Paralelni svemir Božićnog prijema SNV-a

Autor: Dragan Markovina

Prve rečenice novinskog izvještaja s ovogodišnjeg Božićnog prijema Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, događaja koji se još od početka dvijetisućitih pretvorio u ključno mjesto za tumačenje hrvatsko-srpskih odnosa u zemlji i postao na neki način in-događaj na kojeg je dobro biti pozvan, koje su objavljene na portalu SNV-a, tj. u Novostima, vrijedi citirati u cijelosti iz razloga koje traži nastavak ovog teksta:

„Poruke mira, tolerancije i međusobnog uvažavanja čule su se ove subote, 6. januara, u punoj dvorani hotela Westin, gdje je Srpsko narodno vijeće organiziralo tradicionalni Božićni prijem. Brojnim gošćama i gostima obratili su se, redom, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednica Nacionalnog saveta hrvatske nacionalne manjine u Srbiji Jasna Vojnić, zamjenik gradonačelnika Zagreba Luka Korlaet, specijalni izaslanik predsjednika Republike Srbije za pitanja nestalih Veran Matić i premijer Hrvatske Andrej Plenković. Njihovim govorima dominirala je ocjena kako su odnosi hrvatske nacionalne većine i srpske manjine u Hrvatskoj danas dobri, kao i odnosi republika Srbije i Hrvatske, ali ipak ne onoliko uspješni koliko bi to mogli biti i kao što se svi okupljeni nadaju da će postati: najveću odgovornost za njihovo unapređenje snosi, dakako, državna politika. Nakon što su predsjednik Savjeta SNV-a Dejan Jović i saborska zastupnica i zamjenica predsjednika SNV-a Dragana Jeckov uručili ovogodišnje nagrade Vijeća laureatkinjama i laureatima, kratke govore, najavljujući obred blagoslova i lomljenja Božićne česnice, održali su i saborski zastupnik Samostalne demokratske srpske stranke Boris Milošević te episkop pakrački Srpske pravoslavne crkve Jovan Ćulibrk, koji je predstavio episkopa Kirila, nasljednika patrijarha Porfirija na mjestu upravitelja Zagrebačko-ljubljanske eparhije. Na kraju svečanosti, trenutak koji je privukao novinarske kamere: novčić u česnici ove je godine, nakon što su se mnogi okušali bez sreće, pronašao potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.“

Spustit ćemo se sada nešto južnije, točnije u Dicmo, mjesto u neposrednom zaleđu Splita, u kojem je ekstremistička desnica održala svoje tzv. božićno okupljanje, odnosno još jedan pokušaj reinkarnacije Hrvatske pravoslavne crkve, nečega što je jedino postojalo u Pavelićevoj NDH, kada se nakon početnih pokolja nad Srbima, pokušalo formalizirati brisanje te nacije iz Hrvatske. I ovdje će nam za potrebe teksta pomoći novinski izvještaj iz Jutarnjeg lista:

„U organizaciji udruge Hrvatski pravoslavni centar sa sjedištem u Vukovaru u dvorani restorana ’Kamen’ u Dicmu u subotu poslijepodne održan je prigodni domjenak povodom pravoslavnog Badnjaka i Božića. Ovom skupu odazvalo se više od stotinu gostiju koje je pozvao predsjednik udruge Predrag Mišić zvani Peđa koji za sebe kaže da je ’po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti’, a koji je kao dragovoljac bio branitelj Domovinskog rata u Vukovaru i kasnije logoraš srpskih koncentracijskih logora. Među gostima su, uz ostale, bili general MarijanMareković, izaslanik predsjednika RH Zorana Milanovića, Dinko Tandara, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Ante Sanader, potpredsjednik Hrvatskog sabora, Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, pukovnik Marko Skejo, zapovjednik 9. bojne HOS-a, vijećnici županijske skupštine i splitskog Gradskog vijeća, Ivan Šipić, predsjednik Gradskog vijeća Trilja i drugi uključujući brojne hrvatske branitelje srpske nacionalne pripadnosti.“

Razlog zbog kojih je bilo nužno citirati osnovne informacije s oba prijema je toliko očit da bode oči. Jer koliko god se s jedne strane ispravno činilo da je prijem u Westinu okupio dobar dio društvene, političke i kulturne elite zemlje u organizaciji srpske zajednice i prisutnost njenih čelnih političkih i crkvenih ljudi, čime je na svaki mogući način priznato pravo građanstva Srbima u Hrvatskoj i njihova naglašena ravnopravnost, dok je skup u Dicmu i vizualno izgledao provincijski otužno, a radilo se isključivo o okupljanju javno prepoznatljivih likova s krajnje desnice, ono što se ne može zanemariti jeste činjenica da su na to okupljanje svoje izaslanike poslali i predsjednik Milanović i potpredsjednik Vlade Tomislav Medved, čime su zapravo legitimirali potpuno neskriveni i ustašonostalgičarski naum brisanja Srpske pravoslavne crkve iz Hrvatske.

Nebitno je ovom prilikom što osobno mislim o političkom djelovanju SPC-a, a ne mislim ništa afirmativno o tome, jer sve to može biti stvar rasprave i političkog neslaganja. Ali davati legitimitet ovakvoj akciji radikalne desnice, odnosno ideji koja ne predstavlja nikakav odraz autentičnih religijskih nastojanja ozbiljne skupine ljudi, nego akt željenog političkog nasilja, izravno poništava sve ono što je lijepo i prigodno izrečeno na prijemu SNV-a.

I otprilike negdje između ova dva događaja treba tražiti realnost današnjeg položaja srpske zajednice u Hrvatskoj. Ona je s jedne strane, tj. institucionalno odlično pozicionirana i zakonski maksimalno zaštićena. Štoviše, u prošlom broju je tjednik Nacional objavio koliko je Plenkovićeva Vlada uplatila više novca toj zajednici, neusporedivo više u odnosu na ranija razdoblja, što je sasvim sigurno povezano s koalicijskom odanošću SDSS-a. Zahvaljujući takvom položaju i povećanim prihodima, između ostalog se završava i čitav niz modernih zgrada srpskih kulturnih centara u većim sredinama, u sklopu čega je prije nepunih mjesec dana predstavljen projekt budućeg Srpskog kulturnog centra u Rijeci, koji uskoro kreće u realizaciju, jedan od impresivnijih.

S druge pak strane, ista ta zajednica se i dalje nalazi pod kombinacijom kolektivne krivnje za rat i okupaciju dobrog dijela zemlje, željom da kao takva potpuno nestane iz Hrvatske i još uvijek služi kao isključivo pogonsko gorivo većinskog nacionalizma, što dolazak brojnih stranih radnika i sve veći broj ilegalnih migranata još uvijek ni blizu nije pomaknuo s trona prvih neprijatelja nacionalističke desnice.

No, glavni problem aktivne shizofrenije u odnosu službene Hrvatske prema Srbima je u tome što se ona pokroviteljski odnosi i prema jednoj i prema drugoj praksi i čovjek nikad ne može biti siguran koja će od ovih praksi na kraju prevagnuti. A to da odnos prema nekoj zajednici zavisi isključivo od političkih okolnosti koje se lako mogu promijeniti, nije neka garancija mira, sreće i prosperiteta.

Članak je prenet sa portala Peščanik.