Milana Pantića i Dade Vujasinović, kao i Duška Jovanovića, direktna su poruka nasilnicima da će proći nekažnjeno, kada nasilje primjenjuju prema novinarkama i novinarima. Sve ja manje profesionalnih medija i novinara, solidarnosti i snažnog otpora nasilnicima i represivnim vladama – podsjeća Matić.

Kako počinje maltretiranje

– Najgore u svemu su mutacije ugrožavanja bezbjednosti novinara i medija, koje često kreću kao targetiranje iz institucija moći ili tabloida koji su dio tog kruga, pa se sele na društvene mreže, gdje se organizovano, ali i patološki vrijeđa, prijeti… šire laži, pa se to ponovo vraća u tabloide… Ta izloženost, i kada nema direktne prijetnje, zastrašujuća je… Najveći dio inkriminacija u ovim slučajevima goni se privatnim tužbama, za to novinari nemaju ni novca, ni nerava, ni vremena, a suđenja su uglavnom samo novi nivo viktimizacije koju doživljavaju.

A ako su to krivični slučajevi koji se gone po službenoj dužnosti, samo u nekih deset do dvadeset odsto završavaju se osuđujućim presudama. Vrlo često je riječ o oportunitetu, priznanju krivice za lakšu kaznu – navodi Matić.

Tekst je prenet sa portala Pobjeda.me