Sinan Gudžević – Vestalke pravednice

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Nakon teksta “Vestalke sa Zvezdare” javilo mi se troje ljudi sa više-manje istim pitanjem: kako ide priča o vestalki Tukiji koja je u rešeto (sic!) zahvatila vode s Tibra? To pitanje zaslužuje odgovor iz dva razloga. Prvo, zato što prizor vestalke koja zahvata vodu s Tibra, iako jako poznat, u tekstu nije bio spomenut, a drugo zato što vestalka Tukija (Tuccia) vodu ne zahvata u rešeto nego u sito. Greška je moja, sam vrag bi ga znao kako sam pod sliku u štampanom izdanju napisao rešeto umjesto sito. U web izdanju teksta te greške nema, uz sliku stoji sito.

Sliku vestalke Tukije odabrao sam da bude uz tekst zato što su druge slike koje bih bio izabrao sve bile zaštićene autorskim pravima, a ona kojoj je autor Louis Hector Leroux nije. Za mene je bilo naprimjerenije da sam imao fotografiju jedinstvenog pripovjedača Lombarda od koga je i potekla priča o rimskim svećenicama Vestalkama, ali takve slike nemam, pa sam posegnuo za onom koju sam našao. A to je za cijenu imalo previd da sito nazovem rešetom.

Tukija je jedna od vestalki koja je bila optužena za povredu zavjeta čednosti. O toj povredi koja se latinski zove incestus ima svjedočenja u više antičkih pisaca, najpodrobnije kod Valerija Maksima, Dionisija iz Halikarnasa te Livija. Oko Tukijina grijeha autori se ne razilaze: bila je optužena i izvedena na suđenje. Kazna koja je slijedila za kršenje zavjeta čednosti bila je u pravilu smrt, no se Tukija ne samo spasila smrtne presude, nego je dokazala svoju nevinost.

Izdaja kulta boginje Veste bila je u Rimu velik prekršaj za čitavo dugo trajanje kulta, od Nume Pompilija pa sve do ukidanja, godine 391. naše ere, naredbom cara Teodosija I. Na početku te izdaje stoji vestalka Tarpeja (Tarpeia) koja je, prema legendi, vodu za žrtvovanje zahvatala s izvora izvan zidina rimskih, a ne sa izvora Egerije, kako je bilo propisano. Pri tome prekršaju srela je Sabinjanina Tita Tatija i u njega se zaljubila, o čemu pjeva i Propertije. Tarpeja je tako pomogla Sabinjanima da pobijede Rimljane, no su Sabinjani Tarpeju svejedno pogubili i sahranili na južnoj strani brijega Kapitola, na mjestu koje se i danas zove Tarpejska stijena (rupes Tarpeia). Tarpeja je bila izdajica Rima, tako je ostala u knjigama, njena izdaja zavjeta odanosti boginji Vesti manja je u sjećanju od izdajstva Rima.

Poštivanje boginje Veste bilo je u Rimu jako važno za napredak i opstanak rimske zajednice i naroda. Vesta je bila boginja zemlje i vatre i zaštitnica Rima. U pozadini kulta stoji religijska ideja prema kojoj boginja, ako joj se na pravi način ukazuju počasti, rimskoj zajednici uzvraća prije svega u osiguravanju njene trajnosti. Simbol te trajnosti (perpetuitas) bila je vatra koja u boginjinu hramu stalno gori, ignis sempiternus. Briga da se vatra ne ugasi bila je najvažniji zadatak Vestinih svećenica Vestalki, koje su se službeno zvale sacerdotes Vestales. One su, obavljajući svoje svete dužnosti, bile, danas bi se možda reklo, i zaštitnice poretka i službenice javnog zdravlja. Vatra u Vestinu hramu imala je, od pisca do pisca, atribute kao: vječna, stalna, neprekidna, neugasla.

Prva Vestalka bila je Rea Silvia, kasnije majka Romula i Rema. Ona je svoju čednost izgubila s nasilja boga Marta, oca Romula i Rema. Livije ne daje vijesti o njenoj sudbini nakon silovanja. Numa Pompilije, drugi rimski car uveo je Vestin kult u Rim i odredio da Vestine svećenice bivaju plaćene iz državne blagajne. Za čednost i odanost u službi boginji uživale su neprikosnoveno poštovanje. Svi dokumenti svjedoče o tome da je državna religija u ono doba bila iznad privatne, tako i Valerije Maksim: Adeo tunc quoque in ultimis religio publica privatis adfectibus anteceilebat.

Zavjet čednosti je bio, dakle, važan ženski prilog religijskoj sigurnosti zajednice. Kršenje zavjeta i neposluh neke svećenice bili su rijedak, no težak prekršaj. Nemar neke vestalke koji dovede da se vječna vatra ugasi, simbolički je značio prekidanje rimske dominacije, i bio je kažnjavan okrutno. Tako je vestalka Opija (Oppia) bila prva koja je godine 483. prije naše ere osuđena na smrt zbog izdaje samo zavjeta čednosti, ne izdaje domovine. Opija je bila sahranjena živa, a dvojici muškaraca koji su počinili opačinu na njoj bile su nakon bičevanja, odrubljene glave.

Postumija (Postumia) zvala se Vestina svećenica koja je 420. prije naše ere bila oslobođena optužbe za kršenje zavjeta čednosti. Ona je bila osumnjičena i optužena, no ju je vrhovni svećenik (pontifex maximus) oslobodio krivice (crimine innoxia). Ono što je u njenu slučaju drukčije nego u drugim, jeste da je optužena zbog previše upadljivog odijevanja (cultus amoenior), kao i zbog svoga ponašanja koje je bilo opuštenije nego što pristaje za jednu virgo Vestalis, svećenicu boginje Veste. U presudi kojom je oslobađa pontifex maximus je dodao i opomenu da se službenica Vestina hrama ubuduće ima vladati manje koketno i oblačiti se manje upadljivo (colique sancte potius quam scite).

Slučaj Tukije ide u pavednička čuda. Ona je bila optužena za kršenje zavjeta čednosti, o tome izvještava više pisaca. Livije piše kako je bila osuđena za incestus, dok Valerije Maksim izvještava kako se spasila optužbe bezmalo božjom presudom: u hramu se pomolila boginji Vesti, pa je, nakon toga, uzela jedno prazno sito, otišla s njime na Tibar, zahvatila u njega vode i donijela svu vodu u hram Vestin, a da iz sita nije kapnula ni jedna jedina kap. Ovako stoji u na početku osme knjige Valerija Maksima: “Čistota djevice vestalke Tukije, zatamnjena oblakom klevete za izdaju čednosti, pokazala se uz božju naklonost: ona se, svjesna svoje nevinosti, usudila da potraži spasenje na način opasan i nepouzdan. Zgrabila je, dakle, jedno sito i uzviknula: ‘O Vesta, ako sam vazda ovim nevinim rukama dodirivala tvoje svetinje, učini da u ovoj posudi zahvatim vode sa Tibra i da je donesem do tvoga svetišta.’ Pred takvom željom svećenice, izgovorenom s toliko pobožnosti, sama priroda ustukne pred svojim zakonima.” Eto, to je prikazano na slici u prošlom broju uz ovu rubriku.

Da se vječna vatra u Vestinu hramu ugasi, to se događalo jako rijetko, ali se događalo. Kad god bi se to dogodio, smatralo se predznakom propasti Rima. Ako bi se vatra ugasila s nemara neke vestalke, pontifex maximus bi ovu kažnjavao bičevanjem. Ovdje bi valjalo podsjetiti na još jedan slučaj oslobađanja od odgovornosti za nemar, koji pisci iznose uz primjer Tukije, a koji je i čudo pravedničko. To je slučaj vestalke Ajmilije (Aemilia). Ona je bila optužena da je sa svoga nemara dopustila da se vatra u hramu ugasi, a ona je zapravo zamolila mlađu vestalku da nadzire vatru, koja se za vrijeme toga nadzora ugasila. Da dokaže svoju nevinost, svećenica je kleknula u hramu i zazvala Vestu da potvrdi njenu nevinost. U molitvi je izgovorila i neka je boginja kazni, ako je kriva za gašenje vatre. Kad je izgovorila molitvu, odvezala je pojas sa svoga ruha i bacila ga na oltar. Čim je pojas pao na već ohlađeni pepeo, iz njega je buknula vatra.

Eto, nadam se da će ovo biti dovoljno da ispravi propust koji sam načinio i da posluži kao odgovor na pitanje o slučaju vestalke Tukije

Tekst je prenet sa portala Novosti.