Boris Dežulović o braći Panić: Priča sa srećnim završetkom

Autor: Boris Dežulović

Nije on ni posve nepoznat, naprotiv: prevejani srpski kriminalac blizak zemunskom klanu, Pana je nekadašnji tjelohranitelj četničkog vojvode Vojislava Šešelja i dobar prijatelj zamjenika beogradskog gradonačelnika Gorana Vesića, sa sjajnim vezama u srpskoj policiji i obavještajnom podzemlju. Najpoznatiji je, međutim, kao kum samog direktora Srbije Aleksandra Vučića: kao Vučićev kum Pana u Srbiji ima status kulturno-povijesnog spomenika i uživa državnu zaštitu. Kad, recimo, stvar zajebe toliko da čak i tužilaštvo mora formalno podignuti optužnicu, liječničke potvrde za odgodu suđenja potpisuje mu lično srpski ministar zdravstva: koliko god treba, sve do zastare.

To je Pana, nema zajebavanja s Panom. Ozbiljan format.

Pana ima i dva sina, Miloša i Uroša. Miloš i Uroš nisu pokazivali pretjeranih ambicija za školu – većinu vremena provodili su po separeima splavova i društvenim mrežama, kurčeći se tetovažama, kajlama i silikonskom dodatnom opremom – pa im je ćale u jednoj novogradnji u Zemunu kupio tri stana, da završe neki zanat i smisle sebi posao. A Miloš i Uroš onda, premišljajući se između privatnog dječjeg vrtića i specijalizirane knjižare s rijetkim prvim izdanjima, otvorili na kraju lanac salona za njegu tijela za muškarce, ono što naš narod zove “masažom sa srećnim završetkom”.

Pored stanova u Zemunu, Salon za negu tela i masažu braće Panić nudio je svoje usluge na još dvije lokacije, na Novom Beogradu i Beogradu na vodi. Iako je cijeli grad znao čime se bave, a njihov salon bio dobro čuvana javna tajna, braća su kao ozbiljni biznismeni za svoj salon otvorili i redovno održavani sajt, a posao su hladnokrvno oglašavali i preko stranica na društvenim mrežama, bogato ilustriranih fotografijama polugolih stručnjakinja za “negu tela”, “ekskluzivnu senzualnu masažu” i srećne završetke: “Doživite osećaj nezaboravnog zadovoljstva, vidimo se u našim salonima svakim danom od 10 do 22h”, stajalo je na njihovoj Instagram stranici, koja je imala gotovo četrdeset hiljada pratitelja.

Najmanje pet prostitutki mjesecima je, na nemoćni užas komšija i stanara, obilazilo njihove salone obavljajući poslove “ekskluzivne senzualne masaže” i “nezaboravnog iskustva”, a zbog obima posla braća su preko sajta i Instagram stranice već tražila i nove djevojke, obećavajući zaradu od najmanje sto eura dnevno. Cijene njihovih usluga – ovisno valjda o stupnju ekskluzivnosti, senzualnosti i nezaborava, te razini dopamina u srećnom završetku – kretale se od tri i pol pa sve do dvanaest hiljada dinara, što je Milošu i Urošu donosilo više od trideset hiljada eura mjesečno. A prvo što su Miloš i Uroš s tim parama napravili bila je, razumije se, kupovina narančastog Lamborghinija, s kojim su se – na veselje cijelog grada i vjerne Instagram publike – naganjali s policijom po beogradskim bulevarima, najstrašnije ih vrijeđajući i bahato se predstavljajući se kao Vučićevi kumići.

To su Panini sinovi Miloš i Uroš. Što kaže naš narod: ne pada đubre daleko od kante. Ozbiljni formati.

Onda je prošlog četvrtka u salon braće Panić konačno banula policija, zatekavši unutra svu opremu za terapeutsku tantričku masažu za srećno završavanje, te sef pun zlata, gotovine i skupih Rolex satova. Ne, međutim, i vlasnike: sinovi Vučićeva kuma – čovjeka sa statusom kulturno-povijesnog spomenika, državnom zaštitom i odličnim vezama u policiji i obavještajnom podzemlju – začudo su nekako saznali da im je policija na tragu. Kad su policajci razvalili blindirana vrata njihova zemunskog Salona za negu tela i masažu, Miloš i Uroš već su bili daleko.

I gdje su pobjegli? U Rusiju? U Republiku Srpsku ili Crnu Goru? U Bugarsku, Rumunjsku ili, štajaznam, Bjelorusiju? U Francusku, Ameriku ili Australiju? Naravno da ne: dok je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije prošlog petka grozničavo raspisivalo potjernicu za Milošem i Urošem Panićem, oni se već na Instagramu dijelili storyje iz zagrebačkog noćnog kluba LAF!

Možda to i nije sve što treba znati o Republici Hrvatskoj, dopuštam mogućnost. Mnogo svije od svega što treba znati o Republici Hrvatskoj jest, recimo, činjenica da je novi hrvatski državni odvjetnik osoba s odličnim vezama u vladajućem HDZ-u i kriminalnom podzemlju, čovjek kojemu je imenik mobitela bogatiji od kartoteke zagrebačke policije. Ako je to, međutim, sve što treba znati o Hrvatskoj, onda je priča o braći Panić u zagrebačkom noćnom klubu barem zgodna ilustracija.

Miloš i Uroš, dva mlada i talentovana srpska kriminalca, sinovi starog i prevejanog srpskog kriminalca, od srpske policije ne bježe, naime, ni u Rusiju ni u Republiku Srpsku ni u Crnu Goru, već ravno u – Hrvatsku!

I to ne u neki zabijeni kutak Hrvatske, ne u predgrađe Gospića ili gustirnu svjetionika na Palagruži, već u sam Zagreb!

I to ne u podrum neke sigurne kuću na rubu Dubrave ili napuštenu trafo-stanicu u Stenjevcu, već u Prisavlje, dva raskršća od centra grada!

I to ne u slijepi rukavac nekog slabo istraženog hodnika zgrade Hrvatske radiotelevizije, ili u šaht Bandićevih fontana na Aveniji Većeslava Hiljevca, već u jedan od najpopularnijih zagrebačkih noćnih klubova, prikladna naziva LAF iliti Last and Found, odnosno – Izgubljeno-nađeno!

I to ne pod lažnim identitetom i maskama na kakvom divljem karnevalskom partyju, ili u diskreciji zatvorenog VIP-separea, već u lajvu na Instagramu, spremno pozirajući za svoje vjerne followere iz srpske policije!

Ne znam za vas, ali meni to govori sve o Republici Hrvatskoj: stari Petar Panić Pana u četvrtak zove svoja dva mamlaza i kaže im kako ima pouzdanu informaciju da će za koji sat u Salon za negu tela i masažu banuti policija s nalogom za hapšenje, Miloš na to kaže “upičkumaterinu, šta ćemo, gde da bežimo?”, Uroš kaže “oćemo li u Moskvu, kad ima let?” Miloš onda kaže “možda bolje u Banjaluku preko Bijeljine?”, a stari Pana se iznervira i prekida ih, “kakva Moskva, kakva Banjaluka!”, i šalje svoja dva debila u prijateljsku Hrvatsku. To, eto – kad dvojici makroa što po Beogradu podvode djevojke na vrata zakuca policija, a ohola tetovirana mladunčad pavijana zajedno s ocem, kriminalcem iz zemunskog klana, tjelohraniteljem jednog srpskog ratnog zločinca i kumom samog predsjednika Srbije, ocijene kako im je najsigurnije pobjeći u Hrvatsku – taj trenutak meni o Republici Hrvatskoj govori više od onoga kad je Andrej Plenković ocijenio kako mu je za državnog odvjetnika najsigurnije instalirati Ivana Turudića.

I bez obzira kako završila ta priča – hoće li Miloš i Uroš produžiti u Austriju, odletjeti u Kanadu ili ostati u Zagrebu i otvoriti dječji vrtić, knjižaru ili Salon za tradicionalnu srpsku negu tela, hoće li dobiti državljanstvo i siguran posao u Državnom odvjetništvu ili će na koncu biti uhapšeni i izručeni Srbiji – već sama činjenica da im se u panici i brzini, s policijom za petama, najboljom i najrazumnijom idejom učinila Hrvatska, meni je dovoljna. Republika Hrvatska: prvo što vam padne na pamet kad vas traži srpska policija.

Kad je onomad “Brianov život” Montyja Pythona bio zabranjen u Norveškoj, u Švedskoj su ga reklamirali kao “film toliko smiješan da je zabranjen u Norveškoj”. O nečemu sličnom trebali bi razmisliti i u hrvatskom Ministarstvu turizma:

“Hrvatska: toliko sigurna da u nju iz Srbije bježi i kumčad srpskog predsjednika”.

Što bi rekao njihov advokat, I rest my case.

Srećan završetak.

Članak je prenet sa portala N1.