Posljednji heroji Vlahovića

Piše: Igor Mrkalj

Nakon neuspješne turske opsade Beča 1683., koja je završila širenjem granica Habsburške monarhije na teritorije Osmanskog carstva, povijesni izvori spominju narodne starješine Davida i Nikolu Bunčića iz Bune u Bosni kojima je 7. rujna 1684., zbog zasluga u ratu protiv Osmanlija darovano zemljište zvano Vlahović. Tako je u najkraćim crtama krajem 17. stoljeća počelo naseljavanje srpskih porodica u Vlahoviću i okolnim selima u Banskoj krajini, koja je osnovana 1699. pod habsburškom vlašću.

U vojnom pogledu, Vlahović je pripadao glinskoj kapetaniji, koja je 1745. prerasla u Prvu bansku pukovniju sa sjedištem u Glini. “Popis sviju mjesta, sela i zaselaka i u Karlovačkom đeneralatu i u Baniji, gdje su sve pravoslavni Srblji naseljeni, zajedno sa brojem kuća, po zvaničnom popisu od god. 1768.” govori da Vlahović ima 33 kuće.

Selo postupno raste, pa prema popisu Gornjokarlovačke eparhije iz 1800. broji 99 kuća i 939 duša. Međutim, narednih godina (1809. – 1813.) Banska krajina dolazi pod francusku upravu. Unatoč teškim stradanjima Prve banske pukovnije u sastavu francuske Velike armije za vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812., stanovništvo Vlahovića pokazuje znakove demografskog oporavka i 1822. broji 356 stanovnika.

Borbena grupa srpskih seljaka pod vodstvom Vasilja Gaćeše, iz Vlahovića je izvršila prvu oružanu akciju na željezničkoj stanici u Banskom Grabovcu u noći 23/24. srpnja 1941.

Prema prvom popisu stanovništva Habsburške monarhije iz 1857., Vlahović ima 520 stanovnika. Važna prekretnica u crkvenom i vjerskom životu sela bila je izgradnja pravoslavne crkve svetog Ilije u Vlahoviću 1861. godine.

Postavljena na veoma pogodnom i slikovitom mjestu, pored glavnog seoskog puta, crkva je veoma solidno zidana mješovitim korištenjem opeke te kamena i monumentalnih je dimenzija. Crkva je izgrađena za vrijeme mitropolita Petra Jovanovića, a nacrte je napravio poznati zagrebački arhitekt Franjo Klein, koji je potom u Zagrebu projektirao pravoslavnu crkvu 1866., a zatim i sinagogu 1867.

Nakon ukidanja Prve banske pukovnije 1873. i razvojačenja Vojne krajine 1881., formiran je u okviru Zagrebačke županije glinski kotar, odnosno općina Kraljevčani pod koju potpada Vlahović. “Šematizam Srpske pravoslavne dijaceze Gornjokarlovačke 1883.” otkriva da parohija Vlahović s okolnim selima Trtnik, Ravno Rašće i Drenovac ima 235 kuća i 1993 duše. U selu se nalazi parohijalna crkva svetog Ilije, dok se na pravoslavnom groblju nalazi filijalna crkva svetog Nikole. Paroh je Nikola Lazić.

Prema popisu stanovništva Austro-ugarske monarhije iz 1900., selo ima 807 stanovnika. Izgled pojedinih žitelja Vlahovića tada je fotografskim aparatom zabilježio somborski liječnik i planinar dr. Radivoj Simonović, koji se 1901. i 1902. nalazio na liječenju reumatizma u banji Topusko. Slobodno vrijeme provodio je u pješačenju okolicom, gdje je slikao narodne nošnje, seljačke kuće i drvene crkve Banije i Korduna. Također vrijedi spomenuti da je razvoju sela značajno doprinijela željeznička pruga Sisak – Petrinja – Banski Grabovac – Vlahović – Glina – Topusko – Vrginmost, koja je svečano otvorena 29. srpnja 1903.

Dragocjeni uvid u crkveni i vjerski život Vlahovića tog vremena pruža dragocjeno djelo “Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905.” Prema tamo navedenim podacima, Vlahović s okolnim selima Drenovac, Ravno Rašće i Trtnik broji 409 srpskih domova. Bračnih parova ima 507, Srba pravoslavne vjere 3103. Vlahović ima crkvenu općinu i crkvenu skupštinu.

Crkva je sazidana u vizantijskom stilu, a hram je posvećen svetom proroku Iliji te se nalazi u dobrom stanju. Ima srpsko pravoslavno groblje. Sveštenik je Vasilije Živković, koji je završio bogosloviju u Zadru. Rukopoložen u manastiru Gomirje, služi već četiri godine, od toga tri u Vlahoviću. Govori srpski, njemački, talijanski i mađarski. U selu postoji komunalna škola, koju pohađaju djeca iz Vlahovića i Drenovca. Učitelj je Svetozar Vukojević, a školske djece ima ukupno 853.

Nedugo zatim, u Vlahoviću je 7. svibnja 1907. održana Učiteljska skupština, kojoj je prisustvovao velik broj učitelja iz glinskog i vrginmoskog kotara. Raspravljalo se “o čitanci i računima” i bio je priređen svečani ručak na kojem su pjevane hrvatske i srpske pjesme: među ostalima “Lijepa naša domovino” i “Srbijanci i Bosanci kralja Petra od megdana”. Bili su prisutni i učitelji iz Vlahovića u čijoj školi je održavana skupština.

Slom Austrougarske monarhije i stvaranje Kraljevine SHS mještani Vlahovića i okolnih sela dočekali su s velikim nadama. U ovoj dominantno seljačkoj sredini, utjecaj među Srbima ostvarivali su Demokratska stranka, a donekle i radikali. Prema popisu stanovništva 1921., Vlahović ima 740 stanovnika.

“Dana 2. 8. 1922. na Ilijin dan održan je vrlo svečano I. slet seljačkih Sokola iz sokolskog okružja Sokolske župe zagrebačke. Sudjelovale su brojne Sokolske čete: Bačuga, Vlaović, Čemernica, Slavsko Polje, Klasnić, Bijele Vode, Brezovo polje, Dragotina i Kraljevčani”, piše petrinjsko Jedinstvo 6. kolovoza 1922. Tako su na željezničku stanicu u Vlahoviću stigla dva puna vlaka naroda s Banije i Korduna, koji je s velikim interesom posjetio ovaj slet i zavolio ideju sokolstva. Uz barjake i pratnju vojne muzike, održane su brojne vježbe za predstojeći slet koji će se održati u Ljubljani.

Petrinjsko Jedinstvo također piše o vidnom napretku škole u Vlahoviću, gdje se naročito ističu ravnajući učitelj Nikola Vujašković i učiteljica Olga Slavnić. Njih dvoje su priredili Svetosavsku proslavu, na kojoj su školska djeca prvo uspješno deklamirala, a potom tri đaka predstavljala “ujedinjenje troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, a iza toga lijepo pjevala jugoslavenske himne”, javlja Jedinstvo od 11. veljače 1923.

Iste novine donijet će vijest da je u Vlahoviću 28. ožujka 1926. održan veliki zbor pristaša Samostalne Demokratske stranke iz glinskog kotara sa kojeg je vođi Svetozaru Pribićeviću, tada u opoziciji vladajućoj radikalsko-radićevskoj grupi, poslan “brzojavni pozdrav i uvjerenje postojane privrženosti ideji, koju on predstavlja i zastupa.”

Prema popisu stanovništva 1931., Vlahović ima 800 stanovnika. Nakon što je prošla Velika ekonomska kriza, koja je zahvatila Evropu i gotovo cijeli svijet, izvještaji Ministarstva industrije i trgovine Kraljevine Jugoslavije iz 1933. govore kako u glinskom kotaru u selima Brnjeuška, Drenovac, Martinovići, Šušnjar, Veliki Gradac i Vlahović ima “odlične zemlje” za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Prema novoj upravnoj podjeli glinskog kotara, Vlahović sada potpada pod općinu Banski Grabovac.

Narednih godina u selu je sve aktivnije Srpsko privredno društvo Privrednik, koje radi na pronalaženju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije. Cilj je bio da se ta djeca stručno osposobe za razne zanate i trgovinu, kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao preduvjeta za kulturni i društveni preporod naroda.

Tako su krajem listopada 1938. iz Vlahovića i okolice u Beograd otpremljena 24 dječaka, koji će biti raspoređeni u pojedine zanate i trgovine, kao pitomci Privrednika. “Organizaciju je sproveo učitelj Miloš Milanković iz Vlahovića, koji je otputovao sa djecom u Beograd”, javlja petrinjski Banovac 6. studenog 1938.

Naredne 1939. u selu je osnovana “Srpska seljačka čitaonica u Vlaoviću”, čija su pravila potvrđena 1940. Nabavkom knjiga i štampe ova čitaonica je znatno pridonosila uzdizanju kulturnog nivoa društvenog života u Vlahoviću, a kroz razne priručnike i brošure, također i poljoprivrednom napretku ovog sela.

Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do agresije nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju. Tako je u kratkotrajnom Aprilskom ratu, u njemačko zarobljeništvo pao bivši austrougarski oficir i solunski dobrovoljac, general Kraljevske jugoslavenske vojske Petar Lazić, rodom iz Vlahovića, koji se 1941. nalazio na dužnosti komandanta Škole rezervnih oficira u Sarajevu i komandanta odbrane grada.

Međutim, prava tragedija uslijedila je tek nakon stvaranja zločinačke NDH. Eskalacija ustaškog terora i genocida nad srpskim stanovništvom u Glini i glinskom kotaru u proljeće 1941. izazvala je otpor, a onda i ustanak u kojem je na poticaj komunista, borbena grupa srpskih seljaka pod vodstvom Vasilja Gaćeše iz Vlahovića izvršila prvu oružanu akciju na željezničkoj stanici u Banskom Grabovcu u noći 23/24. srpnja 1941.

Nakon što je Gaćeša kao vođa ustanka i komandant Banijskog partizanskog odreda poginuo 1942., iz odreda nastaju Sedma i Osma banijska brigada, koje će postati okosnica novoosnovane Sedme banijske divizije, koja je prošla teške bitke na Neretvi i Sutjesci 1943., u kojima je poginulo 47 boraca iz Vlahovića. Naredne 1944. pogiba i potpukovnik Nikola Demonja iz Vlahovića, kao komandant Dvanaeste slavonske divizije NOVJ u borbama za oslobođenje Slavonske Požege.

Nakon oslobođenja zemlje, kako bi se primjerom iskazalo bratstvo i jedinstvo, Narodna fronta grada Zagreba pokrenula je u srpnju 1945. akciju skupljanja novca za postradale krajeve, kojom će se obnoviti tri uništena naselja: po jedno u Lici (Divoselo), na Kordunu (Vojnić) i Baniji (Vlahović).

Potom je u zagrebačkom Vjesniku objavljen članak “Budući izgled sela Vlahovića na Baniji”, koji potpisuje poznati arhitekt Stjepan Planić, u kojem je detaljno izložen ambiciozni plan kompletnog preuređenja čitavog sela, a potom izgradnje novog Vlahovića. Međutim, već u prosincu 1946. obnova je službeno završena i u sva tri naselja učinjeno je vrlo malo. Također nije obnovljena u ratu oskrnavljena parohijalna crkva svetog Ilije, niti je obnovljena uništena filijalna crkva svetog Nikole na groblju.

Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva 1948., Vlahović ima 512 stanovnika. Potkraj 1949. osnovan je u selu Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u sklopu kojeg se nalazilo nekoliko sekcija, s ukupno 35 članova. Zatim se na sjednici Politbiroa CK KPH u Zagrebu 21. srpnja 1950. raspravljalo i o partijskim problemima u Vlahoviću: “To je srpsko ustaničko selo, dva narodna heroja – Gaćeša i Demonja – su iz tog sela. Zagrebačka fronta je obnovila selo. Na kraju rata u selu je bilo 22 člana Partije. Sada u selu ima 6 članova partije međusobno posvađanih.”

Pa ipak, najznačajniji događaj tog vremena dogodio se 1952., kada je u selu svečano otkriven spomenik Vasilju Gaćeši i spomen-ploča s imenima 60 palih boraca Vlahovića. Nakon što je 1953. rasformirana Seljačka radna zadruga, od 1957. u selu djeluje Opća poljoprivredna zadruga. No više ne djeluje Pododbor SKD Prosvjete.

Daljnja prekretnica u razvoja sela bila je elektrifikacija Vlahovića i okolnih sela 1961. Osim poljoprivrede, stočarstva i mljekarstva, daljnji razvoj sela vezan je uz Banijsku koncepciju regionalnog razvoja, pa tako od 1964. sve veći broj žitelja odlazi na posao u Željezaru i Rafineriju u Sisku, Gavrilović u Petrinji i Pamučnu predionicu u Glini.

Na Dan Republike 1974. održana je u selu svečana akademija i otvoren Spomen-dom izgrađen doprinosima mještana, na kojem je otkrivena spomen-ploča u čast ukupno 288 žrtava Vlahovića u NOB-u. Vrijedi spomenuti kako je 1976. godine dr. Miloš Mraković, rodom iz Vlahovića i autor više stručnih knjiga o nogometu, postao redovni profesor na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. Osim njega, ističe se Milorad Novaković, poznati sportski novinar i zagrebački dopisnik beogradskih listova.

Zbornik radova “Glina i glinski kraj kroz stoljeća” govori da ovo područje karakteriziraju galopirajuća depopulacija i migracijski procesi. Iz godine u godinu smanjuje se broj stanovnika, naročito mladog i radno sposobnog te se stalno povećava broj staračkog stanovništva. Smanjuje se i broj aktivnog stanovništva, tako da je pojava staračkih i zapuštenih domaćinstava česta. Tako je prema popisu stanovništva 1981., Vlahović imao 358 stanovnika, a prema popisu 1991. još manje – 288.

Nakon raspada Jugoslavije i privremenog raspada Hrvatske 1991., u kolovozu 1995. završena je vojna akcija Oluja, koja je simbolizirala reintegraciju teritorija, ali ne i ljudi. No ona je označila i početak namjernog sprečavanja povratka Srba koji su željeli da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj.

Na to je nadovezana odluka lokalnih vlasti u Glini od 18. veljače 1997. kojom su uklonjene spomen-ploče Vasilju Gaćeši, palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Vlahovića. Međutim, “riješeno srpsko pitanje” stvorilo je neriješeno hrvatsko, koje se očituje u infrastrukturno potpuno zanemarenom selu od strane lokalnih, regionalnih i državnih vlasti. Tako je prema popisu stanovništva iz 2001., u Vlahoviću živjelo 106 stanovnika, a 2011. svega 73.

Katastrofalni potres koji je krajem 2020. zadesio Baniju počinio je veliku materijalnu štetu stanovnicima Vlahovića. Osim solidarnosti srpskih manjinskih i crkvenih organizacija te pojedinačnih donacija, odjednom se u hrvatskim medijima pojavio niz novinskih reportaža o ljudskim tragedijama i životnim poteškoćama žitelja Vlahovića. Slaba je to utjeha za preostalih 43 žitelja ovog sela, koje prema najnovijem popisu stanovništva iz 2021. možemo smatrati posljednjim herojima Vlahovića.

Članak je prenet sa portala Novosti.