Žrtve ratne torture traže ukidanje roka za sticanje statusa u Republici Srpskoj

Piše: Milorad Milojević

Prema Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture u tom bosanskohercegovačkom entitetu, rok do kada preživjele žrtve rata devedesetih godina mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava ističe u oktobru 2023. godine.

Nakon četiri godine primjene Zakona, nema zvaničnih podataka o tačnom broju civilnih žrtava ratne torture u RS-u, a osobe, posebno nesrpske nacionalnosti, žale se i na diskriminaciju.

Trnovit put do statusa žrtve ratne torture

Senad Draganović koji živi u Donjoj Ljubiji pored Prijedora na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH) od početka 2021. godine bori se da ostvari status žrtve ratne torture kod prijedorske nadležne gradske službe.

Draganović je bio zatočenik prijedorskih logora Keraterm i Omarska tokom juna i jula 1992. godine, a potom i logora Manjača, na istoimenoj planini pored Banjaluke do decembra iste godine.

No i pored jasnih dokaza o zatočavanju, fotografija iz manjačkog logora, te knjižice Crvenog krsta, u prijedorskom Odjeljenju za boračka pitanja Draganoviću su nekoliko puta, i pored žalbi, odbili da priznaju status.

“Ja sam čak razmišljao da pokrenem i tužbu sudu zbog tih njihovih obrazloženja zašto me odbijaju. Ja sam registrovan u logoru Manjača od Crvenog križa i oni to sve ok, uvažavaju, ali kao obrazlažu da nije bilo nikakve torture, mada sam ja imao 54 kile kada sam došao iz Omarske, mada sam ja bio nezakonito zatvoren, tako da po njima ja nemam uslove za dobijanje statusa”, kaže Draganović za Radio Slobodna Evropa (RSE).

U logorima je, priča Draganović, doživio psihičku i fizičku torturu, a najgori je bio osjećaj “hoću li doživjeti sutrašnji dan”.

“Želim pravdu koliko toliko. Želim da neko prizna da se nešto desilo, a to nešto je da su ljudi zatvarani, da su ljudi maltretirani, ubijani. Znači nije u pitanju ni materijalno, ali na kraju krajeva zašto ne bih i to ostvario. Ja sam 1992. godine dobio otkaz kao i svi drugi bez ikakve nadoknade”, ističe Draganović.

Dodaje da je dugotrajno dokazivanje jedan od ključnih razloga koji obeshrabruje žrtve da se prijavljuju za sticanje statusa.

Za zločine počinjene u ratnoj Opštini Prijedor do sada je doneseno 56 presuda.

U ovom dijelu BiH je otkriveno više od 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.

U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece, a oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

I pored toga, samo dvije osobe iz Prijedora do sada su ostvarile status žrtve ratne torture, Mirsad Duratović, preživjeli logoraš, te jedna osoba koja je preživjela ratno seksualno zlostavljanje.

To su podaci prijedorskih udruženja koja se bave pravima preživjelih, u kojima ističu kako je u postupku još desetak zahtjeva za sticanje žrtve ratne torture.

Iz gradskih institucija Prijedora nije bilo odgovora na upit RSE o ostvarivanju statusa žrtava ratne torture.

Nezaštićenost identiteta problem za preživjele

“Pojedine žrtve još nisu uspjele tražiti ovaj status, a ako ubrzo ne dođe do promjena, one strahuju da to neće ni uspjeti uraditi”, poručuju u međunarodnoj organizaciji “Trial International”, koja se bavi podrškom žrtvama ratnih zločina.

U Trialu upozoravaju na nesprovođenje zakona, nepostojanje podzakonskih akata što otežava procedure, te navode da su nadležni u RS-u “još bez odgovora na goruće probleme” žrtava ratne torture.

Među problemima su obeshrabrenost žrtava da se prijavljuju u lokalnim zajednicama u kojima su doživjele ratne torture.

Kao dodatni problem ističe se i da osobe koje su preživjele seksualnog i druge oblike ratnog nasilja i dalje nisu dovoljno upoznate s pravima koje mogu da ostvare.

U udruženjima insistiraju na većoj promociji Zakona kako bi se žrtve podstakle na prijavu za ostvarivanje statusa.

Nadalje, žrtve ratne torture zahtijevaju i izmjene zakona koje bi omogućile da se zaštiti njihov identitet, čime bi se direktno otklonila još jedna prepreka za ostvarenje statusa.

To je, kako kažu u Trialu posebno ključno zbog osjetljivih sudskih procesa u kome su preživjele žrtve bile svjedoci sa zaštićenim identitetom.

“Mi imamo baš konkretan jedan slučaj, gdje žrtva, obeshrabrena, još uvijek nije podnijela zahtjev za ostvarivanje ovih prava, zato što je ona svjedočila u krivičnom postupku pod mjerama zaštite identiteta. I ona ne smije da otkrije svoj identitet i niko drugi ne smije da sazna njen identitet”, ističe za RSE viša pravna savjetnica u Trial Internationalu, Adrijana Hanušić Bećirović.

Ona dodaje da su posebno osjetljive kategorije žrtve ratnog silovanja, te da u Zakonu postoji pravna praznina da se takve osobe zaštite, jer bi osobi koja je tajno svjedočila osnovno dokazno sredstvo bila ta presuda krivičnog suda.

“Da bi lokalni službenik, koji obrađuje taj zahtjev, utvrdio da se radi o toj i toj osobi, koja podnosi zahtjev pod tim i tim imenom, vi morate da otkrijete identitet te osobe. Ovo je jedan problem o koji se zakon oglušio”, kaže Hanušić Bećirović.

‘Mijenjati procedure’

Za žrtve bi trebalo mijenjati i dio procedure koji se odnosi na samu proceduru prijave, koja zahtijeva da sama žrtva, pored ostalog, mora imati ljekarske nalaze o povredama izdane neposredno nakon proživljene torture.

To je poručeno i na panelu o žrtvama ratne torture, održanom u Banjaluci 26. oktobra.

“Žrtve koje nemaju dokaze, moraju prvo radi ostvarivanja prava – ići u policiju, a nakon toga i na sud. Tonije najbolje rješenje. Žrtve se, kada idu na sud, retraumatiziraju i onda obično odustaju”, rekla je Nada Golubović iz Fondacije “Udružene žene” Banjaluka.

Šta kažu u institucijama RS-a?

U Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite RS-a nisu odgovorili na upit RSE o tome koliko je do sada osoba ostvarilo status žrtve ratne torture, te koliko je zahtjeva podneseno.

Nisu odgovorili ni o tome šta misle o produženju ili ukidanju roka za sticanje statusa žrtve ratne torture koji ističe u 2023. godini, kao ni na pitanje koja sve prava ostvaruju žrtve ratne torture u RS-u.

U Centru za istraživanje ratnih zločina RS-a, kome žrtve prethodno podnose zahtjev za uvjerenje da se nalaze u evidenciji centra, navode da su zaprimili 542 zahtjeva za priznavanje statusa žrtve ratne torture.

“Uvjerenje da se nalazi u našoj bazi dobile su 54 osobe. Naš centar na osnovu zahtjeva prvostepenog organa izdaje uvjerenje da se osoba koja potražuje status žrtve ratne torture nalazi u evidenciji i dokumentaciji ovog centra”, rekla je Aleksandra Radeta Stegić, koja je kao predstavnica Centra učestvovala na banjalučkom panelu.

Ona je iznijela podatak Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS-a prema kojima je oko 200 žena ostvarilo pravo na mjesečno primanje po osnovu statusa žrtve ratne torture.

Stegićeva ističe da se “zalaže za produženje roka za sticanje statusa” jer mnoge žene nisu upoznate sa procedurom i nisu se “dovoljno osnažile” da podnesu prijavu.

Za prijave nesrpskog stanovništva, Radeta-Stegić navela je da je to problem jer se te osobe ne nalaze u evidenciji “prvostepenih organa ni lokalnih boračkih udruženja”.

Šta kaže Zakon u RS-u?

Prema Zakonu RS-a, lica koja mogu ostvariti status su državljani Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u RS-u ili Brčko distriktu, zatim oni koji su se vratili iz RS-a u Federaciju BiH poslije juna 1996., te državljani BiH koji borave u inostranstvu, ali su prije toga živjeli u RS-u i Brčko distriktu.

Status žrtve torture može ostvariti i lice koje je strani državljanin, a koje je imalo boravak na teritoriji RS-a posljednje tri godine prije podnošenja zakona.

Žrtva ratne torture je lice koje je kao civil u vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bilo izloženo nekom od oblika torture u periodu od 17. avgusta 1990. godine do 19. juna 1996. godine.

Pod žrtvom torture u smislu ovog Zakona smatra se svako lice koje je nezakonito bilo lišeno slobode, zatvoreno ili mu je bila ograničena sloboda kretanja u bilo kojem zatvorenom ili otvorenom prostoru koji je služio za tu svrhu, poput logora, zatvora, sabirnog centra, kućnog zatvora, ili drugih mjesta zatvaranja.

Žrtvom ratne torture, takođe se smatra i svako lice nad kojim je protiv njegove volje izvršeno silovanje ili bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja, ili lice koje je bilo izloženo bilo kojem drugom obliku torture.

Na nivou države Bosne i Hercegovine nema jedinstvenog zakona koji bi definisao status i prava žrtava ratne torture, iako je Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija još od 2004. godine u više navrata preporučivao državnim vlastima da se hitno usvoji zakon.

Osim Zakona u RS-u, koji je usvojen 2018. godine, sličnog zakona nema još ni u drugom entitetu Federaciji Bosne i Hercegovine.

U Federaciji BiH prava civilnih žrtava rata dijelom su riješena Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava i zaštiti porodice sa djecom.

Još se radi na donošenju zakona koji bi decidno i u tom bh. entitetu tretirao žrtve ratne torture.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.