Selebritizacija duševne patnje

Piše: Nataša Škaričić

“Kad bi ono što osjećam bilo jednako raspodijeljeno na cijelu ljudsku obitelj, ne bi bilo niti jednog veselog lica na zemlji”, poručio je Abraham Lincoln u pismu svom odvjetničkom partneru 1841. godine, čime je upisan u dugačku listu povijesnih/javnih osoba koje su govorile o mentalnoj patnji još u vrijeme kada selebriti kultura nije imala suvremene konotacije i proporcije, a depresija se dobrohotno nazivala melankolijom. Danas je selebritizacija duševne bolesti sastavni dio neoliberalne ideologije promovirane u medijima, publikacijama za samopomoć ili biografijama slavnih osoba koje žele javnost uputiti u načine ozdravljenja, destigmatizirati duševnu bolest ili pisati dobru književnost.

Raspon je širok, od Lady Gage, preko Stephena Frya, Robina Williamsa, Tipper Gore, Sally Brempton, Denise Welch i još mnogih koji su s bitno različitim motivima outali svoja mentalna i emocionalna stanja. Istraživanja pak obično pokazuju da učinak ispovijesti slavnih ličnosti na rigidnost društvenog stava prema mentalnoj ranjivosti ovisi o kvaliteti parasocijalnog odnosa s konkretnom javnom osobom. Ukratko, ako je netko antipatičan ili percipiran kao dio otuđene elite, javnost neće imati razumijevanja za njegove mentalne tegobe, niti će se s njime identificirati, dok u suprotnom slučaju vjerojatno hoće.

Nedavno promovirana knjiga “Depra”, u kojoj HTV-ov novinar Aleksandar Stanković otkriva da boluje od depresije i opisuje faze i težinu svog stanja, prvi je bombastičan prodor trenda na sitno hrvatsko tržište, što je izdavač dobro isplanirao i proizvod nabildao pleonazmom “najesencijalniji projekt koji je Telegram dosad lansirao”. Naime, Stankovićeva je knjiga udarni dio čitave kampanje koju portal Telegram provodi u suradnji s udrugom za prevenciju depresije i suicida Životna linija i uz podršku američkog farmaceutskog diva Janssen, što znači da je riječ humanitarnom projektu u koji je inkorporiran supstancijalan komercijalni interes izdavača i sponzora.

Na prvu Stankovićevu najavu knjige mediji su reagirali nezapamćenim interesom, drugo izdanje “Depre” naručeno je samo pet dana nakon promocije, a u međuvremenu su za Telegram kao žrtve svoje ili obiteljske mentalne bolesti progovorili Edo Maajka, Urša Raukar i Branka Katić. Projekt je dobio i snažnu podršku profesionalnih društava, udruga i psihijatara, pa se bez pretjerivanja može reći da nedostaje samo da Ministarstvo zdravstva sve skupa verificira kao javnozdravstvenu kampanju. To bi na bizaran način držalo vodu kao priznanje da netko drugi mora odraditi posao na razvalinama hrvatskog zdravstva u kojemu je psihijatrija tradicionalno u najtežoj poziciji.

Svakako, Stanković bi i u toj, nemogućoj varijanti, bio idealna javna figura za projekt demistifikacije duševne bolesti. Recenzent u Slobodnoj Dalmaciji opisuje ga kao “beskompromisnog i drčnog” novinara koji svakome pristupa “bez pardona i s apsolutnim pomanjkanjem ikakvog oblika talačke situacije naspram autoritetu ili moćniku preko puta stola od sebe”, što je samo dio fame i garda koji Stanković uspješno zauzima u javnom prostoru. Tom je pothvatu sigurno pomoglo što se odvija u sredini u kojoj su medijski profesionalci izrazito defanzivni u odnosu na strukture moći, jer NU2 uistinu nema atribute koji se pripisuju slavnom voditelju. Izbor gostiju je oportunistički, sugovornike se skoro nikada ne suočava s osobnim novinarskim autoritetom, emisija se komforno vozi pravilom druge strane, često depersonalizirane frazom “neki će reći”, a trivijalna estradna pitanja obilježavaju i razgovore s politički vrućim sugovornicima. Njegov intervju s Ivom Sanaderom se npr. pamti po pitanju je li premijer gej, a ne primjerice po žestini koju je u razgovoru s istim sugovornikom pokazao Mislav Bago. Ukratko, na skromnim zahtjevima publike, skučenosti medijskog prostora i na antipatiji kojom ga dočekuje desnica, Stanković je uspio održati iluziju da se NU2 događa nešto mnogo više i hrabrije od novinarskog mainstreama.

Objavljujući knjigu o depresiji, Stanković na potpuno neočekivan način pokazuje drugo, skromnije lice i to – na veliko iznenađenje – uopće ne izgleda loše. Knjiga je zbirka kratkih priča koje rekonstruiraju značenje popratnih stihova, a pritom prilično iskreno, neuljepšano i nepretenciozno opisuju egzistencijalnu i egzistencijalističku tjeskobu zbog koje se autor u medicinskim kartonima vodi pod šifrom F32 ili pod nečim sličnim.

Stanković opisuje napade panike u ranom djetinjstvu i mladosti, zatim slična stanja pred javne nastupe, fobiju da će biti razotkriven kao luđak skriven iza uloge važnog novinara, narcističke porive i povrede, emocionalnu paralizu nakon rođenja prvog djeteta, nezainteresiranost drugih ljudi s kojima je pokušao razgovarati o svom stanju, pa i proces prihvaćanja života rastrganog između trajnog nemira i emocionalnog tupila, sve zajedno popraćeno subjektivno zastrašujućim psihosomatskim reakcijama.

Autor “Depre” tvrdi da je četrnaest godina na antidepresivima i da nema namjeru prekidati terapiju jer time riskira povratak nečeg iz arsenala proživljenih simptoma ili, još gore, cijeli paket. Telegramov hit nije optimistična self-help knjiga poput onih koje su napisale Demi Lovato ili Sally Brampton, ni intelektualni memoar po uzoru na Stephena Frya, koji piše slaveći svoju bipolarnu ličnost i čudnovatu paletu talenata koji u njoj bujaju, ni genijalna tragikomikomična autobiografija, kakvu je napisala nesretna Carrie Fischer. Beskompromisan kada to treba biti prema sebi, autor pruža čitateljstvu uvid u najdelikatnije i najranjivije dijelove ličnosti i života, ne pokušavajući docirati o rješenjima. Štoviše, priznaje da ih nema. “Ne mogu ništa pametno zaključiti o sebi i bolesti. Ostaje samo cinizam i tablete”, piše Stanković.

“Depra” je, ukratko, knjiga neadekvatno infantilnog naslova za autentično mračnu ispovijest. Ona će sasvim sigurno imati brojnu publiku, najviše među voajerima i voajerkama koje prate svaki trenutak privatnih života javnih osoba. Razotkrivanje utjecajnog novinara u tom će mnoštvu bez sumnje djelovati na nekoga tko se srami svog stanja i učiniti da taj sram prestane ili da se ublaži, a možda i da ta osoba potraži pomoć. Stanković tvrdi da je to bio jedini motiv da napiše knjigu, pa iako se time uklapa u PR stereotip o ovakvim kampanjama, treba priznati da to što je napravio odgovara proklamiranoj svrsi.

Međutim, osim što nije sasvim jasno pomažu li ovakve ispovijesti drugačijem društvenom stavu prema mentalnim bolestima, problem ove knjige je u tome što autor mentalnu patnju prezentira u skladu s organicističkom paradigmom, kao medicinski entitet odvojen od osobe koja pati, jer je sam nije uspio doživjeli kao integralni dio ličnosti, životnog iskustva i mreže osobnih, društvenih, pa i klasnih odnosa.

Zato je ona tako mračna, a voditelj NU2 eksplicitno kaže da se nije suočio s procesom psihoterapije. Zatim, poruka da uspješne i društveno priznate osobe mogu biti ranjive može imati polarizirajući učinak i stvoriti odioznost kod onih čije patnje nisu tako vidljive, niti će ikada biti. Sam je Stanković reklamirajući knjigu neoprezno otvorio front prema dijelu čitateljstva tvrdeći da očekuje i negativne reakcije jer posao koji radi “izvlači najgore iz frustriranih anonimaca koji se javljaju po društvenim mrežama, ali protiv takvih budala lijeka nema”.

Cijela kampanja koje je ova knjiga dio dodatno je problematična jer je zanemarivo fokusirana na stanje psihijatrijske zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, a najviše na poruku da je depresija kao “kemijska neravnoteža u mozgu” uništiva medikamentima. To može biti korisno za razbijanje fobije od antidepresiva, samo se ne očekuje da profesionalni novinski medij takvo što propagira pod direktnim sponzorstvom farmaceutske kompanije i da pritom ne uzima u obzir da Hrvatska spada u zemlje s najvećom potrošnjom psihofarmaka u EU-u.

U kratkim pričama iz “Depre” vidi se da je Stankovićeva rigidna orijentacija na medikamentozno liječenje depresije autentična, a ne uvjetovana kampanjom, no novinar bi od ovakvih aranžmana morao bježati kao vrag od tamjana.

Članak je prenet sa portala Novosti.