„Oslobođenje“ je naš prkos i najlepša priča

Razgovarala: Jelka Jovanović, Izvor: Novi magazin

Sarajevski dnevni list „Oslobođenje“ u sredu 30. avgusta beleži vredan jubilej – osamdeset godina od izlaženja prvog broja. O osam decenija života i rada, previše često pod bombama, opstanku i nadanjima i za novine s takvom tradicijom, ali i samu profesiju, razgovarali smo sa glavnom urednicom „Oslobođenja“ Vildanom Selimbegović. Sasvim novinarski i očekivano, usred pripreme specijalnog broja koji će pred publiku, razume se, 30. avgusta.

„Specijal je pri kraju, biće simbolično na 80 strana, imaće i ‘masni’ omot“, kaže Vildana Selimbegović za Novi magazin.

U crvenoj boji?

Jašta, koja bi drugo sem naše boje?

Osamdeset godina je ozbiljan ljudski vek, a za krhke balkanske institucije i medije to je pravi podvig. Šta biste izdvojili?

Uvijek se moraju prvo izdvojiti ratovi. Naše novine su nastale u jeku Drugog svjetskog rata, prvi broj odštampan je 30. avgusta 1943. godine u Donjoj Trnovi kod Bijeljine, glavni urednik bio je Rodoljub Čolaković, a tadašnji kurir, kasniji predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević, odnio ga je Vrhovnom štabu u Jajce preko slobodnih teritorija. Jednu kratku dionicu uspio je preći – vozom. I taj se prvi broj čitao i među partizanima doživljavao kao čudo i pomno čitao i čuvao početkom 1944. iako je u međuvremenu izašlo još nekoliko brojeva.

Iz naše perspektive danas kada smo u nanosekundama zatrpani milionima vijesti, možemo samo da zamišljamo koliki je to put jedne velike priče, koja je preživjela uprkos svim fašistima ovog svijeta.

To je slavna istorija, ali od naših novih balkanskih ratova devedesetih prošlo je tri decenije, a „Oslobođenje“ je, kako mu i samo ime kaže, uspelo da dočeka slobodu u godinama zatvorenom i bombardovanom, ubijanom Sarajevu.

„Oslobođenje“ je, bez pretjerivanja, bilo jedna od najvećih priča toga rata. Tadašnja zgrada se nalazila na prvoj liniji fronta, u njoj je bila i štamparija, kao i niz redakcija. I naravno, prva linija fronta – prva meta agresije. Zgrada je srušena, ali uprkos tome „Oslobođenje“ je tokom rata imalo i svoju štampariju i redakciju, svoje novinare i izlazilo je za svoju publiku.

Ako vam kažem da je hodanje tada po Sarajevu, pretrčavanje raskrsnica bilo rizik za svakoga, za nas je to bio i izazov ponekad i više puta dnevno. Ali govorili smo i tada i sada – sreća da smo preživjeli radeći. Da bi se rizik smanjio, organizovani su višednevni turnusi ekipa koje su pravile novine.

No, prva novinarska žrtva u tom ratu – a bilo ih je 67 ukupno – bio je naš kolega Kjašif Smajlović, ubijen 9. aprila 1992. u Zvorniku. Izveden je i ubijen dok je diktirao izvještaj. „Čujem njihove korake, požuri, Sele, primi vijest“, kazao Sevleti Ahmedinović zvanoj Sele, koja je radila kao sekretarica „Oslobođenja“ i primala njegov posljednji izvještaj. Odmah potom je izveden i ubijen.

Nije bio slučajna žrtva nego je namerno likvidiran jer je njegovom smrću ubijena i slobodna reč, bar tako su mislile ubice?

Svakako. Postoji zapis o tome da je koleginici kazao kako četnici ulaze u Zvornik i ne zna šta će biti, hoće li poslati sljedeći izveštaj. Ubrzo polije toga ubice su upale u dopisništvo, izvele ga i ubile, kako je i sluteći skoru smrt sam najavio.

Mladi ljudi danas ne shvataju kako su naše generacije radile bez mobilnog telefona, ali herojski podvig kao redovno štampanje novina u teškim ratnim uslovima još je manje jasan. Koja je tajna?

Potpuno sam sigurna da je riječ o tome što smo se u tim nenormalnim uslovima grčevito držali – normalnosti. Ja sam radila u „Večernjim novinama“, koje su tada bile dio kuće „Oslobođenje“ i svakog dana sam išla na posao, s kolegom foto-reporterom probijala sam se do ratnih linija, naselja u kojima su ljudi živjeli danima u improviziranim zemunicama. Često u redakciji nije bio struje, kolega je filmove razvijao uz pomoć akumulatora, ja sam pisala na pisaćoj mašini, tako su svi novinari radili.

Ali u vrijeme opsade mi smo imali i teatarske predstave, to je bio izraz bunta i te normalnosti života koji smo čuvali. Vidjela sam nedavno istraživanje koje kaže da prestanak opsade nismo doživjeli kao šok baš zbog toga što smo se i tokom nje trudili da živimo, fingirali normalnost radeći svoj posao najbolje što možemo, pomažući jedni drugima. „Oslobođenje“ je izlazilo na roze, žutom, bilo kakvom papiru koji su nam donirale kolege iz reportera bez granica, „Večernje“ nekim danima nisu uspjevale izaći, „Avaz“ je počeo izlaziti u ratu, štampane su knjige…

Imamo i ono internacionalno izdanje na četrdesetak jezika u nezamislivom tiražu!

„Oslobođenje“ je zbog tog svog prkosa i, važno je istaći, namjere koju je ostvarilo uredništvo na čelu sa Kemalom Kurspahićem, Gordanom Knežević, Mehmedom Halilovićem, Zlatkom Dizdaravićem – puno ih je bilo, ne zamjerite što ne nabrajam sve – da novine ostanu profesionalne, vjerne svom imenu i želji da se bore za svakog čovjeka. I „Večernje“, „Dani“, „Slobodna Bosna“… težile su tome i uspjevale, ali zbog uloge koju je imalo, „Oslobođenje“ je proglašeno novinama u svijetu za 1992. godinu i u tu čast, a i kao dio solidarnosti sa sarajevskim kolegama i Sarajevom, kolege iz cijelog svjeta su jednog dana s proljeća 1993. izdale to specijalno izdanje na 40 jezika i u više od 13 miliona tiraža kao podlistak svojih novina.

Novine kao ljubav

A imate li i vi utisak da su i novinari digitala srećniji kad svoj tekst vide u štampi nego na portalu. Kao da i u vreme zalaska printa papir deluje moćnije?

Jeste tako, pa kad se okončao taj proces integriranja, shvatili smo da je i novinarima televizije veoma bitno da se njihov tekst nađe u novinama. Tu, smatraju, više „zveči“, pokazuju da su pravi novinari.

Moćne redakcije u svetu počele su da oživljavaju print. Hoće li se to desiti i kod nas – mislim i na vas i na nas?

Vječiti sam optimista i vjerujem da hoće. Lično ne krijem da je meni štampa oduvijek bila prioritet i da bih najviše voljela da novine ponovo postanu važan dio medija. 

Štampa je skup sport!

Jeste, ali ljudi u svijetu su shvatili njenu važnost, pa postoje različiti modeli pomoći. Evropske države ulažu u svoj print, recimo, različitim nivoom PDV-a, pomaganjem štamparija, direktnom pomoći, projektnim sufinaciranjem… Kod nas još nema ništa od toga i dok traje tranzicija, firme poput „Oslobođenja“ biće prve na udaru.

I opet se vraćamo na to da je potrebno kritičko mišljenje, a ono je svojstveno štampi. Elite ne žele kritičko mišljenje, ne žele ni sopstveno mišljenje, hoće samo svoje enormno bogatstvo.

Pomenuli ste nešto što našoj profesiji – našim društvima, ali profesiji posebno – nedostaje, a to je solidarnost. Kako to utiče i kako će uticati na stanje u novinarstvu u tranziciji i sudbine novinara?

Sve više nam je potrebna. I sami svedočite kroz regionalne projekte koji smo radili i radimo s Novim magazinom i Danasom da je u svim zemljama jedna tema opterećena istim problemima; samo akteri nose druga imena, nema veze s nacijom nego s moći, nose drugačija moćna imena. I mislim da među novinarima lagano sazrijeva svijest da ukoliko želimo da novinarstvo preživi, solidarnost je neophodna.

Bosna je, s obzirom na svoja specijalizirana društva, odličan ogledni primjer; političari su uspjeli da posvađaju međusobno medije čak i one koje kontroliraju u okviru svog ideološkog korpusa. Jasno je da je ono što nam serviraju vlasti raznih boja i dezena borba protiv novinarstva i svakog kritičkog mišljenja. Ubijanjem novinarstva ubija se i slobodna riječ, sami ste rekli, a to je konačan rezultat koji svi političari na ovim prostorima žele, a na nama je da im to ne dopustimo.

Privatizacija, digitalizacija i ostale tranzicije

Čini se da je „Oslobođenje“, za razliku od mnogih bivših moćnih ju-medija, uspešno proguralo privatizaciju. Kako?

U toj privatizaciji „Oslobođenje“ je prošlo, što bismo mi rekli, kao bos po trnju. Većinski je pripalo jednom slovenskom fondu Kmešoj družini jer je ambicija tadašnje vlasti u BiH bila da lagano ugasi novine, otme ono što se dalo oteti – tu u ratu razrušenu zgradu.

Međutim, u tom tranzicionom periodu na Balkanu je bilo još svjesne javnosti, pa je grupa univerzitetskih profesora iz Sarajeva, važno je reći različitih nacija, otišla u Sarajevsku pivaru i od njenog vlasnika, oca našeg sadašnjeg izdavača Muje Selimovića, ali i još nekih privrednika u BiH da vrate „Oslobođenje“ kući. I „Oslobođenje“ je otkupljeno, bilo je to 2005, i naš izdavač je počeo da ulaže.

Osim vlasničke tranzicije, na delu je i digitalna koja potiskuje print. Kako prevazilazite jaz?

Mi smo već godina dio USAID-ovog projekta integrirane redakcije. U tom času smo samo čitali o tome, pa smo uz njihovu stručnu pomoć počeli da „mirimo“ print i digital. Imamo i televiziju, pokojni Dušan Mašić nam je godinama bio konsultant i on nam je pomagao u približavanju platformi.

Hoćete da kažete da nema problema između novinara printa i digitala, i da rade isti posao?

Neću, ima problema, ali i na sljedeći način pokušavamo to da prevaziđemo; baš za 80. rođendan podijelićemo nagrade „Kemal Kurspahić“ i „Hamza Bakšić“, koji je bio novinar „Oslobođenja“, ali i TV Sarajevo. „Hamza“ je interna nagrada i za nju konkuriraju svi naši novinari. To je, čini mi se, iskorak ka shvatanju da svi rade za istu kuću, bez obzira na platformu.

I na isti način to rade.

Apsolutno. Sigurno ste pratili da je u Republici Srpskoj na zahtjev predsjednika Milorada Dodika izglasan rigorozan zakon kojim je kleveta kriminalizirana poslije dvadeset godina. Novinari i građani su protestirali, svi smo pokazali solidarnost, ali to nije imalo efekata na Dodika, SNSD i Srpsku, ali jeste na nas. U Kantonu Sarajevo Skupština je pokušala copy-paste Dodikovog zakona, koji smo uspjeli zaustaviti zasad, vraćen je na doradu i još se nije pojavio novi. Kažu da je posle Dodikovog potpisa u RS i ovdje intenziviran rad, vidjećemo šta će biti.

Znate da je u Srbiji ideja zaštite jadnih političara kriminalizacijom klevete uhvatila plodno tlo, zagovara je vlast, ali i korpus nazovimedija koji najviše krše Kodeks i zakone?

To je zaista očekivano, ti su zakoni šlag na torti odnosa političara prema javnosti, koja se sustavno ubija u pojam. I pitam se zašto na to ćute intelektualci, zašto ćute uvaženi profesori univerziteta, nevladine organizacije, zašto posebno mi u Bosni nismo u stanju da takvim drastičnim povodom izvedemo 20 hiljada ljudi na ulice i pokažemo šta mislimo. Možda sam u zabludi, ali mislim da je to jedan od načina i vjerujem, gledajući proteste u Beogradu, da ipak postoji dio društva koji želi da misli i želi svima nama dobro.

Nije slučajno što se u najbogatije ljude ubrajaju šefovi partija na vlasti. Šta su oni, neka uspješna firma za koju ne postoje mehanizmi kontrole

Delim vaše mišljenje da se stalno radi na sistematskom ubijanju javnosti, pretvaranju građana u krpu koja ne treba da misli jer, zaboga, ima ko to za njih da radi.

U takvim uvjetima je lako „raditi“ na projektima od kojih milioni i milioni završavaju u džepovima stranačkih vlastodržaca. Nije slučajno što se u najbogatije ljude u Bosni ubrajaju šefovi partija na vlasti. Šta su oni, neka uspješna firma za koju ne postoje mehanizmi kontrole.

Očigledno je to manir stvaranja nove kaste, ima korupcionaških afera i u zemljama koje su već u Evropskoj uniji…

Ima, ali ima i jedna velika razlika; EU ima mehanizme kontrole vlasti, ja znam da je to sporo, ali u konačnici dođe na naplatu. Kad takve afere pratimo, na primjer, u susjedstvu u Hrvatskoj, znamo da USKOK ipak reagira, zaustavlja se otimačina. Možemo i ovako reći, zašto se Zoranu Milanoviću dopadaju Prban i Dodik i on njima više nego Plenković iako su ideologije koje zastupaju različite…

Jasno je da je ono što nam serviraju vlasti raznih boja i dezena borba protiv novinarstva i svakog kritičkog mišljenja. Ubijanjem novinarstva ubija se i slobodna riječ, sami ste rekli, a to je konačan rezultat koji svi političari na ovim prostorima žele, a na nama je da im to ne dopustimo

Ili su došli do iste ideologije – sticanja po svaku cenu?

Naravno, ona je u podtekstu toga, populizam kao metoda koju oni primjenjuju napravio je savršen miks tih njihovih ideologija koje se na kraju manifestiraju kao želja za otimačinom svega.

Zvuči vrlo poznato! Kao izuzetna novinarka koja dobro poznaje politiku, kako ocenjujete odnose u regionu danas, posebno na relaciji Beograd–Sarajevo ili, preciznije, u trouglu BG–SA–Banjaluka?

Odnosi sa Zagrebom imaju uzlazne i silazne putanje, znaju se stvari zaoštriti posebno povodom godišnjica zločina, ali to nekako ide. Sa Beogradom je drugačije, a lično mislim da su dobri odnosi Beograda i Sarajeva ključ ne samo mirnog nego i prosperitetnog Balkana i svima bi bilo lakše kada bi Srbija i Bosna i Hercegovina ustanovili onu vrstu uzajamnog poštovanja koja omogućava saradnju. Mogli bismo praviti i značajnije korake ka EU, koja nam je jedini put i, dozvolite mi digresiju, rat u Ukrajini je pokazao da više nema i ne može biti nesvrstanih, ali i prije toga smo znali da želimo Brisel, Berlin, Pariz, a ne Moskvu, Teheran ili Peking.

Hoću da vjerujem da i BiH i Srbija imaju snage da se odupru represijama sa istoka.

Naravno da je najveći problem ponašanje gospodina Dodika, koji je na Dan sjećanja bukvalno prijetio ratom – ne znam da li je današnja Srbija za tu opciju, nadam se da nije – ali vidim da on prijeti u njeno ime.

Dobri odnosi Beograda i Sarajeva ključ su ne samo mirnog nego i prosperitetnog Balkana i svima bi bilo lakše kada bi Srbija i Bosna i Hercegovina ustanovile onu vrstu uzajamnog poštovanja koji omogućava saradnju

A Srbija se ne brani od toga?

Zvanična Srbija ponaša se po istom principu kao EU i neće da se izjasni, navodno, poštuje suverenitet BiH, ali nije poštovanje ako vi preskočite Sarajevo i samo govorite o jednom narodu, Srbima.

Hajdemo mi na nešto lepše za kraj – naše dve redakcije imaju dugu i dobru saradnju. Kako se vi lično osećate u Beogradu?

Ja se u Beogradu uvijek osjećam dobro, kao i bilo gdje na Balkanu. Ali za ovu našu novinarsku priču je važno reći da „Oslobođenje“ uistinu dobro sarađuje i s Novim magazinom, i sa Danasom, s kolegama iz NIN-a se odlično razumijemo, nemamo nikakvih problema s profesionalnim redakcijama. Odlično već decenijama sarađujemo s „Nezavisnim novinama“ u Banjaluci i drago mi je što i vi nemate problem da sarađujete s nama.

Dozvolite da vam u ime Novog magazina čestitam 80. rođendan, prenesite najbolje želje svim koleginicama i kolegama.

Hvala i dođite nam!

Članak je prenet sa portala Novi magazin.