Zaboravljene žrtve nacionalsocijalizma

Piše: Marcel Fürstenau. Izvor: DW

“Sad si se ti svinjo od pedera riješio svojih jaja.” Ovim riječima je Otta Gieringa, nakon prisilne kastracije, ismijao nadglednik koncentracijskog logora Sachsenhausen u kolovozu 1939. I prije nego što je deportiran u ovaj logor 22-godišnjak Otto je dva puta osuđivan zbog homoseksualnih kontakata i deportiran u radni logor.

Mučnu priču o hamburškom mladiću, koji je izučavao zanat krojača, možete pročitati u knjizi “Medicina i kriminal”. Izdavač je zaklada Brandenburg Memorials, kojoj pripadaju memorijalni centri koncentracijskih logora i muzej Sachsenhausen.

Otto Giering nikada nije dobio odštetu

Otto Giering je doduše uspio preživjeti torture i mučenja, ali mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno: “Zbog zatočeništva u koncentracijskom logoru imao je problema sa srcem, želucem, patio od glavobolje i migrene. Kada je podnosio zahtjev za odštetu, traumatska iskustva iz logora ponovo su isplivala na površinu. Nakon što je dobio odbijenicu, danima nije dolazio kući i prijavljen je kao nestao. Policija ga je pronašla izgubljenog i dezorijentiranog.”

Otto Giering je umro 1976. godine, nekoliko mjeseci prije svog 60. rođendana. Bio je jedan od, kako se procjenjuje, 10.000 do 15.000 homoseksualaca koji su deportirani u njemačke koncentracijske logore do kraja nacističke ere 1945. godine. U Sachsenhausenu ih je bilo oko 1.000, više nego u bilo kojem drugom logoru. Oni su, uz Židove, Sinte i Rome, bili najizloženiji zlostavljanju nadzornika i stražara. Godine 1942. nacisti su ubili 200 homoseksualaca.

Muškarci sa stigmatizirajućim ružičastim trokutom na zatvorskim uniformama često su slani u kaznene odrede, gdje su vladali teški uvjeti rada. Takvo jedno mjesto je bila tzv. tvornica keramičkih cigli – zapravo jedna ekspozitura logora Sachsenhausen, gdje se, između ostalog, proizvodilo i naoružanje. 1942. godine na ovom mjestu je ubijeno 200 homoseksualaca. Ukupno je dokazano više od 600 ubojstava homoseksualnih zatvorenika u ovom koncentracijskom logoru, sjeverno od Berlina.

Iako je sudbina gej muškaraca tokom nacističke ere dokumentirana tisuću puta, desetljećima ništa i nitko nije podsjećao na njih – barem ne u javnosti. Spomen ploča ovoj grupi žrtava postavljena je u Sachsenhausenu tek nakon pada Berlinskog zida i ponovnog ujedinjenja Njemačke početkom 1990-ih.

Ružičaste vrpce gej pokreta Zapadnog Berlina

Prvi pokušaji obilježavanja sjećanja na progonjene muškarce – homoseksualce u koncentracijskom logoru Sachsenhausen napravljeni su u vrijeme podijeljene Njemačke. Na to upućuje glasnogovornik Memorijalnog centra Horst Seferens. On za DW ističe kako su pripadnici gej pokreta Zapadnog Berlina u Sachsenhausenu položili vijence s ružičastim vrpcama, koje je Ministarstvo državne sigurnosti (Stasi) odmah uklonilo.

„U međuvremenu, ova grupa žrtava, čiji su predstavnici od 1993. godine također zastupljeni u savjetodavnom odboru naše zaklade, na mnogo načina je prisutna na izložbama i u ostalim aktivnostima Memorijalnog centra”, naglašava Seferens.

Nekoliko je razloga za kasni početak službenog sjećanja i moralne rehabilitacije ove grupe žrtava. „S jedne strane, to ima veze sa činjenicom da se homoseksualnost smatrala kaznenim djelom u obje njemačke države nakon 1945. godine. Liberalizacija u DDR-u počela je mnogo ranije nego u Zapadnoj Njemačkoj“, ističe Seferens.

Druge grupe žrtava su dugo imale prioritet

Osim toga, „fokus je bio na određenim grupama žrtava“, ističe Seferens ukazujući na razlike između Istočne i Zapadne Njemačke. „U DDR-u, u skladu s antifašističkom državnom doktrinom, fokus je bio na političkim zatvorenicima, a u Zapadnoj Njemačkoj najprije na otporu konzervativaca, a kasnije na progonjenim Židovima.”

Desetljećima su mnoge druge kategorije žrtava – one koje su progonjene kao “asocijalne”, Sinti i Romi, kao i homoseksualci – bile isključene iz komemoracije i uskraćena im je odšteta. „Ovo baca svjetlo na kontinuitet mehanizama stigmatizacije i izopćivanja, koji sežu i u vrijeme nakon 1945. godine”, kaže Seferens, sumirajući dugo razdoblje šutnje i potiskivanja.

Članak 175. datira iz 1871. godine

Korijeni ovakve atmosfere u društvu sežu u daleka vremena. Mnogo prije nego što su nacionalsocijalisti došli na vlast 1933. godine, homoseksualnost je bila kažnjiva. To je bilo regulirano člankom 175. Kaznenog zakona iz 1871. godine, kada je osnovan prvi njemački Rajh. U ove takozvane “prijestupe protiv morala” spada, između ostalog, “neprirodni blud” između muškaraca.

Godine 1935. nacisti su pooštrili postojeće propise i uveli članak 175.a. To je značilo da su zabranjeni ne samo “akti slični koitusu”, već i sve “razvratne radnje” između muškaraca. Lezbijke su također bile osuđivane zbog svoje “devijantne” seksualnosti i zapele su za oko policiji.

Lezbijska ljubav bila je zabranjena samo u Austriji

No lezbijke su uglavnom bile pošteđene kaznenog gonjenja jer homoseksualni odnosi između žena nisu bili kažnjivi u gotovo cijelom njemačkom Rajhu. Situacija je bila drugačija samo u Austriji, koja se pridružila nacističkoj Njemačkoj 1938. uz klicanje velikog dijela stanovništva. Tamo nije bilo zakonske razlike između muške i ženske homoseksualnosti.

Sve u svemu, sudbina lezbijskih logorašica je mnogo manje istražena od sudbine homoseksualnih muškaraca, jer one nisu svrstavane u posebne kategorije zatvorenica. Iz tog razloga su slane u koncentracijske logore pod raznim izgovorima kao: “asocijalne, beskućnice, prostitutke ili žene koje privlače pažnju nemoralnim načinom života”.

Antisemitizam, rasizam, homofobija

Međutim, pritisak je stalno rastao, posebno na muškarce – homoseksualce. Nakon što su nacisti 1933. odmah zatvorili sve barove lezbijske i gej subkulture, iste godine su ukinuli i Institut za seksualne znanosti u Berlinu, koji je osnovao Magnus Hirschfeld 1918. godine. Njihov bijes nije bio usmjeren samo protiv Hirschfelda kao pionira gej pokreta, već i protiv njegove židovske vjere. Nacisti su na Magnusu Hirschfeldu mogli iživjeti sve: i antisemitizam i rasizam i homofobiju.

1936. godine, koja je bila i godina održavanja Ljetnih olimpijskih igara u Berlinu, nacionalsocijalisti su osnovali “Rajhski centar za borbu protiv homoseksualnosti i abortusa”. Posebno su gejevi, uz pomoć prikupljenih podataka, bili na meti ciljanog progona. Na ovaj način je pokrenuto oko 100.000 istraga protiv homoseksualaca tokom nacističke ere. Osuđeno je oko 50.000 pripadnika gej populacije.

Queer žrtve nisu rehabilitirane sve do 2002. godine

Kada je nacistički teror završio, pooštreni članak 175. ostao je na snazi i u Zapadnoj Njemačkoj i u DDR-u. Konačno je ukinut tek 1994. godine, četiri godine nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Trebalo je proći još osam godina dok Bundestag 2002. nije rehabilitirao sve one koje su nacističke suci osudili zbog njihove seksualne sklonosti. Većina njih je do tada već umrla.

Ovoga 27. siječnja 2023., na godišnjicu oslobođenja logora smrti u Auschwitzu, parlament u Berlinu je obilježavajući sjećanje na sve žrtve nacističke vladavine, usredotočio se na progonjene seksualne manjine – 90 godina nakon početka njihove neviđene diskriminacije, ugnjetavanja, progona i ubojstava. Bila je to premijera u sklopu komemoracije žrtvama nacizma u njemačkom parlamentu, koja se redovito održava od 1996. godine.

„Sjećanje nije samo retrospektiva”

U Sachsenhausenu, na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora, jedan gej je tek 1995. godine prvi put javno progovorio o stradanju homoseksualaca. To je bilo u sklopu obilježavanja 50. godišnjice oslobođenja ovog logora. Na prijelazu u novi milenij Memorijalni centar Sachesenhausen i Muzej homoseksualaca Berlin zajedno su predstavili veliku izložbu na ovu temu. Od 2008. godine jedan spomenik u srcu Berlina u blizini Bundestaga podsjeća na homoseksualce, progonjene i ubijane za vrijeme nacionalsocijalizma.

U rujnu 2022. predsjednik Međunarodnog odbora Sachsenhausena Dik de Boef obilježio je 80. godišnjicu ubojstva homoseksualnih zatvorenika u ovom koncentracijskom logoru rekavši: „Sjećanje nije samo retrospektiva, ne radi se samo o prošlosti, već se ona odražava i na sadašnjost i na današnji status i prava gejeva, lezbijki i pripadnika LGBTQAI+ zajednice.”

Članak je prenet sa portala Deutsche Welle.